Na istočnoj strani Huesce ništa se nije događalo sve do potkraj ožujka – gotovo doslovno ništa. Bili smo udaljeni od neprijatelja tisuću dvjesto metara. Kad su fašisti potisnuti u Huescu, trupe republikanske vojske koje su držale taj dio linije nisu bile baš pretjerano gorljive u svojem napredovanju, tako da je linija tvorila neku vrst džepa. Kasnije ćemo joj se morati približiti – škakljiva stvar pod paljbom – ali zasad je neprijatelj isto tako mogao i ne postojati; naša je jedina preokupacija bila da nam bude toplo i da imamo dovoljno jela. Zapravo, u tom razdoblju bilo je stvari koje su me silno zanimale, i neke od njih opisat ću kasnije. Ali držat ću se točnije slijeda događaja ako ovdje pokušam prikazati unutrašnju političku situaciju na strani vlade.
U početku sam zanemarivao političku stranu rata i ona je tek tada počela privlačiti moju pažnju. Ako vas ne zanimaju strahote partijskih politika, molim da to preskočite; upravo iz tog razloga pokušavam političke dijelove ovog pripovijedanja zadržati u odvojenim poglavljima. Ali istodobno, bilo bi sasvim nemoguće pisati o španjolskom ratu iz posve vojnog aspekta. To je iznad svega bio politički rat. Nijedan događaj u njemu, barem u toku prve godine, nije razumljiv bez barem nekakva poznavanja međupartijske borbe koja se vodila iza vladinih linija.
Kad sam došao u Španjolsku, i još neko vrijeme kasnije, ne samo što me nije zanimala politička situacija, već je nisam bio ni svjestan. Znao sam da se vodi rat, ali nisam imao pojma kakav rat. Da me je netko upitao zašto sam se pridružio miliciji, bio bih odgovorio: »Da se borim protiv fašizma«, a da ste me upitali zašto se borim, odgovorio bih: »Iz obične pristojnosti.« Bio sam prihvatio verziju News Chroniclea i New Statesmana, da je taj rat obrana civilizacije od manijakalne navale vojske pukovnika Blimpsa, kojeg plaća Hitler. Revolucionarna atmosfera Barcelone iskreno me je privukla ali nisam učinio nikakav napor da je shvatim. A kaleidoskop političkih partija i sindikata, sa svojim zamornim imenima – PSUC, POUM, FAI, CNT, UGT, JCI, JSU, AIT – on me je jednostavno razdraživao. Na prvi se pogled činilo da Španjolska boluje od počasti kratica. Znao sam da služim u nečem što se zvalo POUM (miliciji POUM, a ne nekoj drugoj, pridružio sam se zapravo samo zato što sam slučajno stigao u Barcelonu s dokumentima Nezavisne radničke stranke), ali nisam shvaćao da postoje ozbiljne razlike između političkih stranaka. U Monte Poceru, kad su mi pokazali položaj s naše lijeve strane i rekli: »To su socijalisti« (misleći pri tome na PSUC), bio sam zbunjen i upitao: »Zar nismo svi socijalisti?« Smatrao sam glupim da ljudi koji se bore za svoje živote moraju imati različite stranke; moje je stajalište uvijek bilo, »Zašto ne odbacimo sve političke besmislice pa nastavimo ratovati?« To je dakako bio ispravan »antifašistički« stav koji su pomno širile engleske novine, uglavnom zato kako bi spriječile ljude da shvate pravu prirodu te borbe. Ali u Španjolskoj, osobito u Kataloniji, to je bio stav što ga nitko nije mogao, niti je zadržao, zauvijek. Svatko je, ma koliko nesvjesno, prije ili kasnije prišao nekoj strani. Jer čak ako nekom i nije bilo nimalo stalo do političkih stranaka i njihovih kontradiktornih »linija«, bilo je isuviše očito da je riječ o vlastitoj sudbini. Kao milicionar, čovjek je bio vojnik u borbi protiv Franca, ali bio je također i pion u velikoj borbi koja se vodila između dviju političkih teorija. Kad sam čeprkao tražeći ogrijevno drvo po planinama i pitao se je li to doista rat ili ga je izmislio News Chronicle, kad sam izmicao komunističkim mitraljezima u barcelonskim neredima, kad sam končno pobjegao iz Španjolske dok mi je policija bila za vratom – sve mi se to dogodilo upravo na takav način zato što sam služio miliciji POUM, a ne u PSUC. Tako je velika razlika između dviju grupa kratica!
Da bi se shvatile orijentacije na strani vlade, potrebno se prisjetiti kako je rat započeo. Kad su 18. srpnja počele borbe, vjerojatno je svaki antifašist u Evropi osjetio drhtaj nade. Jer očito je tu, napokon, demokracija ustala protiv fašizma. Takozvane demokratske zemlje godinama su popuštale fašizmu na svakom koraku. Japancima je bilo dopušteno da rade što žele u Mandžuriji. Hitler se dokopao moći i nastavio je masakrirati političke protivnike svih boja. Mussolini je bombardirao Abesiniju, dok su pedeset i tri nacije (mislim da su bile pedeset i tri) plemenito bučile »odlazi«. Ali kad je Franco pokušao oboriti umjerenu ljevičarsku vladu, španjolski je narod, nasuprot svim očekivanjima, ustao protiv njega. Činilo se da je to – vjerojatno je i bilo – prekretnica.
No neke su stvari izmakle općoj pažnji. Ponajprije, Franca se nije moglo izravno usporediti s Hitlerom ili Mussolinijem. Njegova je pobuna bila vojni ustanak koji su podržavali aristokracija i crkva i u biti je, osobito u početku, bila pokušaj ne toliko da se nametne fašizam, već da se obnovi feudalizam. To je značilo da Franco ima protiv sebe ne samo radničku klasu, već i razne dijelove liberalne buržoazije – upravo one ljude koji podržavaju fašizam kad se on pojavljuje u suvremenijem obliku. Još je važnija od toga bila činjenica da se španjolska radnička klasa nije mogla, kao što bismo mi bili mogli u Engleskoj, oduprijeti Francu u ime »demokracije« i statusa quo; njezin je otpor pratio – moglo bi se gotovo reći da se on od njega i sastojao – nedvojbeni revolucionarni ustanak. Zemlju su prigrabili seljaci; mnoge tvornice i većinu prometa prigrabili su sindikati; crkve su uništene a svećenstvo istjerano ili ubijeno. Daily Mail, usred klicanja katoličkog svećenstva, uzmogao je predstaviti Franca kao patriota koji oslobađa svoju zemlju od hordi okrutnih »crvenih«.
