1
U Kasarni Lenjin u Barceloni, dan prije no što sam se pridružio miliciji, vidjeh nekog talijanskog milicionara kako stoji ispred oficirskog stola.
Bio je to mladić žilava izgleda, od dvadeset pet ili šest godina, crvenkastožute kose i snažnih ramena. Šiljasta mu je kožna kapa bila snažno navučena preko jednog oka. Stajao mi je okrenut profilom, s bradom na grudima, zureći uz zbunjeno mrštenje u kartu koju je jedan od oficira otvorio na stolu. Nešto me u njegovu licu duboko dirnulo. Bilo je to lice čovjeka koji bi počinio ubojstvo i odrekao se svoga života za prijatelja – vrsta lica kakvu biste očekivali u anarhista, iako je vjerojatnije bio komunist. Bilo je u njemu i otvorenosti i surovosti; također i duboka poštovanja što ga neobrazovani ljudi osjećaju za svoje tobožnje pretpostavljene. Očito kartu nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep; očito je smatrao čitanje karata silnim intelektualnim pothvatom. Nisam znao zašto, ali rijetko sam vidio ikoga – ma kojeg muškarca, mislim – koji mi se tako neposredno dopao. Dok su razgovarali oko stola, iz neke je primjedbe proizašlo da sam stranac. Talijan je podigao glavu i brzo rekao:
— Italiano?
Odgovorih na svojem lošem španjolskom: — No, Ingles. Y tu?
— Italiano.
Dok smo izlazili, on zakorači preko sobe i snažno me pograbi za ruku. Čudno, kako čovjek može osjetiti sklonost prema jednom strancu! Bilo je to kao da su moj i njegov duh trenutačno uspjeli premostiti jaz jezika i tradicije i susresti se u posvemašnoj prisnosti. Ponadah se da mu se dopadam koliko i on meni. Ali znao sam također da ga nikad više ne smijem vidjeti, želim li zadržati svoj prvi dojam u njemu; nepotrebno je i reći, nikad ga više nisam vidio. U Španjolskoj, čovjek je stalno uspostavljao takve kontakte.
Spomenuh tog talijanskog milicionara zato što mi se živo zadržao u sjećanju. Svojom otrcanom uniformom i strastvenim patetičnim licem, on za me tipizira osobitu atmosferu toga vremena. On je povezan sa svim mojim sjećanjima na to razdoblje rata – crvenim zastavama u Barceloni, sumornim vlakovima punim otrcanih vojnika koji se vuku na frontu, sivim, ratom pogođenim gradovima dalje uz liniju, blatnim, ledenohladnim rovovima u brdima.
To je bilo potkraj prosinca 1936, manje od sedam mjeseci prije no što ovo pišem, pa ipak je to razdoblje koje se povuklo na silnu udaljenost. Kasnija zbivanja izbrisala su ga potpunije no što su izbrisala 1935, ili uostalom i 1905. Bio sam došao u Španjolsku s nekom nakanom da pišem novinske članke, no gotovo sam se odmah priključio miliciji, jer se u ono vrijeme i u onoj atmosferi to činilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su još praktički držali pod kontrolom Kataloniju i revolucija je još bila u punom zamahu. Svima koji su tamo bili od početka, vjerojatno se već u prosincu ili siječnju činilo da revolucionarno razdoblje završava; no ako je netko došao ravno iz Engleske, izgled Barcelone bio je nešto zapanjujuće i neodoljivo. Bilo je to prvi put što se uopće nalazim u gradu u kojem radnička klasa drži uzde. Praktički su svaku zgradu ma koje veličine osvojili radnici i sve su bile ukrašene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; svi su zidovi bili išarani srpom i čekićem i inicijalima revolucionarnih stranaka; gotovo je svaka crkva bila spaljena do zidina i kipovi popaljeni. Skupine radnika sistematski su demolirale crkve tu i tamo. Svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirane; čak