Kad sam proveo na liniji oko tri tjedna, iz Alcubierrea je stigao kontingent od dvadesetak ili tridesetak ljudi koje je iz Engleske poslao ILP (Independent Labour Party, Nezavisna radnička partija). Williams i ja poslani smo da im se pridružimo, kako bi se Englezi na toj fronti držali zajedno. Naš je novi položaj bio na Monte Oscurou, nekoliko kilometara zapadnije, na mjestu s kojeg se vidjela Zaragoza.
Položaj se ustobočio na nekoj vrsti vapnenačke oštrice britve, a zemunice su bile horizontalno ukopane u stijenu kao gnijezda bregunica. Ulazile su u tlo začuđujuće duboko, a unutrašnjost im je bila mračna kao u rogu i tako niska da niste u njima mogli ni klečati, a kamoli stajati. Na vrhovima nama s lijeva bila su još dva položaja POUM, od kojih je jedan fascinirao svakog čovjeka na liniji jer su se tamo nalazile tri milicionarke koje su kuhale. Te žene nisu baš bile lijepe, no pokazalo se nužnim očuvati taj položaj izvan domašaja ljudi iz drugih četa. Oko četiristo metara s naše desne strane nalazio se jedan položaj PSUC, na zavoju ceste za Alcubierre. Upravo je tamo cesta mijenjala vlasnika. Noću smo mogli promatrati svjetla naših teretnjaka s opskrbom kako krivudaju iz Alcubierrea i, istodobno, fašističkih koji su dolazili iz Zaragoze. Mogla se vidjeti i sama Zaragoza, tanka nit svjetala poput osvijetljenih prozorčića na boku broda, petnaestak kilometara jugozapadno. Vladine trupe bile su je promatrale iz te daljine od kolovoza 1936, i još to čine.
Bilo nas je tridesetak, uključujući jednog Španjolca (Ramona, Williamsova šurjaka) i tucet španjolskih mitraljezaca. Osim jednog ili dva neizbježna gnjavatora – jer, kao što svatko zna, rat privlači rulju – Englezi su bili iznimno zgodna klapa, i fizički i mentalno. Možda je najzgodniji u društvu bio Bob Smillie – unuk glasovitoga vođe rudara – koji je kasnije umro tako kobnom i besmislenom smrću u Valenciji. O španjolskom karakteru mnogo govori činjenica da se Englezi i Španjolci uvijek dobro slažu, unatoč jezičnoj smetnji. Otkrili smo da svi Španjolci znaju dva engleska izraza. Jedan je bio »O.K., baby«, a drugi je bila jedna riječ što je upotrebljavaju barcelonske prostitutke u odnosima s engleskim mornarima i bojim se da je slagari ne bi htjeli tiskati.
I opet se na čitavoj liniji ništa nije događalo: samo poneki prasak metaka i, vrlo, rijetko, tresak fašističkog minobacača zbog kojega bi svi odjurili do najvišeg rova da vide na kojem će se brdu rasprsnuti meci. Neprijatelj nam je tu bio nešto bliže, udaljen možda dvjesto, tristo metara. Njihov je najbliži položaj bio točno nama nasuprot, s mitraljeskim gnijezdima koja su čovjeka stalno mamila da trati metke. Fašisti su se rijetko trudili da pucaju iz pušaka, ali upućivali su kišu točne mitraljeske vatre na svakoga tko bi im se izložio. Ipak, tek smo nakon deset ili više dana imali prvog ranjenika. Trupe nasuprot nama bile su sastavljene od Španjolaca, no prema onom što su rekli dezerteri, bilo je među njima i nekoliko njemačkih podoficira. Neko vrijeme prije tamo je bilo i Maura – siromašci, kako li im je moralo biti hladno! – jer se na ničijoj zemlji nalazio jedan mrtav Maur koji je bio jedna od lokalnih znamenitosti. Dva ili tri kilometra ulijevo od nas linija više nije bila kontinuirana i dio područja, nizak i gusto pošumljen, nije pripadao ni fašistima ni nama. I mi i oni odlazili smo tamo u dnevne patrole. To nije bilo nikakva šala u skautskom smislu, iako nikad nisam vidio fašističku patrolu na udaljenosti bližoj od nekoliko stotina metara. Uz mnogo puzanja po trbuhu, djelomično se moglo probiti kroz fašističke linije, a mogla se čak vidjeti i seljačka kuća s izvješenom monarhističkom zastavom koja je bila lokalni fašistički štab. Ponekad bismo je obasuli puščanom paljbom i potom kliznuli u zaklon prije no što bi nas otkrili mitraljesci. Nadam se da smo razbili nekoliko prozora, ali udaljenost je bila dobrih šeststo metara i s našim puškama nismo mogli biti sigurni jesmo li pogodili čak i kuću.