Tijekom nekoliko prvih mjeseci rata, Francov pravi protivnik nije bila toliko vlada koliko su to bili sindikati. Čim je izbila pobuna, organizirani gradski radnici odgovorili su proglašenjem općeg štrajka i zatim zahtjevom – koji im je, poslije borbe, odobren – da dobiju oružje iz javnih arsenala. Da nisu djelovali sponatno i manje ili više neovisno, posve je moguće zamisliti da Francu uopće ne bi bio pružen otpor. U to se, dakako, ne može biti siguran, ali postoji barem razlog da se razmišlja o tome. Vladin pokušaj da preduhitri pobunu bio je slab ili nikakav, iako se ona već odavno očekivala, a kad su nevolje počele, držanje vlade bilo je mlitavo i neodlučno, i to toliko da je Španjolska u jednom jedinom danu imala tri premijera. Štoviše, jedini korak koji je mogao spasiti neposrednu situaciju, naoružavanje radnika, poduzet je vrlo nerado i kao odgovor na bučno zahtijevanje naroda. No oružje je ipak podijeljeno i u velikim gradovima istočne Španjolske fašisti su pobijeđeni uz goleme napore, uglavnom radničke klase potpomognute dijelom oružanih snaga (jurišnici itd.) koji je ostao lojalan. Bio je to takav napor za koji su vjerojatno bili sposobni samo ljudi što se bore s nekom revolucionarnom nakanom – naime, koji su vjerovali da se bore za nešto bolje nego što je status quo. Smatra se da je u raznim središtima ustanka na ulicama poginulo tri tisuće ljudi samo u jednom danu. Muškarci i žene, naoružani samo štapinima dinamita, srljali su preko otvorenih trgova i uništavali kamene građevine što su ih držali uvježbani vojnici s mitraljezima. Mitraljeska gnijezda koja su fašisti smjestili na strateškim točkama razbijana su tako što bi se u njih sjurili taksiji pri osamdeset kilometara na sat. Čak i da se ništa nije znalo o seljačkom zaposjedanju zemlje, uspostavljanju lokalnih sovjeta itd., bilo bi teško povjerovati da su socijalisti i anarhisti, koji bijahu glavni stup otpora, činili takve stvari za očuvanje kapitalističke demokracije što, osobito sa stajališta anarhista, nije bila drugo do centralizirani prevarantski stroj.
U međuvremenu su radnici imali oružje u rukama i u toj ga fazi više nisu htjeli predati. (Procjenjuje se da su još godinu dana kasnije anarhosindikalisti imali u Kataloniji 30.000 pušaka.) Posjede velikih profašističkih zemljoposjednika na mnogim su mjestima zauzeli seljaci. Usporedno s kolektivizacijom industrije i prometa išao je pokušaj da se uspostave osnovni počeci radničke vlasti posredstvom lokalnih komiteta, radničkih patrola koje će zamijeniti prokapitalističke policijske snage, radničke milicije zasnovane na sindikatima i tako dalje. Taj proces, naravno, nije bio jedinstven, a najdalje je otišao u Kataloniji. U nekim su područjima institucije lokalnih vlasti ostale gotovo nedirnute, a drugdje su postojale usporedno s revolucionarnim komitetima. Na nekoliko su mjesta osnovane nezavisne anarhističke komune od kojih su se poneke održale još godinu dana, kad ih je vlada silom ugušila. U Kataloniji je prvih nekoliko mjeseci stvarna vlast bila u rukama anarhosindikalista, koji su kontrolirali većinu ključne industrije. Ono što se dogodilo u Španjolskoj nije, zapravo, bio običan građanski rat, već početak revolucije. Antifašistički pritisak izvan Španjolske stavio je sebi u poseban zadatak da zamagli upravo tu činjenicu. Cijeli je problem sveden na »fašizam nasuprot demokraciji«, a revolucionarni je aspekt prešućivan koliko je samo bilo moguće. U Engleskoj, gdje je štampa centraliziranija a javnost se može lakše zavarati nego drugdje, samo su dvije verzije španjolskog rata imale nekog publiciteta vrijednog spomena; desničarska verzija o kršćanskim patriotima nasuprot boljševicima ogrezlima u krvi, i ljevičarska verzija o uglađenim republikancima koji guše vojnu pobunu. Bit svega bila je uspješno prikrivena.
Za to je postojalo nekoliko razloga. Ponajprije, profašistička štampa širila je grozne laži o zvjerstvima pa su dobronamjerni propagandisti nedvojbeno držali da pomažu španjolskoj vladi budu li poricali da je Španjolska »postala crvena«. Ali glavni je razlog bio ovaj: da je, osim malih revolucionarnih grupa koje postoje u svakoj zemlji, čitav svijet čvrsto odlučio spriječiti revoluciju u Španjolskoj. Osobito je komunistička partija, sa Sovjetskim Savezom iza sebe, uložila sve svoje snage protiv te revolucije. Komunistička je teza bila da bi revolucija u toj fazi bila fatalna te da u Španjolskoj treba težiti za buržoaskom demokracijom, a ne kontrolom radnika. Jedva je potrebno objašnjavati zašto je »liberalno« kapitalističko uvjerenje bilo na istoj liniji. U Španjolsku je bilo uloženo vrlo mnogo stranog kapitala. Tvornica lokomotiva u Barceloni imala je, na primjer, deset milijuna funti britanskog kapitala; a u međuvremenu su sindikati preuzeli čitav promet u Kataloniji. Ako bi se revolucija nastavila, kompenzacija bi bila nikakva, ili vrlo mala; ako se održi kapitalistička republika, strane bi investicije bile sigurne. A budući da je revoluciju trebalo slomiti, stvari su bile mnogo jednostavnije ako se pretvaralo da revolucije nije ni bilo. Na taj se način moglo prikriti pravo značenje svakog događaja; svako pomicanje moći sa sindikata na centralnu vladu moglo se prikazati kao nužan korak u vojnoj reorganizaciji. Tako nastala situacija bila je krajnje osebujna. Izvan Španjolske tek su malobrojni shvaćali da je posrijedi revolucija; u Španjolskoj nitko o tome nije dvojio. Čak su i novine PSUC, pod kontrolom komunista i okrenute manje ili više antirevolucionarnoj politici, govorile o »našoj slavnoj revoluciji«. A za to je vrijeme komunistička štampa u stranim zemljama vrištala da nigdje nema ni traga revoluciji; zauzimanje tvornica, formiranje radničkih komiteta itd., nije se dogodilo – ili se, za promjenu, dogodilo, ali »nema političkog značenja«. Prema Daily Workeru (od 6. kolovoza 1936), oni koji su govorili da se španjolski narod bori za socijalnu revoluciju, ili za bilo što drugo osim za buržoasku demokraciju, bili su »obične lažljive hulje«. S druge strane, Juan Lopez, član vlade Valencije, izjavio je u veljači 1937. da »španjolski narod prolijeva krv, ne za demokratsku republiku i njezin papirni ustav, već za… revoluciju«. I tako je proizlazilo da obične lažljive hulje obuhvaćaju članove vlade za koju smo se trebali boriti. Neke strane antifašističke novine čak su se spustile do tako niske laži da su hinile kako su crkve napadane samo onda kad su se upotrebljavale kao fašističke utvrde. Zapravo su crkve posvuda pljačkane kao normalna stvar, jer je bilo savršeno jasno da je španjolska crkva dio kapitalističke zavjere. Za šest mjeseci u Španjolskoj vidio sam samo dvije neuništene crkve, a otprilike do srpnja 1937. nijedna crkva nije se smjela ponovno otvoriti i održavati obrede, osim jedne ili dviju protestantskih crkvi u Madridu.
