Caracas, Venezuela, 3. svibnja 1970.
Ponajprije oprostite mi što govorim sjedeći, ali ako ustanem, mogao bih se srušiti od straha. Zaista. Uvijek sam mislio da će me najgorih pet minuta u životu zapasti u nekom zrakoplovu pred dvadesetak ili tridesetak osoba, a ne pred dvjesto prijatelja kao sad.
Srećom, ono što mi se događa u ovom trenutku, omogućava mi da počnem govoriti o svojoj književnosti jer sam već pomislio da sam počeo pisati na isti način na koji sam se uspeo na ovaj podij: na silu. Priznajem da sam učinio sve što sam mogao da ne sudjelujem na ovom skupu: pokušao sam se razboljeti, pokušao sam dobiti upalu pluća, otišao sam brijaču u nadi da će mi prerezati grkljan i na kraju, dosjetio sam se doći bez sakoa i kravate kako mi ne bi dopustili da uđem na jedan tako formalan skup kakav je ovaj. No zaboravio sam da sam u Venezueli, gdje se posvuda može ići u košulji. Posljedica: evo me ovdje i ne znam odakle bih počeo.
No, kad sam već tu, mogu vam ispričati kako sam počeo pisati. Nikad mi nije palo na pamet da bih mogao biti pisac, ali dok sam studirao, Eduardo Zalamea Borda, urednik književnog priloga lista El
Espectador u Bogoti, objavio je članak u kojemu je rekao da nove generacije pisaca ništa ne nude, da nema na vidiku nekog novog pripovjedača ili romanopisca. I zaključio je da mu se zamjera što u svojim novinama objavljuje samo poznate stare pisce dok je mlade potpuno zanemario, a zapravo – rekao je – ni nema mladih koji dobro pišu.
U meni se tad pojavio osjećaj solidarnosti s kolegama moje generacije i odlučio sam napisati jednu pripovijetku, već i samo zato da ušutkam Eduarda Zalameu Bordu, koji je bio moj veliki prijatelj ili je barem poslije to postao. Sjeo sam i napisao priču, poslao je u El Espectador. Stvarno sam se preplašio kad sam sljedeće nedjelje otvorio novine i preko cijele stranice ugledao svoju pripovijetku i članak u kojemu Eduardo Zalamea Borda priznaje da je pogriješio jer se, očito, s »ovom pričom pojavio genij kolumbijske literature« ili nešto slično.
E, tad sam se stvarno razbolio i rekao sam si: »U što sam se ja to uvalio? I što da sad radim, a da se ne zamjerim Eduardu Zalamei Bordi?«
Odlučio sam nastaviti pisati.
Uvijek me je mučila tema: morao sam potražiti priču da bih je mogao napisati. I to mi daje za pravo da, nakon pet objavljenih knjiga, tvrdim: posao pisca je možda jedini koji postaje sve težim što se više radi.
Lakoća kojom sam jedno poslijepodne sjeo napisati onu pripovijetku ne može se usporediti s naporom koji sad ulažem da bih napisao jednu stranicu. Što se tiče moje metode rada, ona je dosta sukladna s ovim što vam govorim. Nikad ne znam koliko ću moći pisati, niti što ću pisati. Nadam se da će mi nešto pasti na pamet i kad mi neka ideja za koju mislim da je dobra, padne na pamet, vrtim je po glavi i pustim je da polako sazrije. Kad je završim u glavi (a ponekad prođe mnogo vremena, kao u slučaju Sto godina samoće o kojoj sam razmišljao devetnaest godina), kad je, dakle, zgotovim, onda sjednem da bih je napisao i tad počinje najteži dio posla koji mi je i najdosadniji. Jer, najdivnije je zamišljati priču, zaokruživati je, vrtjeti je po glavi na mnogo načina, tako da u trenutku kad sjedneš da bi je napisao više te previše ne znanima, ili se barem meni tako događa.
Ispričat ću vam primjerice, ideju koja mi se vrti po glavi već nekoliko godina i mislim da je već dosta zaokružena. Sad ću vam je ispričati jer, kad je napišem, a ne znam kad će to biti, sigurno će biti potpuno drukčija i moći ćete pratiti na koji se način razvijala.
