Bakandže koje su zinule još na Pivi imaju sad posve odvaljene donove pa posrćem preko njih. S malo muke uspijeva mi da ih odlomim. Pete se još drže pa mislim da ću tako lakše hodati, a na nogama još imam obojke i vunene čarape. Moj časovnik se nakvasio u Sutjesci i sad se na njemu hvata rđa. Stoji. To me podsjeća na pištolj koji sam dobio od Gojka. Ima u njemu još uvijek svih sedam metaka, još mogu da se branim, a ako zatreba i da se ubijem. Samo, i on je mokar. Rastavljam ga da bih ga osušio i očistio. Ali udarna igla mi odskoči nekud u travu. Dugo sam je očajnički tražio, ali nisam mogao da je nađem. Krajnje je već vrijeme da krenem, napuštam traganje i bacam bezvrijedni pištolj.
Opet hodam dugo, i već je noć. Sâm sam i gubim pravac. Vjerovatno da sam išao u krug. Naišao sam nekoliko puta na pojedince i manje gru- pice. Raspravljamo o pravcu i svako predlaže- drugi. Nitko nikome ne vjeruje i svak odlazi svojim pravcem. Odjednom sam u mrkloj noći između drveća ugledao vatricu. Prišao sam joj. Oko nje je sjedilo 5—6 drugova. Poznaju me, jer mi govore »doktore«. Sjedam uz vatru, drijemam i slušam razgovore. Tvrde da je vrijeme velikih jedinica prošlo. Približava se kraj rata i neprijatelj mora po svaku cijenu da uništi naše jedinice, da ne postanemo baza za saveznički desant. Sad već na same vrhove planina izvlače artiljeriju. Topom su ih tukli s vrha Maglića! Svaki pokušaj stvaranja većih jedinica dovest će do ofanziva poput ove. To nema smisla, treba se razbiti u trojke i petorke, probiti do domaćih terena i voditi sitnu gerilu, diverzije i sabotaže. To su bili krupni ljudi, s kožnim torbama i mnogo remenja preko uniformi. Jedan je imao čak i dalekozor. Vjerovatno da su bili rukovodioci. Možda imaju pravo. Sjećam se scene od ranije, dok sam još išao sa Stankom i Nikolom. Susreli smo grupu boraca. Rekoše nam da su iz 10. hercegovačke. Pitam ih za Minu Haćam. To je naša stara drugarica preko koje smo još 1941. godine bili povezani s Mostarskim bataljonom. Kažu da su i oni Mostarci. Pokušali su da osiguraju prolaz, borili se za neku čuku, no nisu uspjeli. Njem- ci su ih razbili. Mina je poginula. I oni su nešto govorili o povratku u Hercegovinu, čak u Mostar. Kažu da su se i Crnogorci već vratili natrag preko Suteske u Crnu Goru.
To se podudara s ovim što pričaju drugovi oko vatre. Razmišljam o svom položaju u toj situaciji. Ne mogu ni da idem, a kamoli da se borim. Nemam više čak ni revolvera. Ipak, ja sam doktor. Gdje ima borbi ima i ranjenih, potreban je i sanitet. No, ja sam doktor bez lijekova, bez zavojnog materijala. Moje je mjesto uz ranjenike, a svoje sam ranjenike ostavio na Pivi i na Sutjesci. Nikad nikom više neću pogledati u oči i reći da sam doktor. Depresija koja me zahvatila još na Pivi — sad mi je jasna. To je malodušnost, jednaka malodušnosti onih Hercegovaca kao i ovih oko vatre. Nije ni čudo u ovoj situaciji. No ne treba popustiti. Možeš sumnjati u sebe i u pojedince, ali u borbu i pobjedu ne smiješ. Treba ići dalje. Treba izdržati da se doživi pobjeda. Samo, kako?
Zaspao sam, a kad sam se probudio, kod vatre nije više bilo nikog. Počelo je da sviće, pa sam krenuo. Bio sam u bunilu. Sjećam se jedne zgode. Pred sobom sam ugledao vatru. Oko vatre su sje- dela tri Njemca. Puške su naslonili u krila, pušili »Drinu« iz modrih kutija i grickali čokoladu. Kraj njih su ležale prazne kutije od sardina i kartoni od dvopeka. Bio sam iznad njih i zaklonjen grmom. Promatrao sam ih i mislio: kako bi bilo da ih zamolim da mi dadu nešto da pojedem? Možda će mi ipak dati. Onda sam se dosjetio da sam glup, i da će me odmah strijeljati. Poslije toga opet je prevagnula misao da su to ipak ljudi i da samo treba da budem pristojan. Morao sam intenzivno da mislim na Jadovno i Kruščicu, na Jasenovac i popaljena sela Bosne i Crne Gore na »štuke« i bacače, pa da smognem snage da ih zaobiđem. (Možda to i nisam doživio, možda su to bile samo halucinacije, izazvane slikom odbačenih kutija koje sam tu i tamo usput nalazio).