Ali, uostalom, to je bio tek početak revolucije, a ne svršena stvar. Čak i kad su radnici, svakako u Kataloniji a vjerojatno i drugdje, imali dovoljno moći, oni nisu zbacili niti potpuno zamijenili vladu. Oni to očito nisu mogli učiniti kad im je Franco lupao po vratima i kad su dijelovi srednje klase bili na njegovoj strani. Zemlja se nalazila u prijelaznom stanju koje se moglo razviti ili u smjeru socijalizma, ili opet vratiti običnoj kapitalističkoj republici. Seljaci su držali većinu zemlje i bilo je vjerojatno da će je i zadržati, osim ako Franco ne pobijedi; sve su velike industrije bile kolektivizirane, no hoće li ostati kolektivizirane, ili će se ponovno uvesti kapitalizam ovisit će na kraju o tome koja grupa zadobije kontrolu. U početku, i za centralnu vladu i za Generalite de Cataluña (poluautonomnu vladu Katalonije) moglo se nedvoumno reći da predstavljaju radničku klasu. Na čelu vlade bio je Caballero, ljevičarski socijalist, a sačinjavali su je ministri koji su predstavljali UGT (socijalističke sindikate) i CNT (sindikate pod kontrolom anarhista). Katalonski Generalite kroz neko je vrijeme bio doslovno istisnut od jednog antifašističkog komiteta za obranu koji se sastojao uglavnom od sindikalnih delegata. Kasnije je komitet za obranu raspušten i Generalite je ponovno uspostavljen kao predstavničko tijelo raznih ljevičarskih stranaka. Ali svaka iduća reorganizacija vlade bila je korak udesno. Najprije je POUM istjeran iz Generalitea; šest mjeseci kasnije Caballera je zamijenio desničarski socijalist Negrin; ubrzo potom CNT je uklonjen iz vlade; zatim UGT; tada je CNT uklonjen iz Generalitea; konačno, godinu dana poslije izbijanja rata i revolucije, preostala je vlada sastavljena isključivo od desnih socijalista, liberala i komunista.
Opći zaokret udesno počeo je negdje u listopadu-studenom 1936, kad je SSSR stao slati oružje vladi i kad je vlast počela prelaziti od anarhista u ruke komunista. Osim Rusije i Meksika, nijedna zemlja nije se odvažila priteći u pomoć vladi, a Meksiko, iz očitih razloga, nije mogao dobaviti veće količine oružja. Prema tome, Rusija je bila u položaju da diktira uvjete. Jedva da ima dvojbe kako su ti uvjeti bili, u biti, »Spriječite revoluciju ili nema oružja«, te da je prvi korak protiv revolucionarnih elemenata, izbacivanje POUM iz katalonskog Generalitea, učinjen po nalogu SSSR. Demantirano je da je sovjetska vlada izvršila ikakav pritisak, no to i nije tako bitno, jer se može pretpostaviti da komunističke partije svih zemalja provode rusku politiku, a nije poreknuto da je komunistička partija učinila prve korake najprije protiv POUM, kasnije protiv anarhista i Caballerove sekcije socijalista i, općenito, protiv revolucionarne politike. Čim je intervenirao SSSR, trijumf komunističke partije bio je osiguran. Ponajprije, zahvalnost Rusiji za oružje i činjenica da se komunistička partija, osobito poslije dolaska internacionalnih brigada, činila sposobnom dobiti rat, silno su pojačali prestiž komunista. Drugo, rusko oružje dobavljeno je preko komunističke partije i njezinih saveznica, a oni su se pobrinuli da što je manje moguće tog oružja stigne do njihovih političkih protivnika. Treće, proklamirajući nerevolucionarnu politiku, komunisti su uspjeli prikupiti sve one koji su se plašili ekstremista. Lako je bilo, primjerice, pridobiti imućnije seljake protiv anarhističke politike kolektivizacije. Članstvo partije silno je poraslo, a dotok je potjecao uglavnom iz srednje klase – trgovci, službenici, vojni oficiri, imućni seljaci itd. itd. Rat je u biti bio trobridna borba. Bitka protiv Franca morala se nastaviti, ali usporedni je cilj vlade bio da ponovno steknu onu vlast koja je ostala u rukama sindikata. To je učinjeno kroz niz malih zahvata – politikom uboda igle, kako je netko nazva – i sve u svemu vrlo mudro. Nije bilo općeg i očitog kontrarevolucionarnog pokreta i sve do svibnja 1937. jedva da je bilo potrebno upotrijebiti silu. Otpor radnika mogao se uvijek slomiti jednim argumentom koji je gotovo isuviše jasan a da bi ga trebalo navoditi: »Ako ne učinite to, ovo i ono, izgubit ćemo rat.« Nepotrebno je i reći, u svakom se posebnom slučaju pokazalo da je nešto što se zahtijevalo zbog vojne nužnosti, značilo predaju nečega što su radnici za sebe osvojili 1936. No taj argument teško da je mogao promašiti, jer je gubljenje rata bilo zadnje što su revolucionarne stranke željele; ako rat bude izgubljen, demokracija i revolucija, socijalizam i anarhizam postat će beznačajne riječi. Anarhisti, jedina revolucionarna stranka dovoljno velika da bi se uzela u obzir, bili su prisiljeni uzmicati korak po korak. Proces kolektivizacije je prekinut, lokalni komiteti uklonjeni, radničke patrole ukinute a umjesto njih obnovljene predratne policijske snage, ojačane i teško naoružane, dok je vlada preuzela razne ključne industrije koje su bile pod kontrolom sindikata (preuzimanje barcelonske telefonske centrale koje je dovelo do svibanjskih borbi, bilo je jedini incident u tom procesu); konačno, i najvažnije od svega, radničke milicije, utemeljene na sindikatima, postupno su razbijene i raspoređene u novu Narodnu armiju, »nepolitičku« vojsku polaburžoaskog usmjerenja, s diferenciranim plaćama, privilegiranim oficirskim staležom itd. itd. U specijalnim okolnostima, to je bio doista presudan korak; u Kataloniji se zbio kasnije nego drugdje, jer su tamo revolucionarne stranke bile najjače. Očito, jedina garancija koju su radnici mogli imati da će zadržati ono što su osvojili, bilo je zadržavanje dijela oružanih snaga pod njihovom kontrolom. Kao i obično, razbijanje milicija učinjeno je u ime vojne efikasnosti; a nitko nije poricao da je potrebna temeljita vojna reorganizacija. Bilo bi, međutim, posve moguće reorganizirati milicije i učiniti ih efikasnijama, a da ostanu Pod izravnom kontrolom sindikata; glavna je svrha promjene bila to da se osigura kako anarhisti ne bi posjedovali vlastitu vojsku. Štoviše, milicije su, zbog demokratskog duha, postale plodno tlo za revolucionarne ideje. Komunisti su toga bili i te kako svjesni pa su neumorno i oštro napadali anarhistički i princip POUM – jednake plaće za sve činove. Događala se opća »buržoazifikacija«, namjerna destrukcija duha jednakosti iz prvih nekoliko mjeseci revolucije. Sve se događalo tako brzo da su ljudi koji su dolazili u Španjolsku u razmacima od nekoliko mjeseci, izjavljivali kako jedva vjeruju da posjećuju istu zemlju; ono što se na površini i u kratkom trenutku činilo radničkom državom, mijenjalo se na očigled u običnu buržoasku republiku s normalnom podjelom na bogate i siromašne. Već u jesen 1937, »socijalist« Negrin izjavljivao je u javnim govorima da »mi poštujemo privatno vlasništvo,« a članovi Cortesa koji su na početku rata morali pobjeći iz Španjolske zbog sumnji da su simpatizeri fašizma, vraćali su se u zemlju.
