Kao i svaka enciklopedistika, Enciklopedija mrtvih ima stroga pravila i u sadržinskom i u formalnom smislu. Njeni sastavljači ne rade nasumice, već bilježe podatke na osnovu precizno formulisanih zakona. Junakinja se susrijeće sa biografijom svog oca koja je brižljiv i nepristrasno ispisana u enciklopedijskom pogledu. Za objektivnost podataka garant su nepristrasni posmatrači koji prave kartoteku svih relevantnih događaja u životu individue. Od mjesta rođenja, recimo za oca glavne junakinje: Kraljevčanin, opština Glina, srez Sisački, oblast Banija, do smrti, pogrebne povorke i posmrtnih govora sve do najsitnijih pojedinosti ocrtan je njegov životni put. Rekuapitulacija događaja koja se odvija u svijesti čitaoca Enciklopedije na bazi mnogobrojnih imena, različitih mjesta i datuma je fascinantna. U glavi se odmotava filmska traka minulog života, kompletna slika događaja koja obuhvata materijalne činjenice, duševno raspoloženje, ali i političku i društvenu panoramu vremena. Film se odvija spontano, jer je registar enciklopedijskog prikaza takav da predstavlja podsjetnik — riznicu sjećanja u kojoj se ništa ne gubi protokom vremena: „Jer oni veruju u čudo biblijskog uskrsnuća i ovom golemom kartotekom samo pripremaju dolazak tog časa. Ovaj će registar tada biti velika riznica sećanja i jedinstven dokaz uskrsnuća”5. Prisustvo cijelog ljudskog roda na stranicama Enciklopedije ima za cilj potvrdu vaskrsenja tijela i duše, a na Kišovu opsjednutost smrću logično se nadovezuje pitanje vaskrsenja. Da bi izbjegao užas umiranja i smrti, pisac se uvijek vraća temi uzašašća duše i vaskrsenju, kao u sumnji u postojanje drugog svijeta, što za literature nije protivrječno. U „Simonu Čudotvorcu” ili „Legendi o spavačima” preokupacija ličnom besmrtnošću i variranje ideje vaskrsenja mrtvih ima antropološku, odnosno ključnu eshatološku dimenziju. Koncept enciklopedije, u tom slučaju, i kad svaka individualna svijest koja pamti pomrle bude ugašena, poslužiće kao kosmički dokaz oživljavanja mrtvih, što je Kiš mogao preuzeti iz jevrejske i hrišćanske tradicije.
Egaliterstvo i bratstvo ljudi utemeljeno je na univerzalnom principu nade i pravednom rasporedu zasluga u vječnosti. „Beznačajne sudbine”6, nebitne za istorijsko nasljeđe, bitne su iz ontološki utemeljene vječne pravde. „Egalitaristička vizija sveta mrtvih”7 je ključna ideja na kojoj se osniva Kišova perspektiva pripovijedanja, jer se razlike u životu i hijerarhija među ljudima poništavaju u smrti. Ujednačavanje u smrti prevazilazi socijalne i političke programe o jednakosti među ljudima jer je jednakost realna kategorija samo na fonu metafizike jednakosti koja obuhvata sva „Božija stvorenja” bez razlike.
Konciznost upotrijebljena u životopisu junaka u Enciklopediji sračunata je na efekat zavođenja čitaoca kome magijski pred očima iskrsava jedna životna priča od početka do kraja. Hronološki pregled života sačinjavaju nevjerovatne pojedinosti, slika svih aktera događaja, svakog imena, riječi, gesta, verbalnog ili neverbalnog izraza. Ta eruditna kasta popisala je, recimo, svaku ulicu u kojoj je stanovao junak u Beogradu, svaki film koji je gledao, svaki flert, razgovor, osjećanje ili misao, riječju — sve što činjaše jedan život snimljeno je kamerom nevidljivog snimatelja na celuloidnoj traci. U tehničkom smislu, Enciklopedija je analogan sažetog enciklopedijskog stila obogaćenog biblijskim motivima i sadržajima. Potpuni presjek života po širini i dubini, spolja i iznutra, zapravo je život fotografski snimljen. U svakom individualnom životu koji je principijelno neponovljiv, ima toliko sadržaja da zavređuju enciklopedijski prikaz.
Osnov takvog uvjerenja je shvatanje o unikatnosti individualnog života i brojnosti njegovih manifestacija.
Ako pažljivije prostudiramo osnovnu temu Kišove Enciklopedije, shvatićemo da pisac implicitno ukazuje na unikatnost ljudske duše kao izvor besmrtnosti — garanciju neuništivosti i bezvremenosti našeg Ja. Unikatnost duševnog života je dokaz da se duša ne može poništiti niti anihilovati u vječnosti. I kad je čovjek tjelesno mrtav, svaki segment iskustva duše je živ, kao dio individualne svijesti, ali i ubilježen u svemirski kompjuter koji pamti svaki događaj. Što smo god upoznali, doživjeli, saznali, osjetili, percipirali, postaje ne više predmet, već sadržaj iskustva duše, pa je duhovna, a ne fizikalna činjenica. Pri tome, iskustvo svake posebne svijesti je autentična predstava — doživljaj — idealna forma iskustva duše, jer saznano nije više to što je saznano, već ono što je transformisano posredstvom duševne recepcije. Tako su predmeti materijalne stvarnosti dobili novi život, postali po sebi živi doživljaj svijesti — nova činjenica duševne supstance. Materijalne stvari su propadljive, ali kada uđu u duh čovjekov — kada postanu unutrašnji sadržaj svijesti, praktično su neuništive. Dakle, neuništiva je duša i iskustvo duše!
Sonja Tomović Šundić
Nastaviće se