Vrijeme je bilo uglavnom vedro i hladno; ponekad sunčano u podne, ali uvijek hladno. Tu i tamo na obroncima brežuljaka vidjeli bismo kako izbijaju zeleni kljunići divljih šafrana ili irisa; očito je dolazilo proljeće, ali dolazilo je vrlo polako. Noći su bile hladnije no ikad. Vraćajući se sa straže u rana jutra, zajedno bismo zgrnuli preostalu kuhinjsku vatru i zatim bismo stajali oko usijane žeravice. To je bilo loše za čizme, ali je bilo vrlo dobro za noge. No ponekad bi ujutro prizor zore među planinskim vrhovima bio takav da je vrijedilo bdjeti u bezbožne sate. Mrzim planine, čak i sa spektakularnog vidika. No ponekad je zoru koja je rudila ponad brežuljaka iza nas, prve uske trake zlata, poput mačeva što režu tminu, a tada bujanje svjetlosti i mora karminskih oblaka rasprostrtih do nezamislivih daljina – vrijedilo promatrati čak i kad ste bili budni cijelu noć, kad su vam noge utrnule od klečanja i kad mrzovoljno mozgate o tome da hrane neće biti još tri sata. Za vrijeme te vojne vidio sam zoru mnogo češće nego u cijelom kasnijem životu zajedno – ili u dijelu koji će doći, nadam se.
Tu nas nije bilo dovoljno, što je značilo dulje straže i više napora. Počeo sam pomalo trpjeti od nedostatka sna koji je neizbježan čak i u najmirnijem ratu. Osim stražarenja i patrola, stalno je bilo noćnih uzbuna i prozivki, a ni inače se nije moglo normalno spavati u odvratnoj rupi u tlu, dok vas noge bole od hladnoće. Za vrijeme prva tri ili četiri mjeseca na liniji, ne vjerujem da sam imao više od dvanaestak dvadesetičetirisatnih razdoblja potpuno bez spavanja; s druge strane, sigurno nisam imao ni dvanaest noći potpunoga sna. Dvadeset ili trideset sati spavanja na tjedan bilo je posve normalna količina. Djelovanje toga nije bilo tako loše kako bi se moglo očekivati; čovjek bi silno otupio i puzanje brežuljcima postalo bi teže umjesto da bude lakše, ali dobro smo se osjećali i bili smo stalno gladni – bože, kako samo gladni! Sva se hrana činila dobrom, pa i vječni grah, čak i pogled na kojeg je svatko u Španjolskoj na kraju zamrzio. Voda je, onoliko koliko je bilo, dolazila s kilometrima velike udaljenosti na leđima mazgi ili malih izmučenih magaraca. Iz nekog razloga, aragonski seljaci postupali su sa svojim mazgama dobro, ali s magarcima grozno. Ako magarac ne bi htio krenuti, bilo je sasvim normalno da ga udare u muda. Izdavanje svijeća je prestalo, a ponestajalo je i šibica. Španjolci su nas naučili kako da izradimo svjetiljke na maslinovo ulje, od limenki za kondenzirano mlijeko, šaržera i malo tkanine. Kad bi bilo maslinova ulja, što nije bilo često, ta bi stvarca gorjela, uz zadimljeno treptanje, otprilike četvrtinom jačine svijeće, tek toliko da uspijete pronaći pušku.
Činilo se da nema nikakve nade za stvarne borbe. Kad smo napuštali Monte Pocero, prebrojio sam metke i otkrio da sam za gotovo tri tjedna samo tri puta opalio na neprijatelja. Kaže se da je potrebno tisuću metaka da bi se ubilo čovjeka, no tom brzinom trebalo bi mi dvadeset godina da ubijem svojeg prvog fašista. U Monte Oscurou linije su bile bliže i češće smo pucali, ali prilično sam siguran da nikoga nisam pogodio. Zapravo, na toj fronti i u tom razdoblju rata, stvarno oružje nije bila puška, već megafon. Kako niste bili u stanju ubijati neprijatelja, umjesto toga biste vikali na njega. Ta je metoda ratovanja toliko neobična da zahtijeva objašnjenje.