Čitav je taj proces lako shvatiti ako se prisjetimo da on proizlazi iz privremenog saveza što ga fašizam, u određenim oblicima, nameće između buržoazije i radnika. Taj savez, poznat kao »narodni front«, u biti je savez neprijatelja, i čini se vjerojatnim da uvijek mora završiti tako što će jedan partner progutati drugoga. Jedino neočekivano obilježje u španjolskoj situaciji – a izvan Španjolske to je prouzročilo ogromna nerazumijevanja – jest činjenica da u partijama na strani vlade komunisti nisu bili na krajnjoj ljevici, već na krajnjoj desnici. Zapravo to ne bi smjelo predstavljati iznenađenje, zato što su taktike komunističke partije drugdje, osobito u Francuskoj, jasno dale do znanja da službeni komunizam valja shvaćati, barem privremeno, kao antirevolucionarnu snagu. Čitava politika Kominterne sad je podređena (opravdano, s obzirom na situaciju u svijetu) obrani SSSR koja se oslanja na sistem vojnih saveza. Konkretno, SSSR je u savezu s Francuskom, jednom kapitalističko-imperijalističkom zemljom. Taj će savez hiti od slabe koristi Rusiji ako francuski kapitalizam ne bude snažan, pa stoga komunistička politika u Francuskoj mora biti antirevolucionarna. To ne znači samo da francuski komunisti sad koračaju iza trobojnice i pjevaju Marseljezu, već i da su morali napustiti svaku efikasnu agitaciju u francuskim kolonijama. Nisu prošle ni tri godine otkako je Thorez, sekretar Komunističke partije Francuske, izjavljivao kako francuske radnike nitko neće nasamariti i natjerati da se bore protiv svojih njemačkih drugova; on je sad jedan od najglasnijih patriota u Francuskoj. Ključ za ponašanje komunističke partije u bilo kojoj zemlji, jesu vojni odnosi te zemlje, stvarni ili potencijalni, sa SSSR. U Engleskoj, na primjer, položaj je još neizvjestan, i zbog toga je engleska komunistička partija još neprijateljski raspoložena prema nacionalnoj vladi i, naoko, protivna ponovnom naoružavanju. Ako, međutim, Velika Britanija uđe u savez ili vojni sporazum s SSSR, engleski komunisti, kao i francuski komunisti, neće imati izbora već će postati dobri patrioti i imperijalisti; već postoje znakovi koji to nagovještavaju. U Španjolskoj, komunistička je »linija« bila nedvojbeno pod utjecajem činjenice da će se Francuska, saveznik Rusije, oštro usprotiviti revolucionarnom susjedu te dići nebo i zemlju kako bi spriječila oslobađanje španjolskog Maroka. Daily Mail, sa svojim pričama o crvenoj revoluciji koju financira Moskva, još je gore pogriješio nego inače. Zapravo, revoluciju u Španjolskoj spriječili su, više od svih drugih, komunisti. Kasnije, kad su desničarske snage imale punu vlast, komunisti su se pokazali voljnima ići mnogo dalje od liberala u progonima revolucionarnih vođa.
Pokušao sam ocrtati općenit tijek španjolske revolucije u toku prve godine, zato što to olakšava razumijevanje situacije u svakom određenom trenutku. Ali ne želim time reći da sam u veljači imao sva ova mišljenja koja sam gore naveo. Ponajprije, stvari koje su mi najviše otvorile oči još se nisu bile dogodile, a i inače moje su se simpatije donekle razlikovale od sadašnjih. Djelomično je uzrok bio u tome što me politička strana nije zanimala i prirodno sam reagirao protiv stajališta o kojem sam najviše slušao – naime, protiv stajališta POUM i ILP. Bio sam Englez među, većinom, članovima ILP, uz nekoliko članova komunističke partije među njima, a većina je od njih bila politički obrazovanija od mene. Tjednima uzastopce, za vrijeme dosadnog razdoblja kad se oko Huesce ništa nije događalo, nalazio sam se usred političkih rasprava koje praktički nikad nisu prestajale. Na propuhu smrdljiva štaglja seljačke kuće gdje smo bili smješteni, u zagušljivoj tmini zemunica, iza grudobrana u ledenim ponoćnim satima, neprekidno se debatiralo o proturječnim partijskim »linijama«. Među Španjolcima je bilo isto, a i glavna tema većine novina koje smo dobivali, bile su međupartijske zavade. Čovjek bi morao biti gluh ili imbecilan a da ne pokupi neke ideje o tome koje ideje zastupaju različite partije.
Sa stajališta političke teorije, postojale su samo tri važne partije – PSUC, POUM i CNT-FAI, neprecizno poznata kao anarhistička. Spominjem najprije PSUC, kao najznačajniju; to je bila partija koja je na kraju trijumfirala, a čak je i u to vrijeme bila u vidljivom usponu.
