Priča kaže o Meng Hsijui:
Do ušiju kad mu dopre nedavno da umjetnici mladi dubiti vježbahu na glavi da bi gledanja nov način iskušali, MengHsia toj vježbi se odmah i sam podvrgnu i pošto ju neko vrijeme iskušavaše, on reče svojim učenicima: “Nov i ljepši sad zrijem ovaj svijet kada na glavu se postavim.”
To se proču, te novatorima među mladim umjetnicima ta potvrda starog majstora na veliku diku bijaše.
Kako on bi veoma šutljive ćudi i sljedbenike prije nazočnošću odgajaše i primjerom doli naukom, svaku mu izreku pozorno slušahu i drugima prenošahu.
No doskora, pošto riječi one ushitiše novatore, starce začudiše, pa i razljutiše, oglasi se opet izrekom novom. On nedavno, rekoše, izjavi ovo:
“Dobro je što čovjek dvije noge ima! Dubljenje na glavi za zdravlje ljudsko dobro nije, a dubilac ponovno kada se uspravi, svijet ga tada, na noge osovljena, dvostruko lijepo u oči gleda.”
Te riječi velikoga majstora zgranuše silno kako mlade dubioce, što se izdanima il’ izruganima nađoše, tako i mandarine.
“Danas”, rekoše mandarini, “Meng Hsia tvrdi jedno, sutra posve oprečno. No, nije moguće dvije da istine ima. Tko bi od starosti nepametna starca još ozbiljno shvaćao?”
Majstoru bi dojavljeno kako novatori i mandarini o njem govorahu.
Nasmija se. No pošto ga njegovi zamoliše, on objasni:
“Postoji stvarnost, dječaci, i u nju ne treba dirati. Istine, međutim, riječima iskazana mišljenja o zbilji, bezbrojne su, i svaka je koliko točna toliko i pogrešna.”
Na daljnja ga objašnjenja učenici, ma koliko se trsili, ne uspješe potaknuti.
Herman Hese
(1959.)