su i čistači cipela bili kolektivizirani, a njihovi stalci obojeni crveno i crno. Konobari i nadglednici u robnim kućama gledali bi vas u lice i postupali s vama kao sa sebi ravnima. Servilni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Nitko nije govorio Señor ili Don, pa ni Usted; svi su se međusobno nazivali »Druže« i »Ti« te govorili Salud umjesto Buenos dias. Zakon je zabranio napojnice; moje zamalo prvo iskustvo bila je lekcija što sam je dobio od upravitelja hotela zbog pokušaja da vozaču dizala dam napojnicu. Nije bilo privatnih automobila, svi su bili rekvirirani, a svi tramvaji i taksiji i mnoga druga transportna sredstva bijahu obojeni crveno i crno. Revolucionarni su plakati bili posvuda, bliješteći jarkim crvenilom i modrilom, tako da su rijetki preostali oglasi izgledali poput blatnih mrlja. Niz Ramblas, široku središnju arteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvučnici su treštali revolucionarne pjesme čitav dan i duboko u noć. A najneobičnija je stvar bio izgled gomile. Prema vanjskom izgledu, bijaše to grad u kojem su imućne klase praktički prestale postojati. Osim malog broja žena i stranaca, uopće nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu radničku odjeću ili plave kombinezone ili neku vrst milicijske uniforme. Sve je to bilo čudnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaćao, na neki način nije mi se ni svidjelo, ali smjesta sam to prepoznao kao nešto za što se vrijedi boriti. Vjerovao sam također da je sve onako kako izgleda, da je to doista radnička država i da je čitava buržoazija ili pobjegla, ili ubijena ili da je dobrovoljno prešla na stranu radnika; nisam shvatio da se veliki broj dobrostojećih buržuja jednostavno pritajio i pretvarao privremeno da su proleteri.
Uz sve je to bilo i neke zlokobne atmosfere rata. Grad je imao sumoran, zapušten izgled, ulice i zgrade bile su u lošem stanju, ulice su noću bile mutno osvijetljene zbog straha od zračnih napada, trgovine uglavnom otrcane i poluprazne. Mesa je bilo malo, a mlijeka se gotovo i nije moglo nabaviti; nedostajalo je ugljena, šećera, benzina, a nestašica kruha bila je doista ozbiljna. Već i u to vrijeme redovi za kruh bili su često dugi stotine metara. Pa ipak, koliko se moglo prosuditi, ljudi su bili zadovoljni i optimistični. Nije bilo nezaposlenosti, a troškovi života bili su još izvanredno niski; vidjelo se vrlo malo upadljivo zapuštenih ljudi, a prosjaka, osim Cigana, nije bilo. Više od svega, postojalo je vjerovanje u revoluciju i u budućnost, osjećaj da se odjedanput ušlo u razdoboje jednakosti i slobode. Ljudska su se bića pokušavala ponašati poput ljudskih bića, a ne poput zavrtnja u kapitalističkome stroju. U brijačnicama nalazile su se anarhističke obznane (brijači su bili većinoma anarhisti) koje su svečano objašnjavale da brijači više nisu robovi. Na ulicama su šareni plakati pozivali prostituke da prestanu biti prostitukama. Za svakog pripadnika trezvene, podrugljive civilizacije naroda engleskoga govornog područja, bilo je nečega patetičnog u doslovnosti kojom su ti idealistički Španjolci shvaćali te otrcane fraze revolucije. U to su se vrijeme za nekoliko santima prodavale na ulicama revolucionarne balade najnaivnije vrste, sve o bratstvu proletarijata i pokvarenosti Mussolinija. Često bih vidio kako neki nepismeni milicionar kupuje neku od tih balada, teško sriče riječi i tada, kad bi shvatio bit, počinje pjevati odgovarajući napjev.