Kad se govori o »liniji« PSUC, nužno je objasniti da se zapravo misli na »liniju« komunističke partije. PSUC (Partido Socialista Unificado de Cataluña) bio je socijalistička partija Katalonije; osnovan je početkom rata spajanjem različitih marksističkih partija, uključujući i Komunističku partiju Katalonije, no sad je bio potpuno pod kontrolom komunista i učlanjen u Treću internacionalu. Drugdje u Španjolskoj nije bilo formalnog stapanja socijalista i komunista, no stajališta komunista i stajališta desnih socijalista posvuda su se mogla smatrati jedinstvenima. Grubo govoreći, PSUC je bio politički organ UGT (Union General de Trabajadores), socijalističkih sindikata. Članstvo tih sindikata širom Španjolske brojilo je oko milijun i pol ljudi. Imali su brojne sekcije manualnih radnika, no otkako je počeo rat, preplavio ih je velik dotok članova iz srednje klase, jer su u ranim »revolucionarnim« danima ljudi svih vrsta smatrali korisnim pridružiti se ili UGT ili CNT. Te su se dvije grupe sindikata isprepletale, ali od njih je CNT nedvojbenije bio organizacija radničke klase. PSUC je prema tome bio partija sastavljena djelomično od radnika, a djelomično od sitne buržoazije – trgovaca, činovnika i imućnijih seljaka. »Linija« PSUC, koja se propovijedala u komunističkom i prokomunističkom tisku širom svijeta, bila je otprilike ovakva:
»Trenutačno ništa nije važno osim dobivanja rata; bez pobjede u ratu, sve ostalo je beznačajno. Zato ovo nije trenutak za razgovore o ustrajanju na nastavku revolucije. Ne možemo sebi dopustiti da odbijemo seljake namećući im kolektivizaciju, i ne možemo dopustiti da zapušimo srednje klase koje se sad bore na našoj strani. Iznad svega, moramo, zbog djelotvornosti, eliminirati revolucionarni kaos. Moramo imati jaku središnju vladu umjesto lokalnih komiteta i moramo imati prikladno obučenu i potpuno militariziranu vojsku pod jedinstvenim zapovjedništvom. Prilijepiti se uz fragmentarnu radničku kontrolu i brbljave revolucionarne fraze više je nego beskorisno; to nije samo opstruktivno, već čak i kontrarevolucionarno, zato što vodi prema razdorima koje fašisti mogu upotrijebiti protiv nas. U ovoj fazi mi se ne borimo za diktaturu proletarijata, mi se borimo za parlamentarnu demokraciju. Tko god pokuša pretvoriti civilni rat u socijalnu revoluciju, ide na ruku fašistima pa je u stvari, ako ne i po namjeri, izdajnik.«
»Linija« POUM razlikovala se od toga u svakoj točki osim, naravno, što se tiče važnosti da se dobije rat. POUM (Partido Obrero de Unificacion Mandsta) bio je jedna od onih disidentskih komunističkih partija koje su se posljednjih nekoliko godina pojavile u mnogim zemljama kao posljedica opozicije »staljinizmu«; to jest, promjeni, stvarnoj ili prividnoj, u komunističkoj politici. Bila je sastavljena dijelom od bivših komunista, a dijelom od jedne prijašnje partije, Radničkog i seljačkog bloka. Brojno je to bila mala partija, nije imala mnogo utjecaja izvan Katalonije, a značajna je prvenstveno zato što je imala neobično visok udio politički svjesnih članova. U Kataloniji je njezino glavno uporište bila Lerida. Ona nije predstavljala nijedan segment sindikata. Milicionari POUM bili su većinoma članovi CNT, ali stvarni članovi partije općenito su pripadali UGT. Međutim, POUM je imao nekakva utjecaja jedino u CNT. »Linija« POUM bila je približno ova:
»Besmisleno je govoriti o otporu fašizmu uz pomoć buržoaske »demokracije«. Buržoaska »demokracija« samo je drugo ime za kapitalizam, kao što je to i fašizam; boriti se protiv fašizma u korist »demokracije« znači boriti se protiv jednog oblika kapitalizma u korist drugog, koji se svakog trenutka može pretvoriti u prvi. Jedina stvarna alternativa fašizmu jest vlast radnika. Jedino što se iole izvjesno može reći o članstvu španjolskih političkih stranaka, jest da je svaka stranka precjenjivala svoj broj. Ako zacrtate ijedan cilj manji od ovoga, ili ćete prepustiti pobjedu Francu, ili ćete, u najboljem slučaju, pustiti fašizam na stražnja vrata. U međuvremenu radnici se moraju čvrsto držati svakog djelića onog što su osvojili; ako bilo što propuste polubružoaskoj vladi, mogu biti sigurni da će biti prevareni. Radničke milicije i policijske snage moraju se sačuvati u sadašnjem obliku i svakom pokušaju da se one »buržoazificiraju« mora se pružiti otpor. Ne budu li radnici upravljali oružanim snagama, oružane snage upravljat će radnicima. Rat i revolucija su neodvojivi.«
Anarhističko stajalište nije tako lako definirati. Neodređeni termin »anarhisti« upotrebljava se da bi obuhvatio mnoštvo ljudi vrlo različitih mišljenja. Jedna velika grupa sindikata što je činila CNT (Confederacion Nacional de Trabajadores), sa ukupno oko dva milijuna članova, imala je kao svoj politički organ FAI (Federacion Anarquista Iberica), dakle pravu anarhističku organizaciju. No čak ni članovi FAI, iako su uvijek, kao možda i većina Španjolaca, bili zadojeni primjesama anarhističke filozofije, nisu nužno bili anarhisti u pravom smislu. Osobito su nakon početka rata skrenuli više prema uobičajenom socijalizmu, jer su ih okolnosti prisilile na sudjelovanje u centraliziranoj administraciji, čak i na to da odbace sve svoj e principe ulaskom u vladu. Ipak, oni su se fundamentalno razlikovali od komunista, toliko da su, poput POUM, težili vlasti radnika, a ne parlamentarnoj demokraciji. Prihvatili su parolu POUM: »Rat i revolucija su neodvojivi«, iako su u tome bili manje dogmatični. Ukratko, CNT-FAI zastupali su: (1) Izravnu vlast radnika koji rade na određenom području, dakle u transportu, tekstilnim tvornicama itd.; (2) Upravu lokalnih komiteta i otpor svim oblicima centraliziranog režima čvrste ruke; (3) Beskompromisno neprijateljstvo prema buržoaziji i crkvi. Ova posljednja točka, iako najnepreciznija, bila je najvažnija. Anarhisti su bili u opreci s većinom takozvanih revolucionara, utoliko što je njihova mržnja prema privilegijama i nepravdi bila savršeno autentična, iako su im principi bili pomalo neodređeni. Filozofski, komunizam i anarhizam nalaze se na dva različita pola. Praktički – to jest oblikom društva prema kojem se teži – razlika je uglavnom u naglasku, ali je posve nepomirljiva. Naglasak komunista je uvijek na centralizmu i efikasnosti, a naglasak anarhista na slobodi i jednakosti. Anarhizam je u Španjolskoj duboko ukorijenjen i vjerojatno će nadživjeti komunizam kad nestane ruskog utjecaja. U toku prva dva mjeseca rata, situaciju su, više od svih drugih, spasili anarhisti, a i mnogo kasnije od toga anarhistički su milicionari, unatoč svojoj nedisciplini, bili poznati kao najbolji borci među čisto španjolskim snagama. Otprilike od veljače 1937. nadalje, moglo se do stanovitog stupnja smatrati da između anarhista i POUM nema razlike. Da su anarhisti, POUM i lijevo krilo socijalisti bili na početku dovoljno razumni te se udružili i nametnuli realističnu politiku, povijest toga rata mogla je biti drukčijom. Ali na samom početku, kad se činilo da revolucionarne partije drže konce u rukama, to nije bilo moguće. Između anarhista i socijalista postojala je stara kivnost, POUM je, kao marksistički, bio skeptičan prema anarhizmu, dok prema čisto anarhističkom stajalištu »trockizam« POUM nije bio mnogo bolji od »staljinizma« komunista. No ipak, komunistička taktika nastojala je združiti te dvije partije. Kad se POUM priključio kobnim svibanjskim borbama u Barceloni, to je bila uglavnom nagonska vjernost CNT, a kasnije, kad je POUM ugušen, anarhisti su bili jedini koji su se usudili podići glas u njihovu obranu.
