Uvod u “Mediteranski brevijar”
Piše: Klaudio Magris
Na jednoj stranici “Mediteranskog brevijara”, Predrag Matvejević priča o tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je uporno nastojao, rvući se s krajnjim nedostatkom podataka, sastaviti katalog čuvene biblioteke, najveće u cijelom antičkom svijetu, koju je uništio kalif Omar.
Filologija mora – za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bogat inteligencijom i poezijom – podsjeća spojem strogosti i smionosti, znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodički i fantazijski pothvat toga katalonskog urara.
Znanost o moru obuhvaća izučavanje struja i ruta, kemijsku analizu slanosti i stratigrafiju reljefa, mape s područjima dubina i pučina, zone s različitim jačinama svjetla, mjerenja temperature i vjetra. To je istodobno pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, priča o potonulim galijama i drevnim levijatanima; maternica čovječanstva i kolijevka civilizacije, grčka forma koja se rađa iz mora savršena kao Afrodita, velika kušnja duše o kojoj govori Musil, suočenje sa simbolima vječnosti i uvjerenja, tj. samoga života obasjanog u čistoj prisutnosti i punoći svoga značenja. Odiseja, taj najveći roman tvorbe (Bildungsroman), velebna priča o pojedincu koji se otputio u svijet i koji se vraća svome domu ili sebi samom, ne može se ni zamisliti bez mora. A to more – Mediteran – okrilje je naše povijesti i civilizacije.
Glas koji dolazi iz Srednje Evrope – iz kontinentalnoga svijeta, sa širokih hrvatsko – panonskih nizina – napisao je, evo, genijalnu knjigu o Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogaćuje kulturnu historiografiju kao i književnost o moru s njezinim tisućljetnim bogatstvima, koja se mjere s blagom potonulim u morske dubine. Predrag Matvejević je u isto vrijeme čovjek s obale: rođen u Mostaru, u Hercegovini, samo pedesetak kilometara daleko od Jadrana, očaran već u djetinjstvu rijekom i mediteranskim podnebljem, pitao se zašto je rub uz more ponegdje tako uzak i kratkotrajan ili pak zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuvši se od morske strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pjesme.
Poetična znatiželja dječaka rasla je i dozrijevala u spoznajama znanstvenika, kritičara i prvorazrednog evropskog intelektualca kakav je Matvejević, da bi nam otkrila, u ovom neočekivanom Brevijaru, jednu posebnu, posve originalnu fenomenologiju.
Što je, zapravo, ova knjiga koja svojom uzdržanom i složenom diskrecijom izaziva uobičajene podjele na književne rodove? Matvejevićev Mediteran nije, kao što to i sam autor kaže, tek povijesno-kulturni prostor, koji je magistralno i možda konačno proučio Braudel, niti je pak mitsko-lirski, vitalni temat kakav su proslavili Camus ili Gide. Fascinantan žanr između portulana, leksikona i romanesknog eseja oslonjenog na apsolutnu vjernost stvarnom, Matvejevićeva knjiga može podsjetiti, unatoč svojoj potpunoj autonomiji i različitosti, na Micheletovo More, drugu genijalnu i bizarnu knjigu u kojoj je veliki historik, nakon što je u arhivima istraživao povijest Francuske i njezine Revolucije, usredotočio svoju neumornu pozornost na svjetionike i geološke slojeve obale, na školjke i oceansku floru, ljekovite kupke i priče o sirenama.
Čitajući ovaj Brevijar ponekad se stječe dojam da kroza nj govori jedno od onih lica koja su u njemu predstavljena, koja žive uz more, motreći svjetionike i pabirčeći po pomorskim glosarima. Ali svaki pravi suvremeni Odisej dužan je navući kućni haijetak prije negoli marinsku jaku, kao što to jednom reče Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao među izgubljene otoke. Današnji Uliks mora biti vičan daljini mita i izgonu iz prirode, postati istraživačem odsutnosti ili prikrivenosti pravoga života. Predrag Matvejević nije pomorac, niti je čuvar svjetionika.
Možda je i to, ali je prije svega protagonist suvremene intelektualne rasprave.
Njegova bibliografija ima naslova koji su, očito, vrlo različiti od ovoga Brevijara. Profesor na raznim, značajnim univerzama, evropskim i prekooceanskim, Matvejević se oslonio na kritiku potaknutu marksizmom i revolucionarnom instancijom, ali lišenu svake ortodoksije i ideološke dogme. U mnoštvu eseja, osobito u istinskom kritičko-historijskom remek-djelu kakvo je Pour une poetque de l’evenement (Pariz, 1979), temeljito je promislio i s velikom originalnošću obnovio sartrovski pojam engagement, uključivši se s neprikosnovenim autoritetom u međunarodnu debatu o funkciji i slobodi književnosti. Još i danas – možda više nego jučer – suvremena se svijest zapliće, napose na Zapadu, u neprihvatljive i kobne nedoumice oko realizma ili klasicizma i naprednosti, između Scile i Haribde, humanističke instancije se ukrućuju u anakronističkom i represivnom konzervativizmu, dok se pak slobodnjački zahtjevi degradiraju u nagonskom umnožavanju, regresivnom i nerazgovijetnom, u onom što Nietzsche zove “anarhijom atoma”.