Kad su god linije bile međusobno udaljene unutar dometa glasa, uvijek bi bilo mnogo dovikivanja iz rova u rov. S naše strane: »Fascistas – maricones!« S fašističke: » Viva España! Viva Franco!« – ili, kad bi znali da s druge strane ima Engleza: »Odlazite, Englezi! Ne želimo ovdje strance!« Sa strane vlade, u partijskim milicijama, izvikivanje propagandnih parola da bi se podrovao moral neprijatelja razvilo se u redovit postupak. U svakoj prikladnoj situaciji, ljude bi, obično mitraljesce, određivali na dužnosti izvikivanja i opskrbljivali megafonima. Općenito bi izvikivali neku ustaljenu frazu punu revolucionarnih osjećaja, koja je objašnjavala fašističkim vojnicima da su oni tek plaćenici međunarodnog kapitalizma, da se bore protiv vlastite klase itd. itd., i nagovarala ih da pređu na našu stranu. Smjene ljudi to su neprekidno ponavljale; ponekad bi potrajalo čitavu noć. Vrlo je malo dvojbe da je to imalo djelovanja; svi su suglasni da je to bilo djelomični uzrok dolascima fašističkih dezertera. Ako razmislimo o tome, kad se neki siromašak na straži – vrlo vjerojatno socijalist ili anarhist, član sindikata, regrutovan protiv svoje volje – smrzava na svome stražarskom mjestu, slogan »Nemojte se boriti protiv vlastite klase!« što stalno odzvanja kroz mrak, vjerojatno će djelovati na nj. To može biti prevaga kad odlučuje hoće li dezertirati ili ne. Takav se postupak, naravno, ne uklapa u englesku koncepciju rata. Priznajem da sam bio zapanjen i da sam se zgrozio kad sam to prvi put vidio. Ideja da se neprijatelj pokuša pridobiti, umjesto da ga se ubije! Danas mislim da je to, sa svakog stajališta, bio opravdani manevar. U običnom rovovskom ratovanju, ako nema artiljerije, krajnje je teško nanijeti neprijatelju gubitke a da ih i sami nemate jednak broj. Ako možete imobilizirati određen broj ljudi time što ćete ih nagovoriti da dezertiraju, utoliko bolje; dezerteri su zapravo korisniji od lešina, zato što mogu pružiti obavijesti. Ali u početku to nas je sve deprimiralo; nekako smo zbog toga osjećali da Španjolci taj svoj rat ne uzimaju dovoljno ozbiljno. Čovjek koji je izvikivao iz položaja PSUC udesno ispod nas bio je pravi umjetnik u tom poslu. Ponekad, umjesto da izvikuje revolucionarne slogane, jednostavno bi govorio fašistima koliko nas bolje hrane nego njih. Njegov prikaz vladinog »sljedovanja« bio je pomalo maštovit. »Prženac s maslacem!« – moglo se čuti kako mu glas odzvanja samotnom dolinom – »Baš se spremamo prionuti uz prženac s maslacem! Krasne kriške prženca s maslacem!« Ne sumnjam da ni on, poput nas ostalih, već tjednima ili mjesecima nije vidio maslac, ali u ledenim noćima vijest o pržencu s maslacem vjerojatno je mnogom fašistu natjerala vodu u usta. I meni je dolazila voda na usta, iako sam znao da laže.
Jednog smo dana u veljači vidjeli kako se približava fašistički avion. Kao i obično, mitraljez je odvučen na otvoreno, i njegova cijev podignuta, a svi su legli na leđa da bi mogli dobro nišani ti. Naši izolirani položaji nisu bili vrijedni bombardiranja i u pravilu bi rijetki fašistički avioni koji su prolazili iznad nas, zaobilazili položaje da izbjegnu mitraljesku vatru. Taj je put avion došao točno iznad nas, a iz njega se prosuše ne bombe, već bijele blistave stvarčice koje se kovitlaše u zraku. Nekoliko ih je dolepršalo u naš položaj. Bili su to primjerci fašističkih novina, Heraldo de Aragon, koje su objavljivale pad Malage.
