Stanko Cerović: Stogodišnji rat (2)
Još prije početka rata njegovi uzroci su bili jasni i neumitni za one koji su pratili promjene u odnosima velikih sila. Pisci, umjetnici i filozofi su vidjeli dublje uzroke sloma civilizacije, u vazduhu je bilo veliko nasilje, osjećao se miris krvi, ali pošto odluke o ratovima donose velike sile, uzroci za njih su procjene vladajućih elita o ugroženosti njihovih interesa. Ovaj rat, kao i svi drugi, mali i veliki, koji će uslijediti do današnjeg dana, vezan je za najvažniji proces modernih vremena: osvajanje i kolonizacija svijeta od strane nekoliko zapadnih sila. Svaki rat i kriza, u Ukrajini, ili Libiji, ili Siriji itd., samo je varijacija na istu temu. Kao što su svi „krivci” za te imperijalne ratove samo varijacije na Gavrila Principa, bilo da su teroristi, ili fanatici, ili Crnci, ili Indijanci…
Ravnoteža u ovoj podjeli svjetskog kolača nekako je održavana uglavnom između Engleske i Francuske sve do pojave Njemačke na svjetskoj sceni. Već krajem devetnaestog vijeka je Njemačka bila moćnija od vladajućih sila, a nije imala kolonija. Velika nepravda. Engleska ne da ono što nije njeno, a Njemačka traži ono što nije njeno. Njemačka je stigla suviše kasno, drugi su sve već bili podijelili. Suština sukoba je u promjeni same strukture vladanja svijetom. Prosto rečeno, Njemačka je trebalo da zamijeni Englesku kao vodeću svjetsku silu. Slična napetost, sa sličnim opasnostima, danas vlada između Amerike i Kine.
Oni koji danas smatraju da je Prvi svjetski rat bio greška, hoće da kažu: trebalo je zapadna elita da se dogovori, da podijeli svijet da budu svi zadovoljni i mogla je da živi na leđima čovječanstva još vjekovima. Ali nikome nije bilo dosta, pa je svak bacio na front svoje topovsko meso, uz uobičajena moralna i patriotska pravdanja. I svak je mislio da će onaj drugi stati za mjesec dana. Tako su napravili klanicu, što je bilo uračunato u rashode. Ali nije bilo uračunato da će se preživjeli iz klanice vratiti ogorčeni i zgađeni sobom, svojim društvom i naročito vladajućom elitom. Lijepili su im ordenje na grudi i tapšali ih po leđima, ali to više nije bilo duhovito. U vazduhu je lebdjela revolucija. Izgledalo je da su cijelu Evropu naselila djeca Gavrila Principa.
Pojava nacizma i podrška fašizmu u Španskom građanskom ratu od strane velikih zapadnih sila dio su odgovora uplašene evropske elite na ovu opasnost.
Sve je ovo danas banalno, ali uprkos banalnosti ovog vidljivog dijela istorije teško je prihvatiti zaključke koji se iz nje nameću ako ti zaključci govore o nama nešto loše, ili nam prijete novim nevoljama. Istorija govori dovoljno jasno i glasno, ali ljudi neće da čuju ono što im se ne sviđa. Ni ono što ih suviše plaši.
Čini mi se da istorija uporno ukazuje na dvije teme koje zagovornici zvanične interpretacije istorije i propagande ne žele da čuju i, naročito, ne žele da takve teme prodru u svijest neodgovornih masa.
Prva se odnosi na moralnu izuzetnost događaja koje obuhvata Prvi svjetski rat.
Taj rat jeste prekretnica u modernoj istoriji. U njemu se otkriva istovremeno i sudbina evropske civilizacije i istina o njoj. Sve do tada, u toku dva vijeka, raste vjera u progres, vjera da je u Evropi otkriven magični recept za vječni napredak, smatra se da nauka definitivno otkriva sve tajne života, skoro je opšte uvjerenje o superiornosti bijele rase i društva koje je ona zasnovala u nekoliko evropskih država. Samo najveći mislioci i umjetnici vide užas ispod vela laži. Taj skup kolektivnih iluzija razbija se definitivno u Prvom svjetskom ratu. I otkriva se istina o „klanici ludila” dok Evropa silazi sa svetske scene. Ono što se dešava od tada do danas je iščitavanje presude, član po član. To što i danas ovo čitanje ima istu monotoniju zločina, pljačke, bombardovanja bez rizika naroda bez odbrane, samo potvrđuje ispravnost presude. Je li sve pravedno i zasluženo?