Vrlo je malo autora koji pomažu da se doista suočimo s takvom bezizlaznošću, kao što to čini Matvejević, koji svojom kozmopolitskom kulturom i intelektualnim gospodstvom – kao i svojom dijalektikom približavanja-udaljavanja spram života, stvari i povijesti – brani subjektivnost ne odričući se pritom univerzalnosti, suprotstavlja se totalitarizmu ne gubeći iz vida globalnu perspektivu stvarnosti. Ta je opredjeljenja potvrdio u mnogim svojim esejima, od književnih studija u pravom smislu riječi i etičko-političkih istupa, do glasovitih i smionih “Otvorenih pisama” upućenih, u teškim situacijama i ne bez osobnog rizika, raznim moćnicima na zemlji u obranu slobode ili, bolje reći, stvarnih sloboda i žrtava moći.
Boreći se protiv staljinizma i svih vrsta staljinista, protiv totalitarnih formula i shvaćanja, Matvejević je isto tako odbio i raskrinkao suprotnu i komplementarnu opasnost, kakva danas naočigled rastače svako kulturno jedinstvo i sistem vrijednosti, odbacivši ogorčeni partikularizam i molekularnu rasutost: istraživač iz Jugoslavije i Srednje Evrope, tog složenog, raznovrsnog i ponekad centrifugalnog mozaika, upozorio je da “posebnost, sama po sebi, još nije vrijednost”, ističući opasnost od opsesivne, visceralne i atomizirane egzaltacije vlastitog identiteta i sebeljubija.
U Mediteranskom brevijaru, ovaj tumač dijaloga između maksimalnih sistema ne mijenja stav ni poziv: mijenja samo registar, nalazi očaravajući muzički ključ. Ne čita više, kao u svojim prethodnim djelima, samo knjige, nego očitava svijet, stvarnost i uzvike osoba, stil lučkih kapetanija, neodredivo prelaženje prirode u povijest i umjetnost, produžavanje oblika obale u oblike arhitekture, granice ocrtane kulturom masline, širenjem pojedine religije ili neobjašnjivim putovima jegulje, bilježi sudbine i priče koje su pohranjene u nautičkim leksikonima ili iščezlim idiomima, jezik valova i mola, žargone i govore koji se neprimjetno mijenjaju u vremenu i prostoru: chiacchiera, ciacola i ćakula, scirocco, šilok i široko, neve, nevera i neverin, barca, barcon, barcosa, barcuius, bragoč… Njegov Brevijar postaje epskom knjigom koju ispunjava pietas za svaku od bezbrojnih sudbina koje more čuva i sahranjuje poput neizmjernog arhiva ili pak golemog etimološkog rječnika. More je duboko i bez dna, a Matvejevićev govor lagan, ulazi u dubinu kroz odsjaj nabora, posjeduje hitrinu bibavice unatoč širini, čak i tragičnoj, koju obuhvaća. On umije navesti ljupkost Mediterana da se iskaže i očituje, poput Raffaela La Caprijc u prekrasnom djelu Izgubljeni sklad. Kultura i povijest izravno se uvode u stvari, u kamen, u bore na licima ljudi, u okus vina i ulja, u boju valova. Matvejević nastoji obuhvatiti Mediteran, prepustiti se čari te riječi, ali i strogo odrediti značenja, te povući granice i ustanoviti međe. Slijedi razne mediteranske staze, putove jantara i sefardskih Židova, trsove loze i korita rijeka. Granice tada postaju nestalne i vrludave makar bile ustaljene i koncentrične, ocrtavaju se idealne krivulje poput izobara ili pak kresta na valovima.
Mediteranski brevijar je pripovijest: pripovijest koja navodi stvarnost da govori i koja savršeno kalemi kulturu na fantastičnu evokaciju. Možda je to danas najživlji i najplodniji rod književnosti, barem one pripovjedačke: toliko življi i poetičniji od “romana” što nam pričaju kako je i zašto gosp. X sretan ili nesretan s gđom Y.
Kao potamolog koji je, u knjizi Dunav, iskazivao prije svega duboku nostalgiju za morem, napose za Jadranom, bratski zavidim talasologu Matvejeviću i sretan sam što Dunav utječe u more, makar to bilo, nažalost Crno more a ne pravi Mediteran.
