Phillopertha orticola
Junski gundelj. Pokazuje sklonost da se u većem broju pojavi svakih nekoliko godina. Živi u područjima gdje ima mnogo drveća i paprati. Koriste ih ribolovci kao mamac. Larve su savijene, pljosnate, bijele, na njih se najčešće nailazi pri plitkom kopanju. Potrebno im je tri godine da se razviju u zemlji, dok odrasli žive samo jednu sezonu.
Javljaju se slike, s vremena na vrijeme. Nekada zaboravim. Nekada ne mogu. Žena, cija se ćerka na klinici nakon operacije uspješno oporavlja, zagrlila me je. Vi ste dobar čovjek – rekla je. I zagrlila me je, onako, snažno. Ponekad je strašno…I kada sam došao kući uzeo sam flašu i stavio je na sto. Kalvados. Nekada nijesam znao šta ta riječ znaci. Pročitao sam je u Remarkovom romanu. Pojma nijesam imao šta je to, ali sam bio oduševljen. Kakva riječ. Kalvados! Tek kasnije, u vojsci, saznajem da je kalvados rakija od jabuka. Obična jabukovača. Nekako bilo je ljepše, prije, dok nijesam znao.
Ta žena koja me je zagrlila i rekla: kako ste vi dobar čovjek, otišla je iz ordinacije. Ostao sam sam. Kao i ordinacija, i stan je pust, i tamo ću biti sam. Da, ima dvije godine od kada je otišla. Da, bio sam…
A imao sam nepodnošljivu želju da pričam. Uvijek i iznova tu istu priču. Toliko sam pričao da su na kraju moje kolege, nakon što su se danima i mjesecima smijuljili po bolničkim hodnicima i trudili se da me izbjegnu, doveli novinara. I njemu sam rekao sve što znam. Uključio je diktafon i ja sam govorio. Poslije ga je isključio, zahvalio se, rekao nešto kao, eto, to su takve užasne priče, rat je to, ne, nije djelovao nimalo zbunjeno, iako sam ja uvijek, uvijek dok pričam o tome, uvijek sam nekako zbunjen, jer ne znam, ne znam zašto. Pitao sam ga kada će časopis izaći. Rekao je: u četvrtak. Dva puta me je fotografisao. Jednom kako sjedim za stolom, sa olovkom u rukama, i drugi put, stojim i gledam kroz prozor. Napolju je decembar, ljudi se spremaju da dočekaju još jednu novu godinu. Neki je neće dočekati – pomišljam dok se spremam da idem kući. Četvrtak.
Najtiražniji nedjeljnik je već u srijedu uveče kod kolportera. Kupujem i prelistavam stranice, tražim. Izabrali su drugu sliku, gledam kroz prozor u decembrasko predvečerje. Naslov: DA LI SMO SVI MI KRIVI? Naslov sa znakom pitanja nije mi se svidio. Nije potreban znak pitanja, nije potrebno pitanje, to sam znao, jer smo krivi, da, krivi smo.
I onda tekst.
Pakao rata osjetili smo svi, neko manje neko više. Ipak, pitanje koje se u poslednje vrijeme sve češće postavlja u javnosti je – da li smo mi, obični ljudi, mogli učiniti nešto više protiv rata. Naš sagovornik, dr M.L. ni dan danas ne može zaboraviti rat, još uvijek razmišlja o ljudima kojima je možda mogao više da pomogne. A možda i nije.
Možda i nije. Razumiješ. Već u prvom pasusu nalazi opravdanje za mene. A to nije dobro jer nema opravdanja, jer ne želim opravdanje.
Dr, vi ste u ratu obavljali svoj posao na prvoj liniji fronta, u okviru ratne bolnice VII divizije. Da li ste se sami prijavili, ili ste bili regrutovani?
DR: Sam sam se prijavio, smatrao sam da mogu da pomognem.
Uopšte to nijesam rekao, pitao me je, stvarno, ali sam na njegovo pitanje koje je možda i isto kao ono napisano u časopisu odgovorio da to nije važno. Da, nijesam toliko lud da se ne sjećam šta sam odgovorio, odgovorio sam da to nije toliko važno i odmah nastavio da pričam o onome što sam i mislio da ga zanima.
ČASOPIS: U ratu u kojem su ubijali i jedni i drugi i treći, nije bilo nevine strane. Ipak, vama je jedan događaj koji se desio na, možemo reći našoj strani, toliko ostao u sjećanju da vas i danas progoni. O čemu se radi?
Potpuno suludo! Uopšte, taj novinar nije meni izrekao tu prvu rečenicu: u ratu su ubijali svi i nema nevine strane! Kako nema nevine strane? Na kojoj su strani mrtvi? Šta se dešava? Ah, eto, sada ispada, jer ja nastavljam da pričam, da se slažem sa tom njegovom glupom konstatacijom o jednakoj krivici, a da mi je izgovorio tu rečenicu, intervju bi bio momentalno prekinut! Gotovo! Ne bih rekao ni riječ!!
I onda opet, moja priča.
Nijesam ostao na ratištu dugo. Poslali su me kao hirurga, ali poslije tri mjeseca, nakon naše čuvene ofanzive, vraćen sam. Nervi su mi popustili. Ne znam. Ne mogu, nijesam mogao da zamislim da ljudi na taj način mogu postupati sa drugim ljudima. Da, čitao sam o ratovima, o zvjerstvima, ali nikad..
ČASOPIS: Da li ste, možda prisustvovali nekom ubistvu?