Gledano iz moralnog ugla, riječ je vjerovatno o jednom od najljepših trenutaka u modernoj istoriji. Slom civilizacije, ali kakav slom! I kakve civilizacije! Evo o čemu se radi. Tada je, dakle, bio na vrhuncu sistem globalnog ropstva, kada su praktično sva ljudska društva bila pokorena i brutalno eksploatisana od strane male elite malog dijela svijeta koji zovemo Zapadna Evropa. Cio svjetski kolonijalni sistem je bio opravdan rasističkom ideologijom o superiornoj rasi koja je pozvana da vlada nad divljacima. Kako je govorio Vinston Čerčil povodom istrebljenja Aboridžina u Australiji: „Ne vidim u čemu je problem ako niža rasa mora da nestane pred nastupom više.” Unutar samih kolonijalnih sila sistem se zasnivao na divljačkoj eksploataciji ljudskih masa, nejednakost između bogatih i siromašnih je pred Prvi svjetski rat dosezala fantastične razmjere – otprilike kao danas. To se tada zvalo – danas zabranjenim rečnikom – klasna borba. Jedan procenat bogatih protiv devedeset devet procenata siromašnih, kako to danas kažu u Americi. Ili, kako to rezimira najbogatiji čovjek na svijetu, Voren Bafet: „Klasna borba postoji. Bogati su je dobili.”
I sve je uvijek imalo ono isto bljutavo, tako sitno i podmuklo moralno opravdanje, i za spoljnju i za unutrašnju upotrebu: spolja, osvajamo svijet da bi spasili i civilizovali divljake; unutra, bogati moraju da brinu o državi i o siromašnim masama, oni znaju šta je briga i odgovornost, uostalom svi smo braća, nije važno ko je milijarder, a ko je gladan, bla, bla, bla.
U tu morbidnu konstrukciju je nasumice na sarajevskoj ulici pucao Gavrilo Princip, a ko je dalje upravljao putanjom njegovog metka, to niko ne zna, ali meni se čini, ako smo još sposobni i za kakvo saosjećanje sa ljudskom nesrećom, ovdje treba reći: ruka mu se pozlatila.
U takvom sistemu, dakle, koji je akumulirao iz svih krajeva svijeta džinovske količine zlata i zla, i ulagao sve napore u traženje tehnoloških rešenja za svoje usavršavanje, trajanje, i kontrolu nad ljudima, sve do tehnologije koja omogućava prisluškivanje svih razgovora koje vode ljudi na zemlji, u takvom sistemu je, kažu iz nepoznatih razloga, vladajuća elita jurnula na samu sebe, uhvatili su se za grla samozvani gospodari svijeta i nijesu mogli da stanu dok se cijela ta morbidna građevina nije počela raspadati. Ako to nije neki oblik božje pravde, ako to nije utjeha za rijeke suza potčinjenih miliona širom svijeta, onda ne znam šta su pravda i milost. To je Prvi svjetski rat, pjesma nad pjesmama među bezbrojnim kolonijalnim ratovima. Ako nema objašnjenja za ovu „grešku u računu”, moglo bi se ponuditi ovo: pukla je velika krasta na duši čovječanstva. Koliko je mrtvih i koliko je patnje bilo u tome procesu niko ne zna, ali se više nije moglo ovako. Dosadili i Bogu i ljudima. Rat između kolonijalnih sila je veliki moralni trijumf čovječanstva.
Pa ipak, milioni nevinih su stradali… Naravno da su stradali. Stradali su zato što je cio sistem bio napravljen kao zločinačka konstrukcija. Upravo spremnost vladajuće elite da tako žrtvuje milione kila topovskog mesa, nepobitan je dokaz koliko je bilo nužno i pravedno udariti na taj sistem.
Zato ne bi trebalo tražiti krivce za ovaj rat, nego velikane koji su za njega zaslužni. Možda je zbog ovoga do današnjeg dana vladajuća elita zbunjena ovim ratom: ona je vodila rat, ali to nije bio osvajački rat kao svi drugi ratovi koje je vodila širom svijeta, nego je ovaj rat bio kazna za sve te ratove koje je vodila. Kako? Mi smo sami sebe kaznili? Mi, najracionalniji vladari u istoriji, najbolji račundžije koji se nikad ne varaju u procjeni svojih interesa, mi smo pucali sebi u ovu pametnu glavu? Ne može biti. Pa ipak.
Ko je, u tom kontekstu, Gavrilo Princip? U realnosti, rekosmo, beznačajan, ali kao simbol neuporediv; njegov pucanj je glas porobljenog čovječanstva. Tako mistici vide istoriju: poslednji će biti prvi, najmanji će biti najveći. Utjeha poslednjih i najmanjih, ali kakva utjeha. Na trenutak, u tome simbolu, u ovako strašnom kontekstu, ponovo se pojavljuje sva ljepota ljudskog bića.