Tako je, grubo govoreći, raspored snaga bio ovakav: s jedne strane CNT-FAI, POUM i jedna frakcija socijalista koji su zastupali vlast radnika; s druge strane desni socijalisti, liberali i komunisti koji su zastupali centraliziranu vladu i militariziranu vojsku.
Lako je shvatiti zašto sam se, u to vrijeme, priklonio komunističkom stajalištu, a ne POUM. Komunisti su imali jasnu praktičnu politiku, očito bolju politiku sa stajališta zdravog razuma koji gleda samo nekoliko mjeseci unaprijed. A politika POUM od danas do sutra, s njegovom propagandom i tako dalje, bila je nedvojbeno neizrecivo loša; mora da je bilo tako, jer bi oni inače privukli više sljedbenika. Stvar je konačno zaključila činjenica – tako se meni činilo – što su komunisti napredovali s ratom, dok smo mi i anarhisti stajali u mjestu. U ono vrijeme to je bilo općenito mišljenje. Komunisti su osvojili vlast i ogromno povećanje članstva pridobivši srednju klasu protiv revolucionara, ali djelomično i zato što se činilo da su jedino oni sposobni dobiti rat. Zahvaljujući ruskom oružju i sjajnoj obrani Madrida koju su izvojevale trupe uglavnom pod komunističkom kontrolom, komunisti su postali herojima Španjolske. Kao što netko reče, svaki ruski avion koji je letio iznad nas bio je komunistička propaganda. Revolucionarno čistunstvo POUM, iako sam shvaćao njegovu logiku, činilo mi se prilično besplodnim. Uostalom, jedina je važna stvar bila dobiti rat.
U međuvremenu, paklenske međupartijske borbe vodile su se u novinama, brošurama, plakatima, knjigama – posvuda. Novine koje sam u to vrijeme viđao bili su najčešće listovi POUM, La Batalla i Adelante, i njihovo neprekidno zagrižljivo kritiziranje »kontrarevolucionarnog« PSUC činilo mi se gnjavatorskim i zamornim. Kasnije, kad sam pomnije proučavao novine PSUC i komunista, shvatio sam da je POUM gotovo nedužan u usporedbi sa svojim protivnicima. Osim svega ostalog, imali su mnogo manje mogućnosti. Za razliku od komunista, oni nisu imali uporišta nigdje u tisku izvan vlastite zemlje, a u Španjolskoj su bili u izvanredno nepovoljnom položaju jer je novinska cenzura bila uglavnom pod komunističkom kontrolom, što je značilo da su listovi POUM mogli lako biti ukinuti ili kažnjeni ako bi rekli što opasno. Isto tako, treba biti pošten prema POUM i reći da oni, iako su držali beskrajne propovijedi o revoluciji i citirali Lenjina ad nauseam, obično nisu posezali za osobnim klevetama. Također su svoje polemike ograničavali na novinske članke. Njihovi veliki šareni plakati namijenjeni široj publici (plakati su važni u Španjolskoj, s brojnim nepismenim stanovništvom) nisu napadali suparničke partije, već su jednostavno bili antifašistički ili apstraktno revolucionarni; takve su bile i pjesme koje su pjevali milicionari. Komunistički napadi bili su nešto posve drugo. Nekima od njih morat ću se pozabaviti kasnije u knjizi. Ovdje mogu samo ukratko naznačiti komunističku liniju napada.
Na površini, sukob između komunista i POUM odnosio se na taktiku. POUM je bio za revoluciju bez odgode, a komunisti ne. To je još u redu; i za jednu i za drugu stranu moglo se mnogo toga reći. Nadalje, komunisti su tvrdili da propaganda POUM razjedinjuje i slabi vladine snage i time ugrožava rat; i opet, iako se s tim konačno ne slažem, i to bi se moglo dosta dobro opravdati. Ali sad dolazi osebujnost komunističke taktike. S početka oprezno, zatim sve glasnije, počeli su tvrditi da POUM razjedinjuje vladine snage ne svojim lošim procjenama, već namjerno. Ustvrđeno je da je POUM tek banda ogorčenih fašista, plaćenika Franca i Hitlera, koja nameće pseudorevolucionarnu politiku kao način da se pomogne fašizmu. POUM je bio »trockistička« organizacija i »Francova peta kolona«. Iz toga je proizlazilo da su tisuće pripadnika radničke klase, uključujući i osam tisuća vojnika koji su se smrzavali u rovovima na fronti te stotine stranaca koji su došli u Španjolsku da bi se borili protiv fašizma, često žrtvujući time sredstva za život i svoju nacionalnost – jednostavno izdajnici koje plaća neprijatelj. A ta se priča širila čitavom Španjolskom plakatima itd. i neprekidno ponavljala u komunističkoj i prokomunističkoj štampi širom svijeta. Mogao bih citatima ispuniti pol tuceta knjiga, kad bih ih odlučio prikupiti.
Evo, dakle, što su govorili o nama: mi smo bili trockisti, fašisti, izdajice, ubojice, kukavice, špijuni i tako dalje. Priznajem da to nije bilo ugodno, osobito ako bismo pomislili na neke ljude koji su za to bili odgovorni. Nije ugodno gledati španjolskog petnaestogodišnjeg dječaka kojeg u nosilima prenose linijom, ošamućena bijelog lica koje viri iz pokrivača, i sjetiti se slatkorječivih osoba u Londonu i Parizu koji pišu pamflete da bi pokazali kako je taj dječak prerušeni fašist. Jedno je od najgroznijih obilježja rata to da čitava ratna propaganda, sva galama, i laži i mržnja dolaze neizbježno od ljudi koji se ne bore. Milicionari PSUC koje sam poznavao na liniji, komunisti iz internacionalnih brigada koje bih sretao s vremena na vrijeme, nikad me nisu nazivali trockistom ili izdajnikom; takve su stvari prepuštali novinarima u pozadini. Ljudi koji su pisali pamflete protiv nas i koji su nas klevetali u novinama, svi su ostajali u sigurnosti svojih domova, ili u najgorem slučaju u redakcijama Valencije, stotine kilometara od metaka i blata. A osim javnih kleveta u okviru međupartijskih sukoba, sve uobičajene ratne besmislice, raspaljivačke govore, bombastične fraze, klevetanje neprijatelja – sve su to činili, kao i obično, ljudi koji se nisu borili i koji bi u mnogim slučajevima radije bježali stotinjak kilometara nego da se bore. Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska. Iskreno držim da se na našoj strani – na strani vlade – taj rat razlikovao od običnih, imperijalističkih ratova; ali to se nikad ne bi moglo dokučiti s obzirom na prirodu ratne propagande. Borbe tek što su počele, a i lijeve i desne novine istodobno su se bacile u istu kloaku zloupotreba. Svi se sjećamo velikog naslova Daily Maila: »CRVENI RAZAPINJU NA KRIŽ OPATICE«, dok je, prema Daily Workeru, Francova Legija stranaca »bila sastavljena od ubojica, trgovaca bijelim robljem, narkomana i taloga svake evropske zemlje«. Još u listopadu 1937, New Statesman pogostio nas je pričama o fašističkim barikadama napravljenim od tijela žive djece (najnespretnija stvar za izradu barikada), a gospodin Arthur Bryant je izjavljivao kako je »u lojalističkoj Španjolskoj najobičnija stvar nekom konzervativnom trgovcu otpiliti noge.« Ljudi koji pišu takve stvari nikad se ne bore; možda vjeruju da pisanje nadomješta borbu. To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan »istinski patriot« nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska. Ponekad me tješi kad se sjetim da avion mijenja uvjete ratovanja. Kad dođe idući veliki rat, možda ćemo vidjeti prizor bez presedana u povijesti, gorljivog šovinističkog rodoljuba s rupom od metaka u sebi.