Te su noći fašisti izveli neku vrstu jalova napada. Upravo sam se spuštao na ležaj, već u polusnu, kad naiđe teška kiša metaka i netko zaurla u zemunicu: »Napadaju!« Pograbih pušku i kliznuh do svog mjesta, koje je bilo na vrhu položaja, pokraj mitraljeza. Bio je potpuni mrak i dijabolična buka. Obasipala nas je vatra iz, mislim, pet mitraljeza. Niz teških tutnjava prouzročili su fašisti bacajući bombe na vlastiti grudobran na najgluplji mogući način. Tmina je bila posvemašnja. Dolje u dolini, lijevo od nas, vidio sam zelenkaste bljeskove pušaka, tamo gdje se uključila mala grupa fašista, vjerojatno patrola. Meci su letjeli oko nas u mraku, tras-bum-tras. Prozujalo je nekoliko granata, ali ne padoše nigdje blizu nas i (kao i obično u tom ratu) većina nije ni eksplodirala. Postade mi vruće kad je još jedan mitraljez otvorio vatru s vrha brežuljka iza nas – zapravo mitraljez koji nam je stigao u pomoć, ali u trenutku se činilo da smo opkoljeni. Naš je mitraljez trenutačno zatajio, kao što bi uvijek zatajio s tim traljavim mecima, a nabijač se izgubio u neprobojnu mraku. Činilo se da se ništa ne može učiniti, osim mirno stajati i čekati metak. Španjolski mitraljesci prezirali su uzimati zaklon, zapravo namjerno su se izlagali, pa sam se i ja morao ponašati tako. No ma kako tričav, čitav je događaj bio vrlo zanimljiv. Tada sam prvi put bio izložen pravoj vatri i, na svoju sramotu, otkrih da se silno bojim. Zamijetio sam da se čovjek uvijek osjeća jednako kad je izložen teškoj vatri – ne boji se toliko da će biti pogođen, već se boji zato što ne zna kad će biti pogođen. Cijelo se vrijeme pitate kamo će vas metak ubosti i zbog toga čitavo tijelo prožima krajnje neugodna osjetljivost.
Poslije sat-dva vatra se smanjila i prestala. U međuvremenu smo imali samo jednog ranjenika. Fašisti su prodrli s nekoliko mitraljeza na ničiju zemlju, no držali su se na sigurnoj udaljenosti i nisu pokušavali uništiti naš grudobran. Oni zapravo i nisu napadali, jednostavno su rasipali metke i radosno galamili da bi proslavili pad Malage. Glavno značenje svega toga bilo je u tome što me naučilo da s više nevjerice čitam ratne vijesti u novinama. Dan ili dva kasnije, novine i radio objavili su izvještaje o silnom napadu s konjicom i tenkovima (uz strme obronke!) koji su odbili junački Englezi.
Kad su nam fašisti rekli da je Malaga pala, smatrali smo da je to laž. No sljedećeg je dana bilo uvjerljivijih glasina, a za nekoliko je dana to i službeno priznato. Malo pomalo procurila je čitava sramotna priča – kako je grad evakuiran a da nije opalila nijedna puška, i kako bijes Talijana nije pogodio trupe, koje su otišle, već nesretno civilno stanovništvo, od kojeg su neke progonili i gađali mitraljezima stotinu kilometara. Ta je vijest izazvala potištenost duž linije jer, ma kakva bila istina, svaki je čovjek u miliciji vjerovao da je za gubitak Malage kriva izdaja. Tada sam prvi put čuo da se govori o izdaji ili o podijeljenim ciljevima. To je u meni izazvalo prve neodređene sumnje u tom ratu u kojem je, do tada, kako se činilo, dobro i loše bilo divno jednostavno.
Sredinom veljače napustili smo Monte Oscuro i upućeni smo, zajedno sa svim trupama POUM u tom sektoru, da se priključimo vojsci koja je opsjedala Huescu. Bilo je to osamdeset kilometara dugo putovanje teretnjakom preko vjetrovite nizine, gdje podrezani vinogradi još nisu pupali, a vlati zimskog ječma upravo su se probijale kroz grudičasto tlo. Četiri kilometra od naših novih rovova, Huesca je svjetlucala sitna i jasna poput grada lutkinih kuća. Nekoliko mjeseci prije toga, kad je osvojen Sietamo, general koji je zapovijedao vladinim trupama rekao je veselo: »Sutra ćemo piti kavu u Huesci.« Pokazalo se da je pogriješio. Bilo je krvavih napada, ali grad nije pao, tako da je »Sutra ćemo piti kavu u Huesci« postalo stalna šala u vojsci. Ako se ikada vratim u Španjolsku, svakako ću popiti kavu u Huesci.
Džordž Orvel
Nastaviće se
