Najbolji način kako da smekšamo srce onih koje smo povrijedili, kad su spremni na osvetu i drže nas u svojim rukama, jest da ih svojom podložnošću ganemo da nam se smiluju. No ipak, junački prkos i postojanost, a to su potpuno suprotna sredstva, mnogo su puta poslužili istom cilju.
Eduard, princ od Wallesa1, onaj koji je dugo držao u svojoj vlasti našu pokrajinu Guienne, bio je muž kojemu je moć I bogatstvo davalo znatan dio njegove veličine. Nakon što su ga Limuzinci teško uvrijedili, na silu je zauzeo njihov grad i ništa ga nije moglo zaustaviti u pokolju, ni krikovi žena i djece, ni njihovo traženje milosti, ni bacanje pred noge osvajača. Ne obazirući se ni na što prodirao je kroz grad dok nije ugledao tri francuska plemića koji su nevjerojatnom hrabrošću sami odbijali napredovanje pobjedničke vojske. Poštovanje prema takvom junaštvu odmah je otupilo oštricu njegove srdžbe i počevši s tom trojicom podijelio je milost svim ostalim stanovnicima grada.
Scanderberch2, knez epirski, progonio je jednog od svojih vojnika u želji da ga ubije, a ovaj, nakon što je uzalud pokušao umilostiviti gospodara kajanjem i preklinjanjem, odluči mu se oduprijeti mačem u ruci. Ta njegova odlučnost odjednom utiša knežev bijes. Vidjevši da je tako časno postupio, knez mu se smilova. Ovaj bi se primjer mogao i drugačije tumačiti, ali samo za one koji nisu čitali o neviđenoj snazi i hrabrosti toga kneza.
Kad je car Konrad treći3 opsjedao bavarskog kneza, koji je bio gvelf, nije htio pristati na najblaže uvjete, pa ma kako da su mu nečasnu i kukavičku zadovoljštinu nudili i samo je dopustio da plemkinje, koje su s knezom bile pod opsadom, spase živu glavu i svoju čast i da mogu izići iz grada, pješice i noseći samo ono što su mogle same ponijeti. Plemenite žene donesoše odluku da natovare na pleća vlastite muževe, samog kneza i svoju djecu. Car je bio toliko zadovoljan videći plemenitost njihove srčanosti da ga je to dirnulo do suza. Zato je ublažio svu jarost smrtnog neprijateljstva što ju je imao prema tom knezu i od tada nadalje postupao je na human način prema njemu i njegovima.
I jedan i drugi navedeni način lako bi me oduševili. Jer u mene je čudnovata slabost prema sažaljenju i blagosti. To je u meni toliko jako da bih se prirodnije i lakše predao samilosti nego poštovanju4. A milost je za stoike bila loš osjećaj: oni su htjeli da se bijednicima pomogne, ali da se nikako ne popušta i žali zajedno s njima.
Zato mi se čini da ovi primjeri dolaze u pravi čas, tim više što vidimo kako su te duše napadnute i stavljene na kušnju na dva načina, da u jednom izdrže i ne pokolebaju se, a u drugom da se podčine. Može se reći da je popuštanje srca prema samilosti učinak lakoće, dobroćudnosti i mlitavosti, pa zato dolazi da su tome podložnije manje jake prirode, kao što su žene i djeca i običan puk; ali, prezreti plač i suze i prikloniti se samo nepokolebljivoj vjeri u hrabrost, to je oznaka jake i neslomive duše koja poštuje i časti muževnu i tvrdokornu snagu. Pa ipak, u manje plemenitim dušama nagla osupnutost i zadivljenost mogu dovesti do istog učinka. Nek nam svjedokom bude narod tebanski koji je sudio svojim vojskovođama zato što su nastavili zapovijedati preko onog vremena koje im je bilo unaprijed određeno. Oslobodio je svake kazne Pelopidasa5 koji se pognuo pod teretom optužaba i u svoju se obranu služio samo molbama i preklinjanjem. Naprotiv, Epaminonda6, koji je došao govoriti o svojim sjajnim junačkim djelima i predbacivati narodu na uznosit i drzovit način, nije ni smogao snage da u ruke uzme kuglicu7; i skupština se rastane uvelike hvaleći veličinu srca tog muža.