Kriv Gavrilo Princip! Pitajte ove istoričare i novinare: a ko je kriv za uništavanje života miliona ljudi u Iraku? U Libiji? U Siriji? Ko je kriv za atomske bombe? Za ovu ekonomsku krizu koja je bacila milione porodica u glad, i koju su osmislile bankarske, medijske i političke elite? Opet Gavrilo Princip? Možda i jeste. Bilo bi divno kad bi bilo istinito. Jer bi to značilo da je ljudsko biće – istinsko ljudsko biće, od krvi i mesa, a ne surogat proizveden u laboratorijama i projektovan da bude „topovsko meso” – još živo, da čak nije izgubilo nadu, da nije potučeno, još se mrda na dnu klanice, još plazi jezik, udara glavom u zid, baca bombe i žrtvuje se… O, kad bi to samo bilo tačno, kad bi Gavrilo bio „kriv” i za najmanji pokret trupa na zemlji, ili kapitala na Berzama, gdje bi nam kraj bio! Selin bi vidio malu svjetlost u noći. Mogli bi da javimo na sve četiri strane svijeta: Na Zapadu nešto novoI tek to bi bio znak da se zatvara krug istorije otvoren Prvim svjetskim ratom: promijenili smo se.
Tu stižemo do druge stvari koja se slabo nazire u zvaničnim tumačenjima rata. Ona nije skrivena iz kukavičluka, tj. zato što govori o našem društvu, našem vremenu, nešto odvratno, ili što nam govori da smo ovim ratom dobili ono što smo zaslužili, nego zato što zvuči zastrašujuće, baca u depresiju i pesimizam. Ta druga poruka glasi: Prvi svjetski rat nije završen, nećete se izvući.
Negdje krajem dvadesetog vijeka istoričari su uočili da zapravo nema prekida između dva svjetska rata, nego je u pitanju jedan rat s pauzom od nekoliko godina u otvorenim oružanim sukobima. Veliki slom koji je postao vidljiv 1914. godine samo se širio i dobijao nove oblike.
Ulazak Amerike u rat i revolucija u Rusiji dokrajčili su dominaciju evropskih sila u svijetu. I hladni rat je nastavak istog procesa, borbe za vojnu, ekonomsku i ideološku dominaciju nad svjetskim masama. Izgledalo je da je taj proces dovršen sa krajem hladnog rata i da je Amerika nametnula pax americana svijetu. Čak se govorilo o kraju istorije i uspostavljanju konačne svjetske imperije. Iluzija je trajala manje od desetak godina. Opet su zaređali ratovi i krize, niko više i ne zna gdje se tačno ratuje, niko se ne usuđuje ni da nagađa kako će svijet izgledati godinu dana kasnije, svi su samo sigurni da će kroz pet godina biti toliko drukčiji da se neće moći prepoznati.
Zašto se istorija pretvorila u svjetski rat? Zašto je nasilje postalo ovako bjesomučno? Zašto sve što je dobro, nježno, tiho, nasmejano, izgleda tako glupo, dosadno, djetinjasto i zastarelo?
A sve što je nasilno, bestidno, pohlepno, lažljivo, što vrišti, kezi se i cereka se – tako moderno?
Gavrilo Princip nikad nije izgledao moderno.
Ko god ga je upotrijebio kao simbol – Bog, slučaj, ili istorija – ni taj ne želi da bude moderan.
Taj ne želi da potčini, iskrivi, slomi, ponizi sve oblike života na zemlji, jer bi to davno uradio da je htio, nego možda želi da spasi ljude od njih samih. Možda poziv ljudi na zemlji nije da je unište nego da je spasavaju. Prije svega od samih sebe.
Da nije tu razrešenje Principove zagonetke? Voljeti svijet više nego sebe. Možda je to put do radosti i optimizma koji izgledaju nedostižni svim generacijama od Prvog svjetskog rata naovamo.
Ima li išta manje moderno od ove ideje?
Možda ne razumijemo istoriju zato što gledamo u nju iz pogrešnog ugla: zamišljamo da istorija pokazuje trag ljudske akcije u svijetu i to nam daje iluziju da mi, tako moćni, možemo uvijek odlučiti šta ćemo uraditi sa svijetom. A možda ona, istorija, ne pokazuje šta mi radimo u svijetu, nego šta svijet radi ljudima pokušavajući da ih promijeni i izvede na put života.
Jer ako smo mi akteri u ovakvoj istoriji, onda zbilja: zašto smo ovakvi ludaci i samoubice?
Ali ako to svijet pokušava ljude da promijeni, ako hoće da ih spasi, onda je sve jasno: kako drukčije nego ovakvim sredstvima i u ovakvoj istoriji natjerati ludake i samoubice da dođu sebi?
Kraj