Zamislite jedno vrlo malo selo gdje živi jedna stara žena koja ima dvoje djece, sina od sedamnaest i mlađu kćer od četrnaest godina. Jedno jutro daje djeci doručak, a na licu joj se vidi da je zabrinuta. Djeca je pitaju što joj je i ona odgovori: »Ne znam, ali probudila sam se s predosjećajem da će se nešto strašno dogoditi u ovom selu«. Oni joj se smiju, kažu da su to obične slutnje starice i da se to ponekad događa. Sin ode igrati bilijar i u trenutku kad treba odigrati najjednostavniji karambol, protivnik mu kaže: »Kladim se u peso da nećeš pogoditi«. Svi se smiju, on se smije, udari i ne pogodi. Isplati jedan peso, a protivnik ga upita: »Pa, što se dogodilo? To je bio vrlo jednostavan karambol.« Sin odgovori: »Da, istina je, ali zabrinut sam zato što mi je mama jutros rekla da će se nešto strašno dogoditi u ovom selu«. Svi mu se smiju, a onaj što je zaradio jedan peso vraća se svojoj kući, gdje su njegova majka i jedna sestrična ili unuka, ili neka rođaka. Sretan što je dobio peso, kaže: »Zaradio sam ovaj peso od Dámasa na najlakši mogući način jer je običan glupan«. »Zašto je glupan?« On odgovori: »Zato što nije mogao pogoditi najjednostavniji karambol jer je bio smeten od brige što se njegova majka jutros probudila s osjećajem da će se nešto strašno dogoditi u ovom selu«. Mati mu tad reče: »Ne rugaj se slutnjama staraca jer se ponekad ostvare«.
Rođaka ga ču i ode kupiti meso. Kaže mesaru: »Dajte mi jednu libru mesa«, a u trenutku kad on počne rezati, doda: »Ne, radije mi dajte dvije jer se priča da će se nešto strašno dogoditi u selu i dobro je biti spreman«. Mesar joj doda meso, a kad dođe druga žena da kupi jednu libru mesa, on joj reče: »Uzmite dvije jer ljudi ovdje pričaju da će se nešto strašno dogoditi i pripremaju se na najgore«.
Žena mu odgovori: »Imam nekoliko djece; dajte vi meni onda četiri libre«. Odnese četiri libre i, da ne duljim priču, mesar u pola sata rasproda sve meso, zakolje još jednu kravu, proda i nju, a glasine se nastave širiti. Dođe trenutak kad svi u selu očekuju da se nešto dogodi.
Sve zastane i, kao i obično, u dva poslijepodne, naglo zatopli. Netko reče »Jeste li vidjeli kakva je žega upekla?« »Ali u ovom selu uvijek je jako vruće.« Toliko je vruće da svi glazbenici u selu imaju instrumente zalijepljene smolom i uvijek sviraju u sjeni jer bi im se inače raspali.
»Ipak – reče netko – nikad u ovo doba nije bilo tako vruće.« »Bilo je, ali ne toliko kao sad.«
U pustom selu, na pusti trg iznenada sleti ptičica i proširi se priča:
»Na trg je sletjela ptičica«. Preplašeni, svi se sjatiše na trg da vide ptičicu.
»Ali, ljudi, uvijek je bilo ptičica koje slijeću na trg«. »Da, ali nikad u ovo doba dana.« U jednom trenutku nastane takav metež među stanovnicima sela da svi u očaju žele otići, ali nemaju hrabrosti to učiniti. »Ja sam pravi muškarac – uzvikne netko – ja idem.« Uzme svoju djecu, pokupi pokućstvo, životinje, stavi sve na jedna kola i prođe glavnom ulicom, a cijelo jadno selo ga gleda. A onda netko reče: »Ako se on usudi otići, idemo i mi« i počnu doslovce prazniti selo. Odnesu stvari, stoku, sve. A jedan od posljednjih koji odlazi iz sela reče: »Da ne padne nesreća na sve što ostaje u našoj kući«, i zapali kuću, a zatim i drugi zapale svoje kuće. Pobjegnu u silnoj panici, kao u kakvom ratnom zbjegu, a među njima i žena koja je toga jutra imala loš predosjećaj: »Rekla sam ja da će se nešto strašno dogoditi, a svi su mi rekli da sam luda«.
Gabrijel Garsija Markes
