Kad u povijesnim knjigama naiđemo na mjesto kako se je Antigon ljutio na svog sina što je preda nj donio glavu kralja Pira, njegova neprijatelja, koji je u taj čas poginuo u borbi protiv njega, i kako je, kad ju je vidio, briznuo u plač1; kako je vojvoda René Lorenski2 isto tako žalio zbog smrti vojvode Karla Burgundskoga kojeg je bio upravo pobijedio, a na njegovu se pogrebu pojavio u žalobnom ruhu; ili da je u bici kod Auroya3, koju je grof de Montfort dobio protiv Karla Kastiljonskog4, svog suparnika u borbi za nasljedstvo bretanjskog vojvodstva, kad je kao pobjednik naišao na truplo svog umrlog neprijatelja, počeo gorko plakati; dakle, kad se sve to pročita, ne valja odmah uzviknuti:
Et cosi aven che l’animo ciascuna
Sua passion sotto el contrario manto
Ricopre, con la vista or chiara or bruna5.
Kad su pred Cezara postavili Pompejevu glavu, povijesne knjige6 kažu da je on okrenuo od toga pogled kao od ružna i neprilična prizora. Među njima je dugo bilo toliko razumijevanja i suglasnosti u upravljanju javnim poslovima, toliko podudaranja u uspjesima, toliko uzajamnih službi i savezništva da nikako ne smijemo misliti da je takvo držanje bilo lažno ili prijetvorno kao što misli ovaj drugi: tutumque putavit Jam bonus esse socer; lachrimas non sponte cadentes Eff udit, gemitusque expressit pectore laeto7.
Jer, doista, premda je većina naših čina samo krinka i pretvaranje, i da ponekad može biti istinito da je Haeredis fletus sub persona risus est8, ipak se, prema onome što ovi slučajevi pokazuju, mora uzeti da nam je duša često obuzeta različitim osjećajima. I kao što u našem tijelu, kako kažu, kolaju pomiješani različiti sokovi, među kojima je onaj koji u nama najčešće gospodari, već prema tome kakva nam je narav, ipak mora biti jedan koji je jači od drugih. Ali ipak ne toliko jači da, zbog preokretljivosti i gipkosti naše duše, onaj slabiji ne bi katkad opet mogao uhvatiti svoje mjesto i barem se nakratko iskazati. Zato i vidimo da ne samo djeca, koja bezazleno slijede prirodu, ponekad plaču i smiju se zbog iste stvari; no, nitko se od nas ne može pohvaliti, pa ma kako se pripremao na lijepo putovanje, da mu u času kad se odvajao od obitelji i prijatelja nije zadrhtalo srce; pa iako mu suze nisu potekle, ipak će se popeti u sedlo tmurna i žalosna pogleda. I, pa ma kako blagorodnim djevojkama srce grijale ljubavne misli, ipak ih na silu odvajaju iz zagrljaja njihovih majki kad ih predaju u ruke budućih muževa i uzalud ovaj dobri drugar kaže: Est ne novis nuptis odio Venus, anne parentum Frustrantur falsis gaudia lachrimulis, Ubertim thalami quas intra limina fundunt? Non, ita me divi, vera gemunt, juverint9.
Zato nije ni čudno kad se žali nad pokojnikom, za kojega nikako ne bismo željeli da je živ.
Kad se ljutim na slugu, ljutim se iz sveg srca i moje su pogrde prave, a nimalo hinjene; ali, čim prođe prvi bijes i on zatreba moju pomoć, ja ću mu vrlo rado priskočiti; okrećem odmah stranicu i sve je gotovo. Kad mu kažem da je budala, da je telac, nikad ni ne pomišljam da mu te naslove zauvijek prišijem; ali, isto tako, ne mislim da sam se porekao kad mu čas zatim kažem da je pošten mladić. Nikakvo nas svojstvo ne obuhvaća jednostavno i u cijelosti. Da govoriti sam sebi nije znak luđaka, ne bi prošao dan a da me se ne čuje kako rogoborim u sebi i protiv sebe: “Govno budalasto!”, a ipak ne smatram da time označavam sama sebe.
Svatko tko me vidi kako sam prema svojoj ženi čas hladan, a čas pun ljubavi, pomislit će da je jedno ili drugo hinjeno, ali tako misliti je ludo. Kad se Neron opraštao od majke koju je dao utopiti, osjetio se ipak potresenim zbog tog opraštanja od majke i nad tim se i sam zgrozio i sažalio.10
Kaže se da sunčeva svjetlost nije neprekidna ni iz jednog komada, nego da nam sunce neprestano tako brzo šalje nove zrȁke jednu za drugom da mi ne možemo opaziti razmak među njima:11
Largus enim liquidi fons luminis, aetherius sol
Inrigat assidue caelum candore recenti,
Suppeditatque novo confestim lumine lumen12;
upravo tako i naša duša raznoliko i na oku neopaziv način odašilje svoje zrake.