Zauzevši nakon dugih i teških borbi grad Rege8 i u njemu gradskog prvaka Fitona, vrla muža koji je grad tako tvrdokorno branio, Dionizije stariji htjede tu pokazati tragičan primjer osvete. Najprije mu je rekao kako je dan prije dao ubiti njegova sina i svu njegovu rodbinu. Na to je Fiton samo odvratio da su bili jedan dan sretniji od njega. Zatim je naredio krvnicima da ga ščepaju i vuku po gradu te ga neprestano sramotno i okrutno šibaju obasipajući ga cijelo vrijeme uvredama i pogrdnim riječima. No, uza sve to, u Fitona je bilo nesalomljivo srce i on je ne gubeći ni časa hrabrost naprotiv iz svega glasa izvikivao časni i slavni uzrok svoje smrti koju je zavrijedio zato što nikako nije htio predati svoju zemlju na milost i nemilost tiraninu, a Dioniziju je nagovijestio neizbježnu kaznu božju. Dionizije je čitao u očima većine svojih vojnika da su se, umjesto da se osokole zbog tog junačenja pobijeđena neprijatelja – svojem zapovjedniku i njegovu slavlju usprkos – počeli nekako kolebati čudom se čudeći tako rijetkoj hrabrosti i pomišljati na pobunu pa čak i na to da Fitona istrgnu iz ruku Dionizijevih žbirova. Ovaj na to obustavi Fitonove muke i potajice ga dade utopiti u moru.
Doista je čovjek izvanredno varavo, promjenjivo i nepostojano biće. Teško je o njemu donijeti čvrst i jedinstven sud. Pogledajmo samo Pompeja koji je ukazao milost čitavom mamertinskom9 gradu protiv kojega je bio neprijateljski raspoložen, a učinio je to cijeneći krepost i velikodušnost građanina Zenona10 koji je na sebe preuzeo krivicu čitavoga grada i nije tražio druge milosti nego da mu se dopusti da sav grijeh sam plati. A Silin gost, kad je u gradu Perugii iskazao jednaku hrabrost, nije postigao ništa ni za sebe ni za druge.11
Upravo protivno mojim prvim primjerima govori slučaj o Aleksandru, najhrabrijem od ljudi koji je bio milostiv prema pobijeđenima. Nakon što je poslije velikih teškoća zauzeo grad Gazu12, Aleksandar je naišao na Betisa koji je zapovijedao obranom grada, a o čijoj hrabrosti za vrijeme opsade bijaše čuo mnogobrojne dokaze: kako se sâm, napušten od svojih, kad mu je vojska bila raspršena, sav u ranama i obliven krvlju nastavio boriti opkoljen Macedonjanima koji su ga udarali sa svih strana. I Aleksandar mu reče sav ushićen toliko dragom pobjedom jer je osim druge štete i sâm zadobio dvije svježe rane: Nećeš, Betisu, umrijeti kako si naumio; znaj da ćeš morati pretrpjeti svu silu muka koje se mogu izmisliti protiv takva sužnja. A Betis, držeći se ne samo mirno već i drsko, na te prijetnje odgovori múkom. Videći njegovu ponosnu i tvrdokornu šutnju, Aleksandar upita: Je li barem pokleknuo? Je li mu se iz grudi izvio bar jedan vapaj? Vidjet ćeš da ću pobijediti tvoj muk, pa ako iz tebe ne mogu istrgnuti glasa, čut ću barem kako cviliš. Kad mu se tako srdžba pretvori u bijes, naredi da mu probodu stopala i da ga onako poluživa rastrgaju i raščereče vukući ga vezana za kola.13
Ne bje li to stoga što mu je drskost bila toliko prirođena da joj se nije divio i još manje cijenio? Ili je možda toliko cijenio vlastitu hrabrost da s te visine nije mogao podnijeti da je vidi u drugoga, a da pri tomu ne bude obuzet osjećajem zavisti? Ili pak prirođena silina njegova bijesa nije podnosila opiranje?