No nisam samo ja bio u bunilu i gonjen tifu- sarskim idejama. Već je bio dan kad je iz šume iskrsla duga mršava prilika na konju. Klatio se s boka na bok i držao konju oko vrata. Nešto je sam sebi govorio. Prepoznao sam kirurga Vuletića iz 3. divizije. Pozdravio sam ga i pitao kuda ide. On je svečanim glasom izjavio: »Imam žučni napad, pošaljite po nosila, nosite me u bolnicu, ne mogu dalje da jašem«. Na sva moja objašnjenja i pitanja odgovarao je uvjek istim riječima. Uhvatio sam konja za ular i vukao ga za sobom. Molio sam ga da potjera konja, jer mi je bilo teško da ga vučem. Ali, on je uporno govorio o svojoj žuči. Kad mi je već nestalo snage, pustio sam ular i produžio. Konj je stao i počeo da pase, a on je sjedio sa bradom na prsima i drijemao. Bio sam uvjeren da će propasti, no poslije rata sam ga vidio živa i zdrava.
Na putu sam stalno susretao sve nove grupe drugarica i drugova. Prilazili bi ili bi svako išao svojim pravcem. Grupe su se, uopšte, lako sastavljale i rastavljale, već prema tome kako se tko mogao da kreće. Sporiji su zaostajali, a brži izmicali. Ako bi se sastala dvojica ili trojica pokretnih, s puškama, brzo su nastojali da se otresu nas nenaoružanih i sporih. Nekad bi se grupe razbile zbog neslaganja oko pravca kretanja, a nekad iz drugih razloga. Tako smo na jednom mjestu naišli na telefonsku žicu povučenu po zemlji. Neki su bili za to da je prekinemo, jer ona sigurno povezuje neprijateljske položaje, a drugi su iz istih razloga tražili da je ne diramo, pošto bi u tom slučaju neprijatelj vjerojatno poslao patrole da poprave vezu, pa bi nas te patrole mogle uhvatiti u klopku. To natezanje oko žice, koja najverojatnije već dugo nije ničemu služila, bilo je dovoljno da se grupa raspadne.
Ne znam kako je do toga došlo, no postepeno, oko mene su se okupile same drugarice. Bile su to većinom bolničarke od kojih sam neke i poznavao. Na jednom mjestu naišao sam na kratku talijansku pušku s tri metka. Željno sam je dograbio. Odmah sam se bolje osjećao. Vratilo se i samopouzdanje. Sada sam već vodio grupu bolničarki i osjećao se odgovoran za njih. Ipak mi je teret bio pretežak. Dugo sam razmišljao da li da odbacim pušku ili torbicu sa sterilizatorom i instrumentima. Konačno sam se odlučio i zadržao pušku. Kretali smo se po tragovima nogu i kopita, po putu obilježenom ljudskim i konjskim lješevima…
Nakon duljeg vremena ponovo smo pred nama začuli eksplozije avionskih bombi. Upravo smo im se radovali. To bombardovanje bilo je znak da su i naše jedinice pred nama, da još postoje, da se bore. Trebalo je krenuti za zvukom i sve će biti dobro…
Od oko 15 liječnika koji su se našli s Centralnom bolnicom za vrijeme pete ofanzive poginuli su gotovo svi: Ljuba Nojman, Zlatko Fišer, Jovan Bulajić, Hinko Gosti, Stanko Martinović, Miroslav Šlezinger, Ivan Benić, Drago Herlinger, Gustav Kraus, Juliška Kraus-Lederer, Franjo Bišić i Samuel Baruh. Zora i ja smo jedini od bolničkih liječnika izašli živi. Stradali su mnogi sanitetski radnici i iz jedinica, naročito iz 3. divizije, no ipak ne toliko koliko iz Centralne bolnice.
Dr Stjepan Stajner