Taj je rat, koliko se ticalo njegova žurnalističkog dijela, bio jednako prljav kao i svi drugi ratovi. Ali postojala je jedna razlika, naime dok novinari obično čuvaju svoje najubitačnije pogrde za neprijatelja, u ovom slučaju, kako je vrijeme prolazilo, komunisti i POUM počeli su pisati mnogo ogorčenije jedni o drugima nego o fašistima. Pa ipak, tada nekako nisam to uspijevao shvaćati vrlo ozbiljno. Međupartijske zadjevice bile su dosadne i čak odvratne, no djelovalo mi je to poput kućnih prepirki. Nisam vjerovao da će to išta promijeniti ili da postoji neka doista nepomirljiva razlika među politikama. Shvatio sam da se komunisti i liberali bore kako ne bi dopustili da se revolucija nastavi; ali nisam shvatio da će možda biti u stanju zaokrenuti je unatrag.
Za to je postojao dobar razlog. Cijelo sam to vrijeme bio na fronti, a na fronti se socijalna i politička atmosfera nije mijenjala. Otišao sam iz Barcelone početkom siječnja i nisam išao na odsustvo sve do konca travnja; a čitavo to vrijeme – zapravo još i kasnije – u dijelu Aragonije pod kontrolom anarhističkih i POUM trupa održali su se isti uvjeti, barem naizgled. Revolucionarna atmosfera ostala je onakva kakvu sam je upoznao u početku. General i redov, seljak i milicionar, i dalje su se susretali kao jednaki; svi su dobivali istu plaću, nosili istu odjeću, jeli istu hranu i govorili jedan drugome »ti« i »druže«; nije bilo klase gazda, ni klase slugu, ni prosjaka, ni prostitutki, ni odvjetnika, ni svećenika, nikakva lizanja čizama, dodirivanja kapa. Udisao sam zrak jednakosti i bio sam dovoljno naivan da zamislim kako on postoji širom Španjolske. Nisam shvaćao da sam manje ili više slučajno izoliran među najrevolucionarnijim dijelom španjolske radničke klase.
Stoga, kad su mi moji politički obrazovaniji drugovi rekli da je nemoguće zauzeti čisto militaristički stav prema ratu, te da se izbor nalazi između revolucije i fašizma, bio sam im se sklon nasmijati. Sve u svemu, prihvatio sam komunističko stajalište koje se sažimalo na ovo: »Ne možemo govoriti o revoluciji tako dugo dok ne dobijemo rat«, a ne stajalište POUM koje se sažimalo na ovo: »Moramo ići naprijed ili ćemo krenuti natrag.« Kad sam kasnije zaključio da je POUM bio u pravu, ili barem više nego što su to bili komunisti, to uopće više nije bilo stvar teorije. Na papiru, komunistički su argumenti bili u redu; nevolja je bila u tome što je, zbog njihova stvarnog ponašanja, bilo teško povjerovati da ih oni pošteno promiču. Često ponavljana parola: »Najprije rat, a poslije revolucija«, iako je u nj odano vjerovao svaki prosječni milicionar POUM koji je iskreno mislio da će se revolucija moći nastaviti kad se dobije rat, bio je opsjena. Ono što su komunisti činili nije bilo odgađanje španjolske revolucije do pogodnijeg doba, već briga da se ona nikad ne dogodi. To je postajalo sve očitije kako je vrijeme prolazilo, kako se vlast sve više i više otimala iz ruku radničke klase i kako je sve više revolucionara svih vrsta bacano u zatvor. Svaki se potez izvodio u ime vojne nužnosti, jer je ta izlika bila, da tako kažemo, pri ruci, ali svrha je bila da se radnici odagnaju iz povlaštena položaja, u položaj iz kojeg će im, kad rat završi, biti nemoguće oduprijeti se ponovnom uvođenju kapitalizma. Molim vas da uvažite kako ja ništa ne govorim protiv komunista koji su bili vojnici i podoficiri, a najmanje protiv tisuće komunista koji su herojski poginuli ispred Madrida. Ali ti ljudi nisu upravljali partijskom politikom. Kad je riječ o ljudima na višim položajima, nezamislivo je da oni nisu djelovali otvorenih očiju.
No, na kraju krajeva, rat je vrijedilo dobiti makar revolucija i bila izgubljena. A na koncu sam počeo sumnjati da li komunistička politika, na dulju stazu, pridonosi pobjedi. Čini se da su samo vrlo rijetki ljudi shvaćali da u različitim razdobljima rata može biti prikladna i različita politika. Anarhisti su vjerojatno spasili situaciju u prva dva mjeseca, ali oni nisu bili u stanju organizirati otpor iza određene točke; komunisti su vjerojatno spasili situaciju u listopadu-prosincu, ali dobiti potpuno rat to je bilo druga stvar. U Engleskoj je komunistička ratna politika prihvaćena bez pitanja, zato što je dopušteno da samo vrlo malo kritike na njezin račun dopre u štampu i zato što je njezina opća linija – srediti revolucionarni kaos, ubrzati proizvodnju, militarizirati vojsku – zvučala realistično i djelotvorno. No valja istaknuti njezine inherentne slabosti.