Sve sam se to vrijeme nalazio u Kasarni Lenjin, naoko se pripremajući za frontu. Kad sam se pridružio miliciji, rečeno mi je da ću idući dan biti upućen na frontu, no zapravo sam morao čekati da se pripremi nova centurija. Radnička milicija koju su sindikati žurno osnovali na početku rata, još nije bila organizirana kao regularna vojska. Komandne jedinice bile su »sekcije« s oko trideset ljudi, »centurije« s oko sto ljudi i »kolone«, koje su u praksi značile svaki veći broj ljudi. Kasarna Lenjin sastojala se od bloka veličanstvenih kamenih građevina sa školom jahanja i ogromnim popločenim dvorištima; nekad je to bila konjička kasarna, a osvojena je za vrijeme srpanjskih borbi. Moja je centuria spavala u jednoj od štala, ispod kamenih jasala u koje su još bila uklesana imena konjičkih bojnih konja. Svi su konji uhvaćeni i poslani na frontu, ali čitavo je mjesto još zaudaralo na konjsku mokraću i gnjilu zob. Nalazio sam se u kasarni oko tjedan dana. Uglavnom se sjećam konjskih zadaha, drhtavih poziva vojničkih truba (svi su naši trubači bili amateri – španjolske sam vojničke trube prvi put upoznao slušajući ih ispred fašističkih linija), topota potkovanih čizama u dvorištu kasarne, dugih jutarnjih parada uz vjetar i sunce, divljih nogometnih utakmica, po pedeset ljudi na svakoj strani, u šljunčanoj školi jahanja. U kasarni je bilo možda tisuću muškaraca i dvadesetak žena, osim žena milicionara koje su kuhale. Još je bilo žena koje su služile u miliciji, iako ne mnogo. U prvim su se bitkama borile rame uz rame s muškarcima kao nešto što se razumije samo po sebi. To je nešto što se, u doba revolucije, čini prirodnim. Ideje su se, međutim, već mijenjale. Milicionari su se morali udaljiti iz jahaće škole dok su žene tamo vježbale, zato što su im se smijali i zbunjivali ih. Nekoliko mjeseci prije nitko ne bi vidio ništa smiješna u ženi koja rukuje puškom.
Čitava je kasarna bila u stanju prljavštine i kaosa, u koji bi milicija dovela svaku zgradu što bi je zauzela i što je, činilo se, bilo neka vrsta nusproizvoda revolucije. U svakom biste kutu nailazili na gomile slomljenog namještaja, pokidanih sedla, mjedenih konjaničkih štitova, praznih korica za sablje i hrane što se raspadala. Stravično se rasipala hrana, osobito kruh. Samo iz mojeg odjeljka za svaki se obrok bacala puna košara kruha – sramotan postupak kad je civilnom stanovništvu nedostajalo kruha. Jeli smo za dugim stolovima s ukrštenim nogarima, iz stalno masnih limenih porcija, a pili iz grozne stvari koja se zvala.porron. Porron je neka vrst staklene boce šiljata kljuna iz kojeg izbija tanki mlaz vina.kad god je nagnete; tako se može piti iz daljine, ne dodirujući je ustima, i dodavati je jedan drugome. Ja sam stupio u štrajk i zatražio sam šalicu čim sam ugledao porron u upotrebi. Mojem je pogledu ta stvar isuviše nalikovala noćnoj posudi, osobito ako je bila napunjena bijelim vinom.
Postupno su regruti dobivali uniforme, a kako je to bila Španjolska, sve se izdavalo komad po komad tako da nikad nije bilo posve izvjesno tko je što dobio, a razne stvari koje su nam bile najpotrebnije, kao što su opasači i kutije s mecima, nisu se dijelile do posljednjeg trena, kad je vlak već čekao da nas poveze na frontu. Govorio sam o milicijskoj »uniformi«, što vjerojatno stvara pogrešan dojam. To zapravo baš i nije bila uniforma. Možda bi »multiforma« bilo prikladnije ime. Svačija je odjeća slijedila istu opću zamisao, ali nikad u dva slučaja nije bila posve ista. Praktički su svi u vojsci nosili kratke priljubljene hlače od rebrastog samta, no tu je uniformnost prestajala. Neki su nosili ovijače, drugi dokoljenice od rebrastog samta, neki kožne gležnjake ili visoke čizme. Svi su nosili jakne s patentnim zatvaračem, no neke su jakne bile kožne, druge vunene, i svih zamislivih boja. Vrste kapa bile su otprilike jednako brojne kao i oni koji su ih nosili. Obično se prednji dio kape urešavao partijskom značkom, a uz to je gotovo svaki čovjek nosio oko vrata crvenu ili crveno-crnu maramu. Milicijska je kolona u to vrijeme bila rulja neobična izgleda. No odjeću je valjalo podijeliti onako kako bi je izbacivala ova ili ona tvornica, a s obzirom na okolnosti to nije ni bila loša odjeća. Košulja i čarape bile su, međutim, bijedne pamučne trice, posve beskorisne protiv hladnoće. Mrsko mi je i misliti o tome što su sve morali proći milicionari prethodnih mjeseci, prije nego što je išta organizirano. Sjećam se da sam naišao na neke novine stare samo oko dva mjeseca, u kojima je jedan od vođa POUM, nakon što je posjetio frontu, izjavio kako će se pokušati pobrinuti da »svaki milicionar dobije pokrivač«. Izjava od koje čovjek zadršće, ako je ikad spavao u rovu.
