Jamaica Inn, igrani, kriminalistički, UK, SAD, 1939
REŽIJA: Alfred Hitchcock
ULOGE:
Charles
Laughton (Sir Humphrey Pengallan),
Leslie Banks (Joss
Merlyn),
Maureen O’Hara (Mary,
nećakinja Jossa
Merlyna),
Marie Ney (Patience Merlyn),
Robert Newton (James
‘Jem’ Traherne)
SCENARIJ:
Sidney
Gilliat,
Joan Harrison (prema romanu Daphne Du Maurier)
FOTOGRAFIJA:
Bernard
Knowles,
Harry Stradling Sr
GLAZBA:
Eric
Fenby
MONTAŽA:
Robert
Hamer
SADRŽAJ:
Devetnaesto
je stoljeće i mlada Irkinja Mary je ostala siroče. Odlazi živjeti
kod tete Patience koja živi s Jossom Merlynom u Cornwallu, u krčmi
Jamaica Inn. Kočijaš je odbija tamo odvesti. Nakon što ipak uspije
stići u krčmu, otkriva da je riječ o zloglasnu mjestu u kojem
banda razbojnika prijevarom nasuče brodove, potom ubiju posadu i
opljačkaju tovar. Nakon ovoga otkrića, Mary je u po život opasnoj
situaciji.
C/B, 108′
https://kinotuskanac.hr/movie/krcma-jamajka
Hitchcock je tokom snimanja došao u sukob sa glumcem Charlesom Laughtonom, koji je istovremeno bio i producent filma. Scenario je već ranije bio značajno izmijenio radnju i likove u odnosu na roman, prije svega kako bi se neki “problematični” detalji vezani uz lik svećenika uskladili sa strogim cenzorskim kodeksom Hollywooda. Laughton je, međutim, išao još dalje, i inzistirao da se u film unese što više “šašavog” humora, te ga je to učinilo neprepoznatljivim u odnosu na mračni gotski predložak. Laughton je želio produbiti svoju ulogu i doveo dodatne dijaloge koje je napisao J. B. Priestley. Također je htio hodati na filmu na “svoj način”, te je izmislio hod geganja i zviždanja njemačkog valcera koji mu je pao na pamet i koji je nadahnuo njegov ritam koraka. Redatelj je to smatrao strašno neozbiljnim i neprofesionalnim. Hitchcock je kasnije ovako opisao film:
Krčma Jamajka bila je potpuno apsurdna stvar. Ako se analizira ispričana priča, vidi se da se radi o jednom whodunitu…Evo zašto je film bio jedna nerazumna stvar: mirovni sudac je normalno trebao pojaviti se tek na kraju filma jer se on vrlo mudro držao po strani od svega, i nije imao nikakvog razloga pojavljivati se u krčmi. Bilo je dakle apsurdno snimati taj film sa Charlesom Laughtonom u ulozi suca i, kada sam to primjetio, bio sam stvarno očajan. Konačno, snimio sam film, ali nisam nikada bio njime zadovoljan i pored neočekivanog komercijalnog uspjeha.
Usprkos toga, doživio je ogroman komercijalni uspjeh i pomogao je ne samo Hitchcocku, nego i dotada relativno nepoznatoj irskoj glumici Maureen O’Sullivan da dobije angažman u Hollywoodu. Kasniji kritičari su ga, međutim, proglasili jednim od najgorih Hitchcockovih filmova, a 1978. ga je Michael Medved uvrstio u svoju knjigu Pedeset najgorih filmova svih vremena.
Hitchcock se sljedeće godine vratio opusu Du Maurier kao inspiraciji, te je 1940. godine po njenom romanu snimio Rebeccu, film koji će producentu Davidu O. Selznicku donijeti “Oscara”.