Da bi se spriječila svaka revolucionarna tendencija i rat učinio što sličnijim svakom običnom ratu, postalo je nužno odbaciti strategijske mogućnosti koje su stvarno postojale. Opisao sam kako smo bili naoružani, ili nenaoružani, na aragonskoj fronti. Gotovo i nema sumnje da je oružje namjerno zadržano od straha da prevelike količine ne dospiju u ruke anarhista koji bi ga kasnije upotrijebili za neku revolucionarnu svrhu; kao posljedica toga, velika aragonska ofanziva koja bi natjerala Franca da se povuče iz Bilbaoa i, vjerojatno, iz Madrida, nikad se nije dogodila. No to je bilo razmjerno manje važno. Važnije je bilo nešto drugo: kad je jedanput rat sveden na »rat za demokraciju«, postalo je nemoguće zatražiti ma kakvu opsežniju pomoć radničke klase u inozemstvu. Suočimo li se sa činjenicama, moramo priznati da je radnička klasa svijeta španjolski rat uzimala s rezervom. Deseci tisuća pojedinaca dolazili su se boriti, ali deseci milijuna iza njih ostajali su apatični. U toku prve godine rata, kako se smatra, čitava je britanska javnost priložila različitim fondovima »za pomoć Španjolskoj« oko četvrt milijuna funti – vjerojatno manje no što u jednom tjednu potroše za odlazak u kino. Način na koji je radnička klasa u demokratskim zemljama doista mogla pomoći španjolskim drugovima, bilo bi industrijsko djelovanje – štrajkovi i bojkoti. No pista se takva nije nikad ni počelo događati. Laburistički i komunistički lideri posvuda su izjavljivali da je to nezamislivo; i nedvojbeno su imali pravo, tako dugo dok su vikali iz sveg glasa da »crvena« Španjolska nije »crvena«. Poslije 1914–18, »rat za demokraciju« dobio je zloslutan prizvuk. Godinama su sami komunisti poučavali borbene radnike u svim zemljama da je »demokracija« uglađeno ime za kapitalizam. Reći najprije »Demokracija je prevara«, a potom »Borite se za demokraciju!« nije dobra taktika. Da su, uz ogroman prestiž Sovjetskog Saveza iza sebe, pozvali radnike svijeta ne u ime »demokratske Španjolske« već u ime »revolucionarne Španjolske«, teško je povjerovati da ne bi bilo odgovora.
Ali što je bilo najvažnije, s nerevolucionarnom politikom bilo je teško, ako ne nemoguće, udariti na Francovo zaleđe. Do ljeta 1937. Franco je kontrolirao brojnije stanovništvo – mnogo brojnije, ako se uračunaju i kolonije – s otprilike jednako brojnim trupama. Kao što svatko zna, uz neprijateljski raspoloženo stanovništvo za leđima nemoguće je održati vojsku na bojištu bez jednako tako velike vojske koja će nadzirati komunikacije, suzbijati sabotaže itd. Očito je, prema tome, da nije bilo pravog narodnog pokreta u Francovoj pozadini. Bilo je nezamislivo da bi narod na njegovom teritoriju, u najmanju ruku gradski radnici i siromašniji seljaci, voljeli ili željeli Franca, ali sa svakim zaokretom udesno superiornost vlade postajala je manje očitom. Odgovor na sve pruža slučaj Maroka. Zašto nije bilo ustanka u Maroku? Franco je pokušavao uspostaviti sramotnu diktaturu, a Mauri su zapravo bili skloniji njemu nego vladi Narodnog fronta! Bjelodana je istina da nije bilo nikakva pokušaja da se raspiri ustanak u Maroku, jer bi to značilo dati ratu revolucionarno tumačenje. Ako se Maure htjelo uvjeriti u dobre namjere vlade, osnovna bi nužnost bila proglasiti oslobođenje Maroka. A možemo zamisliti kako bi Francuzi time bili oduševljeni! Najbolja strategijska mogućnost rata odbačena je u jalovoj nadi da će se time potkupiti francuski i britanski kapitalizam. Osnovna je tendencija komunističke politike bila da taj rat svede na običan nerevolucionarni rat u kojem se vlada borila s golemim poteškoćama. Jer, rat takve vrste mora se dobiti uz pomoć mehaničkih sredstava, to jest, konačno, uz pomoć neograničenih dobava oružja; a vladin glavni dobavljač oružja, SSSR, bio je geografski u daleko nepovoljnijem položaju u usporedbi s Italijom i Njemačkom. Možda je parola POUM i anarhista: »Rat i revolucija su neodvojivi« bila manje sanjarska nego što je zvučala.
Iznio sam svoje razloge za mišljenje da je komunistička antirevolucionarna politika bila pogrešna, ali ukoliko je riječ o njezinu djelovanju na rat, nadam se da moje prosuđivanje nije točno. Tisuću se puta nadam da je pogrešno. Želio bih da taj rat bude dobiven ma kojim načinom. I naravno, još ne možemo reći što bi se moglo dogoditi. Vlada opet može zaokrenuti ulijevo, Mauri se mogu sami pobuniti, Engleska može odlučiti da iskupi Italiju, rat se može dobiti čistim vojnim načinom – to se ne zna. Neka gornja mišljenja ostanu, a vrijeme će pokazati koliko sam imao pravo ili ne.
No u veljači 1937. još nisam posve shvaćao stvari u tom svjetlu. Dodijala mi je neaktivnost na aragonskoj fronti i bio sam uglavnom svjestan da nisam dao svoj puni doprinos borbi. Sjetio bih se regrutnog plakata u Barceloni koji je optužujući pitao prolaznike: »Što ste vi učinili za demokraciju?« i osjećao da bih mogao odgovoriti samo: »Uzimao sam svoje sljedovanje.« Kad sam se priključio miliciji, obećao sam sebi da ću ubiti jednog fašista – uostalom, da je svaki od nas ubio jednoga, ubrzo bi bili istrijebljeni – a nikoga još nisam ubio, jedva da sam imao i prilike za to. I naravno, želio sam ići u Madrid. Svatko je u vojsci, ma kakva bila njegova politička mišljenja, uvijek želio ići u Madrid. To bi vjerojatno značilo odlazak u internacionalne čete, jer je POUM sad imao vrlo malo trupa kod Madrida, a anarhisti ne tako mnogo kao prije.
Za sada se, naravno, moralo ostati na liniji, ali svima sam govorio da ću, kad odemo na odsustvo, prijeći, ako je moguće, u internacionalne jedinice, što je značilo da ću se podvrći komunističkoj kontroli. Razni su me ljudi pokušavali odgovoriti, ali nitko me nije pokušao spriječiti. Treba reći da je u POUM bilo vrlo malo progona otpadnika, možda nedovoljno s obzirom na njihove specijalne prilike; osim profašista, nikoga se nije kažnjavalo zbog pogrešnih političkih stajališta. Mnogo sam vremena proveo u miliciji oštro kritizirajući »liniju« POUM, ali nikad zbog toga nisam imao neprilika. Nije čak bilo nikakva pritiska na pojedince da postanu politički članovi partije, iako mislim da je većina milicionara to bila. Ja se nikad nisam priključio partiji – što mi je kasnije, kad je POUM razbijen, bilo zapravo žao.
Džordž Orvel
Nastaviće se