Drugi dan koji sam proveo u kasarni počelo je ono što se komično nazivalo »instrukcijom«. S početka su to bili zastrašujući prizori kaosa. Regruti su bili uglavnom dječaci od šesnaest ili sedamnaest godina iz pokrajnjih ulica Barcelone, puni revolucionarnog žara, ali potpuno nesvjesni značenja rata. Nemoguće ih je bilo čak natjerati da stoje u redu. Disciplina nije postojala; ako se nekom ne bi svidjela naredba, istupio bi iz vrste i žestoko se prepirao s oficirom. Poručnik koji nas je poučavao bio je krupan, ugodan mladić rumena lica koji je prije bio oficir u redovitoj vojsci, i još je tako izgledao, sa svojim otmjenim držanjem i besprijekornom uniformom. Začudo, bio je odani i gorljivi socijalist. Više i od samih ljudi, on je inzistirao na posvemašnjoj socijalnoj jednakosti među svim činovima. Sjećam se njegova bolnog iznenađenja kad ga je neki regrut-neznalica oslovio sa »Señor«. »Što! Señor? Tko me to naziva Señor? Nismo li svi drugovi?« Dvojim je li to imalo olakšalo njegov posao. Kroz to vrijeme sirovi regruti nisu dobivali nikakvu vojnu obuku koja bi im mogla biti ma i od najmanje koristi. Rečeno mi je da stranci nisu obavezni prisustvovati »instrukciji« (Španjolci su, zapazio sam, patetično vjerovali da stranci znaju o vojnim stvarima više od njih), ali ja sam naravno došao s ostalima. Gorljivo sam želio naučiti upotrebljavati strojnicu; to je bilo oružje kojim nikad nisam imao prilike rukovati. Na moju žalost, otkrih da nas ne uče ničemu o upotrebi oružja. Takozvana instrukcija bila je jednostavno paradni egzercir najzastarjelije i najgluplje vrste; nadesno, nalijevo, okreni se, stupaj oštro u redovima po tri i ostatak tih beskorisnih gluposti koje sam naučio kad mi je bilo petnaest godina. Bio je to doista neobičan oblik obuke za jednu gerilsku vojsku. Ako imate samo nekoliko dana za obuku vojnika, očito je da ga morate naučiti ono što će mu najviše trebati; kako da uzme zaklon, kako da napreduje preko otvorena prostora, kako da postavi stražu i sagradi grudobran – a iznad svega, kako da upotrijebi svoje oružje. Pa ipak, tu gomilu revne djece, koja će za nekoliko dana biti bačena na frontu, nisu učili ni kako se okida puška ili izvlači upaljač iz bombe. Tada nisam shvaćao da je to zato što nisu imali oružja. U miliciji POUM nestašica pušaka bila je tako očajna da su nove trupe koje su dolazile na frontu uvijek morale uzimati puške od onih koje su zamjenjivale na liniji. U čitavoj Kasarni Lenjin, vjerujem, nije uopće bilo pušaka, osim onih koje su upotrebljavali stražari.
Poslije nekoliko dana, iako smo po svim uobičajenim standardima još bili posvemašnja rulja, smatrali su nas spremnima da se pojavimo u javnosti, i ujutro smo odmarširali do javnih parkova na brežuljku iza Plaze de Españe. To je bilo zajedničko vježbalište svih partijskih milicija, uz Carabinerose i prve kontingente novoosnovane Narodne armije. Prizor gore u javnim parkovima bio je neobičan i pun bodrenja. Svakom stazom i uličicom, između strogih cvjetnih lijeha, žustro su stupale amo-tamo desetine i čete muškaraca, izbacujući prsa i trudeći se očajnički da izgledaju poput vojnika. Svi su bili nenaoružani i nijedan nije bio potpuno u uniformi, iako se na većini od njih tu i tamo u krpicama probijala milicijska uniforma. Procedura je uvijek bila gotovo ista. Tri bismo sata paradirali tamo-amo (španjolski korak pri stupanju je vrlo kratak i brz), zatim bismo se zaustavili, istupili iz redova i sjatili se žedno do dućančića na pol puta nizbrdo koji je pravio sjajne poslove trgujući jeftinim vinom. Svi su se prema meni ponašali vrlo prijateljski. Kao Englez, bio sam neka vrst rariteta i oficiri Carabinera cijenili su me i častili pićem. Za to vrijeme, kad god bih uspio uhvatiti našeg poručnika, bučno sam zahtijevao da me pouče upotrebi strojnice. Izvlačio bih iz džepa svoj Hugov rječnik i oborio se na njega svojim dozlaboga lošim španjolskim:
— Yo se manejar fusil. No se manejar ametralladora. Quiero apprender ametralladora. Quando vamos apprender ametralladora? (Znam rukovati puškom. Ne znam rukovati mitraljezom. Hoću učiti mitraljez. Kad ćemo učiti mitraljez?)
