Život – to je bol, da. Drvo takođe sve boli. Ali uprkos svega život – to je više željenje. Život to je deficit. Obilje to je smrt. Kada vidite zamro pogled i odsustvo bilo koje želje, gotovo je, život je završen.
Treba podsticati svoje želje dok god ih imaš, i svega će biti. I stvaralaštva, i svega ostalog. Gladovanje podržava život. Sitost je bliže smrti.
Deficit rađa divan osjećaj zadovoljstva. Kada sam gladan, ili držim dijetu, javlja mi se potpuno drugačiji odnos prema hrani i komadu hleba.
Deficit je veoma važan u svemu. U slobodi, deficit je potreban, čak neophodan.
Čim čovjek ima svu slobodu ovoga svijeta, postaje životinja.
Ne treba ne misliti o smrti, štaviše, sa starošću njeno je prisustvo neophodno. Što dalje živiš, tim ti je interesantnije razumijevanje toga, da si konačan. Konačna je tvoja ispoljena i neispoljena suština. Mi ne znamo koliko umiremo. Mislim da tamo, iza crte, postoji nešto što ostaje zauvijek. Rekao bih ovako, hedonizam nestaje kada shvatiš da postoji život, sa njegovim nasušnim hljebom i pticama koje pjevaju, ali bez tebe. Naravno, to plaši. Ali dok tjeraš to od sebe, ti si živ.
Ljudska prava – to je himera i lažno kretanje evropske civilizacije. Ovo je ogroman diktatura laži. Ljudska prava se nigdje ne poštuju.
Sve velike civilizacije su se izgrađivale na obaveznosti, ne mogu se staviti prava čovjeka iznad njegovih obaveza.
Oni koji ne ispunjavaju obaveze, ne mogu imati pravo. Pogledajte kinesku civilizaciju, hrišćansku civilizaciju – tamo su prije svega obaveze. Kada čovjek dobije sva prava on grubo rečeno, gubi čovječji oblik. Šta je obaveza? To je kultura! Po mom mišljenju, liberalna evropska misao vodi prema propasti, samo zato što je fetišizovala prava. To je put u pakao. Ja sam u tom smislu opskurant.
Globalizacija uništava suverenitet država … I naši gledaoci, nažalost, po mom mišljenju, postaju kino amerikanci. Jedu kokice tokom seanse. Zašto je sada tako glasan film? Jer svi žvaću. Holivud snima filmove za žvakače. Ja snimam film za čitaoce.
Zakon tržišta, kada potražnja određuje ponudu, to vodi ka uništenju kulture. Jer je potražnja uvijek niža nego što treba da bude. Masovnost je pogubna. Čovjeku je svojstvena individualnost. Nije uzalud u Bibliji kazano da je put prema vrhu težak i uzak. Zbog toga, se to dešava u umjetnosti, jer tržište postaje sve masovnije.
Čovjeku je lakše da živi bez napora, ali bez napora nema rasta. Često govorim svom sinu da ljudi koji čitaju knjige, će upravljati onima koji ne čitaju.
Često se pitam zašto, ako je visok BDP, smatra se da je država uspješna, a nizak BDP je sinonim katastrofe? To je velika iluzija, može biti visok BDP i nesrećni ljudi. Norveška je zemlja sa uspješnom ekonomijom i visokom stopom samoubistva.
Ekonomija se mjeri ciframa, ali se njima ne mjeri sreća ljudi. Tržišna vrijednost i ljudska vrijednost – to su dvije različite stvari.
Svi se mi mijenjamo, ne menjaju se samo idioti. Sa godinama, javljaju se druge iluzije. Zašto iluzije? Zato što svakih deset godina govorimo: O, kakva sam budala bio. U tridesetim godinama, misliš da si sa dvadeset godina bio glup, od četrdeset misliš, da si bio naivan kada si imao trideset. Isto važi i za osamdeset, misliš: oh, sa sedamdeset sam bio mladić.
U principu, za muškaca je neprirodna želja da se dopada. To je čisto žensko načelo.
Želja da se dopada nije samo prisutna kod glumaca, već i svih kreativnih ljudi. Pisaca, na primjer. Sve je vrlo individualno. Mislim da je Bunin volio da se dopada, a Anton Pavlovič Čehov to nije mogao trpjeti.
Zavidim ljudima koji mogu da natjeraju druge da plaču, bez sopstvenih suza. Za mene, u tom smislu, fenomenalan je Konstantin Simonov. Na Internetu, postoji video, gdje Simonov govori svoje stihove “Čekaj me” – to je remek djelo muškog talenta.
Umjetnik ne može biti nekulturan, danas je to ozbiljan problem. Svi ozbiljni umjetnici dobro su znali svjetsku kulturu. Poznavali su tradiciju, a tradicija – to je ljudska mudrost. A inovatorstvo to je već rušenje tradicije. Prije nego što se ruši, treba znati.
Blokbaster – to je ono što je interesantno gledati. Vrlo zanimljivo za gledanje. Ali kada se film završi, brzo se zaboravlja. A kada je film – umjetničko djelo, tada posle filma se ne želi da razgovara, želi se ćutati.
Znate li šta je najskuplje za režisera? Ćutanje gledaoca nakon filma. To je pokazatelj dodira sa onim što se riječima ne može izraziti.
@ Andrej Končalovskij
Prevod teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović – bebamur.com
http://www.bebamur.com/blog/andrej-koncalovskij-gladovanje-podrzava-zivot-sitost-je-blize-smrti