Doista, da je mogla biti obuzdana vjerojatno bi je bilo obuzdalo zauzeće i neutješiv očaj tebanskoga grada, slika tolikih hrabrih muževa posmicanih bez milosti kad se više nisu mogli u borbi braniti. Jer, bilo je preko šest tisuća smaknutih, a da se niti jedan nije dao u bijeg ni zatražio milost. Štoviše, mnogi su naprotiv po gradskim ulicama tražili sukob s pobjedničkim neprijateljem izazivajući ga da im priušti časnu smrt. Nije bilo niti jednog, pa ma kako da je bio teško ranjen, koji nije pokušao osvetiti se posljednjim dahom i oružjem očaja naplatiti svoju smrt smrću neprijatelja. I tako očaj njihove hrabrosti nije dopustio ni trunak milostivosti, a cijeli cjelcati dan nije bio dovoljan da se osveta utaži. Taj je pokolj trajao do posljednje kapi krvi koju se moglo proliti i zaustavio se je tek na golorukim ljudima, starcima, ženama i djeci kako bi ih pretvorili u trideset tisuća robova.14
1 Eduard ili kako su ga najčešće nazivali Crni princ (1330-1376) bio je sin Eduarda III. i otac Richarda II, pobjednik nad Francuzima kod Poitiersa (1356). Ovdje Montaigne na svoj način prenosi kazivanje kroničara Froissarta. U izvoru se ne navodi da je Crni princ poštedio sve žitelje grada, nego samo tri viteza koji su se do posljednjeg daha hrabro odupirali osvajačima.
2 Đerđ Kastriota, Skenderbeg, vođa albanskog otpora Turcima u XV. stoljeću. Montaigneov je izvor vjerojatno francuski prijevod (1544) talijanskog djela Pavla Ioviusa Cose dei Turchi iz 1541.
3 Konrad III. Hohenstauff en (1093-1152), germanski car, sin Fridrika I. U njegovo se vrijeme bila rasplamsala borba između gvelfa i gibelina. Ovu epizodu opsade Weinsberga (1140) donosi Jean Bodin u predgovoru svojeg djela Methodus ad facilem historiarum cognitionem.
4 Tj. poštovanju prema onima koji bi mu se odupirali.
5 Pelopidas, glasoviti vojvoda tebanski. Godine 379. obnovio demokraciju. Poginuo u boju s Aleksandrom Ferskim kod Kinoskefale g. 364. Primjer preuzet iz Plutarha, i to prema prijevodu Jacquesa Amyota OEuvres morales et meslees (1572). Montaigne sam ističe (II, ii) da je čitao Plutarha u tom prijevodu.
6 Epaminonda, tebanski vojskovođa rođen oko 420. pr. Kr., koji je zajedno s prijateljem Pelopidasom uzdigao Tebu na položaj najmoćnijeg grada države u Grčkoj. Poginuo je u bici kod Mantineje (362).
7 za glasovanje.
8 Reggio Calabria u južnoj Italiji.
9 Mamertini, što znači “sinovi Marsovi”, bilo je u antici ime žitelja današnje Messine.
10 Zapravo Sthénona.
11 I ovaj je primjer uzet iz Amyotova prijevoda Plutarha. Događaj se zbiva u Prenesti (Praeneste), ali Montaigne, slijedeći Amyota, navodi Peruse tj. Perugia.
12 Gaza je vrlo stari grad koji Knjiga o postanju spominje prije Abrahama. Aleksandar ga je osvojio nakon dvomjesečne opsade, i to tek nakon četvrtog napada 332. pr. Kr.
13 Taj prizor opisuje Kvint Kurcije (De rebus gestis Alexandri Magni, IV, 6).
14 Prema Diodoru Sicilskom (XXVII) u prijevodu Jacquesa Amyota iz 1559.
Mišel de Montenj