Odgovor je uvijek bio izmučeni smiješak i obećanje da će poučavanje strojnice biti mañana. (sjutra) Nepotrebno je reći, mañana nikad nije došla. Prošlo je nekoliko dana i regruti su gotovo žustro naučili stupati ukorak i stati mirno, ali ako su znali s koje strane puške izlazi metak, to je bilo i sve što su znali. Jednoga dana, naoružani Carabinero došao je do nas dok smo se odmarali i dopustio nam da proučimo njegovu pušku. Pokazalo se da u cijeloj mojoj sekciji nitko osim mene ne zna čak ni kako se puška puni, a kamoli kako se nišani.
Cijelo to vrijeme vodio sam uobičajene bitke sa španjolskim jezikom. Osim mene, u kasarni je bio samo još jedan Englez, a nitko, čak ni među oficirima, nije znao ni riječi francuski. Činjenica da su moji drugovi govorili međusobno općenito katalonski, nije mi nimalo olakšavala položaj. Jedini način da se nekako snađem bio je da posvuda sa sobom nosim mali rječnik, koji bih izvlačio iz džepa u trenucima krize. Ali radije bih bio strancem u Španjolskoj nego u većini zemalja. Kako je lako sklapati prijateljstva u Španjolskoj! Za dan ili dva, već me dvadesetak milicionara zvalo imenom, upućivalo me u razne tajne i obasipalo gostoljubivošću. Ne pišem propagandnu knjigu i ne želim idealizirati miliciju POUM. Čitav milicijski sistem imao je ozbiljnih pogrešaka, a sami su ljudi u njemu bili šaroliko društvo, jer je do tada već dobrovoljna regrutacija zamirala i mnogi su najbolji ljudi bili već na fronti ili mrtvi. Među nama je uvijek postojao stanovit postotak potpuno beskorisnih. Petnaestogodišnje dječake dovodili su u vojsku roditelji, posve otvoreno zbog deset peseta na dan, koliko je bila plaća milicionara; također i zbog kruha kojeg je milicija obilno dobivala i mogla krijumčariti kući roditeljima. Ali odričem da bi itko, ubačen, poput mene, među španjolsku radničku klasu – morao bih možda reći katalonsku radničku klasu jer sam se, osim nekoliko Aragonaca i Andaluzijaca, družio samo s Kataloncima – mogao ostati nedirnutim njihovom osnovnom plemenitošću; iznad svega, njihovom otvorenošću i širokogrudnošću. Španjolčeva širokogrudnost, u uobičajenom smislu te riječi, ponekad je gotovo neugodna. Ako ga zamolite cigaretu, prisilit će vas da uzmete cijelu kutiju. A iza toga postoji velikodušnost u jednom dubljem smislu, prava širina duha, s kojom sam se susretao iznova i iznova u najbeznadnijim okolnostima. Neki novinari i drugi stranci koji su odlazili u Španjolsku za vrijeme rata izjavljivali su da su Španjolci u potaji ogorčeno kivni na stranu pomoć. Sve što mogu reći jest da nikad nisam opazio nešto takvo. Sjećam se, nekoliko dana prije no što sam napustio kasarnu, grupa ljudi došla je s fronte na odsustvo. Uzbuđeno su govorili o svojim iskustvima i bili su puni oduševljenja za neke francuske grupe koje su bile pokraj njih kod Huesce. Francuzi su vrlo hrabri, rekoše; dodajući oduševljeno: »Mas valientes que nosotros« – »Hrabriji od nas!« Ja sam se naravno skanjivao, nakon čega su oni objasnili da Francuzi bolje poznaju umijeće ratovanja – da se bolje razumiju u bombe, strojnice i tako dalje. Pa ipak je ta primjedba bila značajna. Jedan Englez radije bi sebi odrezao ruku nego da kaže nešto takvo.