Artaban13 je jednom iznenadio Kserksa, svog nećaka, i predbacio mu što je odjednom promijenio držanje. A on je promatrao neizmjerne svoje snage na helespontskom prijelazu pred svoj grčki pohod. Najprije je podrhtavao od zadovoljstva što vidi tolike tisuće ljudi u svojoj službi, a to je
pokazao radošću i zadovoljstvom svojega lica. A zatim, iznenada, opsjedne ga misao da od toliko životâ za najviše jedno stoljeće neće ni jedan ostati, i tad mu se čelo namršti i srce mu se rastuži do suza.14
Odlučnom smo voljom išli za osvetom neke nepravde i osjetili veliko zadovoljstvo zbog pobjede, ali ipak nam je žao; ali ne plačemo za tim, jer se ništa nije promijenilo, samo naša duša to gleda drugačijim okom i sebi doziva u drugom obliku; jer svaka stvar ima više lica i na najrazličitije nam se načine otkriva. Svojta, stara poznanstva i prijateljstva obuzimaju nam maštu i začas nam ih čine dragima, već prema stupnju njihove veze s nama, ali izmjena je toliko nagla da nam nestaje prije nego što je možemo uočiti.
Nil adeo fieri celeri ratione videtur
Quam si mens fieri proponit et inchoat ipsa.
Ocius ergo animus quam res se perciet ulla,
Ante oculos quarum in promptu natura videtur.15
I, upravo s tog razloga, kad hoćemo od tog niza učiniti nešto neprekinuto, mi se teško varamo. Kad Timoleon16 žali ubojstvo što ga je počinio nakon zrela i plemenita razmišljanja, on ne plače slobodu što ju je povratio svojoj domovini, ne oplakuje tiranina, već plače za svojim bratom.17 Jedan dio njegove dužnosti je izvršen, pustimo ga da ispuni i drugi.
Mišel de Montenj
1 Iz Plutarhova Života Pirova, XVI. Isto mjesto prenose i brojni kompilatori XVI. stoljeća kao Droit du Gaillard, Du Verdier, Guevara i dr.
2 René II. de Lorraine, pobjednik u bici kod Nancyja (1477) nad posljednjim burgundskim vojvodom Karlom Smjelim.
3 Riječ je o bici kod Auraya, pokraj grada Vannesa (29. rujna 1364), o kojoj govori Froissart u svojoj kronici (I, 228).
4 Charles de Châtillon-Blois (1319-1364, kod Auraya), vojvoda bretanjski.
5 “I tako svake duša hotimice / suprotnim plaštem krije strasti svoje / kroz časom vedro, časom mrko lice.” Petrarca, sonet CII (prijevod Mate Marasa).
6 U prvom redu Plutarh, Život Cezarov, XIII, i Život Pompejev, XXI.
7 “I već tada pomisli da se bez pogibelji može pokazati dobrim tastom: proli prisilne suze i iz vesela srca potekne mu jecaj.” Lukan, IX, 1037.
8 “[da je] baštinikov plač samo smijeh pod obrazinom.” Publilije Sirijac (Publilius Syrus), u navodu Aula Gelija, XVII, 14.
9 “Mrze li doista mladenke Veneru, ili su suze / roditeljima tek radost, a zapravo laž, / suze što obilno liju ih one u ložnici bračnoj? / Nije to iskren plač, pomogli bozi mi svi!” Katul, LXVI, 15 (prepjev D. Škiljana).
10 Tacit, Anali, XIV, 4.
11 Ovdje se Montaigne sjeća jednog mjesta iz Sebondove Theologia naturalis sive Liber creaturarum, XXIV, objavljene 1484, a koju je Montaigne 1569. preveo. U Esejima, II, xii napisao je Apologie de Raymond de Sebonde, u kojoj je, kako ćemo vidjeti, sažeo sve argumente skepticizma. O životu tog španjolskog filozofa (Barcelona? – Tuluza 1436) vrlo se malo zna; ne zna se sa sigurnošću ni njegovo pravo ime (pišu ga Sabunde, Sebond, Sabiende, Sibinde, Sebeyde), a Montaigne je popularizirao Sebonde.
12 “Tako i etersko Sunce, neiscrpljivi svjetlosti sjajne / Izvor, neprestano nebo obasipa svježijem sjajem / I naknadjuje svjetlo, što nestaje, novijem odmah.” Lukrecije, De natura rerum, V, 281-283 (u prijevodu M. Tepeša).
13 Artaban (]Art(banoV), vođa tjelesne straže koja je ubila perzijskog kralja Kserksa.
14 Herodot, VII, 45; usp. i Valerije Maksim, IX, 13.
15 “Čini se, ništa tolikom brzinom da ne biva, ko što / U našem duhu, koj’ nešto kad zamisli, počinje sam već. / Duh se pokreće dakle kud i kamo brže, no išta / Drugo iz stvariju carstva, što oku su vidljive našem.” Lukrecije, De natura rerum, III, 182 i d. (prijevod Marka Tepeša).
16 Timoleon, korintski vojvoda (oko 340. pr. Kr.).
17 Iz Plutarhova Života Timoleonova, što ga je 1559. preveo Salviat.