Svaki stranac koji je služio u miliciji proveo je svojih prvih nekoliko tjedana učeći voljeti Španjolce i ljuteći se na neke njihove značajke. Na fronti, moja ljutnja ponekad bi dosezala vrhunac bijesa. Španjolci su dobri u mnogim stvarima, ali ne u ratovanju. Sve strance podjednako prenerazit će njihova nedjelotvornost, iznad svega njihova izluđujuća netočnost. Jedna riječ koju nijedan stranac ne može a da ne nauči jest mañana – »sutra« (doslovno, »jutro«). Kadgod je to samo moguće, današnji posao odgađa se do mañana. To je toliko općepoznato da se i sami Španjolci šale na taj račun. U Španjolskoj se ništa, od obroka do bitke, nikad ne događa u odgovarajuće vrijeme. Prema općem pravilu, stvari se događaju prekasno, ali samo povremeno – tek toliko da se ne možete osloniti na njihovo zakašnjavanje – događaju se prerano. Vlak koji mora krenuti u osam, krenut će normalno u bilo koje vrijeme između devet i deset, ali možda jedanput na tjedan, zahvaljujući nekoj osobnoj vlakovođinoj mušici, polazi u sedam i trideset. Takve stvari mogu biti pomalo naporne. Teorijski, zapravo se divim Španjolcima što ne dijele našu sjevernjačku vremensku neurozu; ali na žalost, i sam sam joj izložen.
Poslije beskrajnih govorkanja, maiiana i odgađanja, iznenada smo dobili naredbu za odlazak na frontu u roku od dva sata, kad velik dio naše opreme još nije bio podijeljen. U intendanturi je nastala strašna gungula; na kraju su brojni ljudi morali otići bez kompletne opreme. Kasarna se odmah napunila ženama koje su, činilo se, iznikle iz zemlje, pomažući svojim muškarcima da saviju pokrivače i slože putne vreće. Bilo je dosta ponižavajuće što mi je jedna španjolska djevojka, žena Williamsa, drugog engleskog milicionara, morala pokazati kako da stavim svoje nove kožne redenike. Bila je blago, temnooko, izrazito ženstveno stvorenje koje je izgledalo kao da joj je ljuljanje zipke životni poziv, ali koje se zapravo hrabro borilo u srpanjskim uličnim borbama. Tada je nosila dijete koje se rodilo samo deset mjeseci poslije izbijanja rata i koje je vjerojatno začeto iza barikada.
Vlak je trebao krenuti u osam, a desetak minuta poslije osam izmučeni, znojni oficiri uspjeli su nas poredati na dvorištu kasarne. Vrlo se živo sjećam bakljama osvijetljena prizora – komešanja i uzbuđenja, crvenih zastava koje lepršaju u svjetlosti baklji, zbijenih redova milicionara s rancima na leđima i smotanim pokrivačima prebačenim preko ramena; i povika i kloparanja čizama i limenih porcija, a potom silnog i napokon uspješnog protiskivanja riječi tražeći tišinu; i zatim nekog političkog komesara kako stoji ispod ogromnog, uzvitlanog crvenog barjaka i drži nam govor na katalonskom. Zatim su nas poveli na stanicu, i to najdužim putem, tri ili četiri milje, kako bi nas pokazali čitavom gradu. Na Ramblasu su nas zaustavili, dok je pozajmljeni orkestar svirao neku revolucionarnu melodiju. Još jedanput, slika pobjednika – heroja – povici i oduševljenje, crvene zastave i crveno-crne zastave posvuda, prijateljski raspoložene gomile koje su natrpale pločnik da bi nas pogledale, žene koje mašu s prozora. Kako se tada sve to činilo prirodnim; kako daleko i nevjerojatno danas! Vlak je bio toliko krcat ljudima da je i na podu jedva bilo mjesta, a kamoli na sjedalima. U posljednjem trenutku, Williamsova je žena dojurila peronom i dala nam bocu vina i tridesetak centimetara onih sjajnih crvenih kobasica koje imaju okus na sapun i izazivaju proljev. Vlak je ispuzao iz Katalonije i dalje na plato Aragonije normalnom ratnom brzinom nešto ispod dvadeset kilometara na sat.
Džordž Orvel