DR: Ne, nijesam, radi se o nečem drugom…
Šta je pa sad ovo?! Opet novinar ubacuje pitanje i moj nepostojeći, nepostojeći odgovor. Jer, pričao sam u jednom dahu, nije me prekidao, pričao sam onako kako pričam i drugim ljudima – pacijentima, pa su se neki žalili, doktorima, sestrama, koji su mi se iza leđa smijali, niko to u stvari nije želio da sluša, niko ne želi o mrtvima da sluša…
…o nečem drugom, zarobljenici su bili u logoru, odnosno na poljani ograđenoj žicom, uglavnom žene, djeca i stari, njih par stotina. Tek sam došao u selo, i pitao vojnika koji me je dovezao: zašto su ih ogradili, sve su civili. Rekao je da će najvjerovatnije ići na razmjenu, a ako ne, ostaće tuda. Tako je rekao: tuda.
Kuda tuda, pitao sam a kao predosjećaj dlačice na potiljku blago su se podigle.
Doktore, ne pitaj previše –rekao je momak.
Kada sam pokušao da pomognem djevojci koja se onesvijestila i ušao u ograđeni prostor govoreći masi da se odmakne od nje, da joj treba vazduha, vojnici, stražari su se smijali. Djevojka se povratila nakon moje pomoći, ali nijesam mogao da shvatim zašto se smiju.
Prišao sam oficiru koji je sjedio ispred kuće.
Šta će biti sa ovim ljudima? – pitao sam.
Kako šta? Nećemo ih valjda vući za sobom?
Nećete valjda?!!
Nego šta ćemo! Znaš li ti, moj doktore, koliko je naših pobijeno po okolnim selima, sve su poubijali, popalili, žene djecu, sve!!
Pa nećemo…
Slušaj. Da ti kažem nešto. Evo, ako imaš među njima nekog poznatog izvuci ga. Pustićemo ga. Onu malu, ako hoćeš…Eto, a? Je li dogovoreno? Maloprije sam pustio jednu staru – sin joj je otišao prije nego što je počeo rat, znao sam ga. Šta čekaš? Izaberi.
Izaberi – to je bila riječ koja me je pokopala.
Novinar je u ovom dijelu bio bolji. Baš tako je tekao razgovor između mene i oficira. Ovako, kada u časopisu sve to čitam izgleda mi i dramatičnije, i strašnije. Tako da sam časopis odložio na krevet. Mislim, svi znaju moju priču, i ti je znaš. Nijesam morao uopšte govoriti za novine, jer ko zna koliko ljudi je čulo tu moju priču, hiljade! Svi znaju i kako sam izdvojio dva dječaka, pa onda i njihove majke, koje su molile jer su osjetile, znale šta se sprema, kako sam i djevojku kojoj sam pomogao odvojio na stranu, kako se stvorila gužva, ljudi su zapomagali, desetak ih je bilo pored mene, majke su me molile da im uzmem djecu, da one ne moraju, ali djecu da povedem daleko, daleko, jedna je samo ječala i izgovarala tu riječ, daleko, daleko, daleko, nijesam znao šta da kažem…
Pod jarom popodnevnog sunca lica ispred mene kao da su se topila.
Čuo sam dobro taj povik.
- Šta radi ona budala!!?
Oficir je odgovorio.
- Poznanici. Njegovi poznanici.
-
Tako! Kakvi poznanici? Doktore, nijesam znao da poznaješ ovoliko stoke!? Ovo su ti prijatelji, je li? Ko li te samo posla u moj bataljon? Vraćaj se nazad, ajde ljudi, nazad, vraćajte se u žicu! Nikom ništa neće biti! Šta se bojite? E, doktore, doktore, nijesmo mi neljudi, šta ti misliš!! Ništa se ti za njih ne brini! Dlaka im neće sa glave faliti!
Poslije, da, poslije sam pokušao da ubijedim sebe da sam mu u tom trenutku povjerovao. Ali nijesam, nijesam, nijesam mu povjerovao. Trave su se pod vjetrom povijale i sunce su zaklonili crni obalci. Te noći je padala jaka kiša. Kada sam ušao u komandu bio sam potpuno mokar.
I samo tim ludačkim pričanjem o svemu što sam vidio mogao sam da se spasem. Ako sam se. Spasio. Penjem se uz stepenice, godine su prošle od tada, žena sa djetetom silazi, mimoilazimo se, djevojčica me pogleda, i u trenutku, čitav vrtlog osjećanja, istih kao nekada kada sam gledao sve te oči koje sada prepoznajem po ulazima i po stepeništima iako su mrtve, te oči. Poludjeću, mislio sam, zaustavljao komšije i govorio im o svemu, pitao ih nijesu valjda, odgovarali su mi nijesu, nijesu, jedan sa prizemlja mi je rekao pa šta i ako jesu, i nas su isto tako, što ne kukaš za našima, doktore, što ne kukaš.
Mislim, kukam i za tobom i za sobom, nesretniče..Utrobu kao da mi neko stisne svom snagom i kaže: da vidimo možeš li ovo izdržati! Penjem se uz stepenice i na predzadnjem stepeniku prije stana vidim opušak. Eto. I taj opušak kao da me smiri. Kao da poremeti moju uznemirenost.
Kada sam se vratio sa prve linije smrti (jedva su dočekali da me puste, noću sam buncao, pominjao krv, ustajao, milovao jastuk pokazujući ostalima, govoreći mozak, mozak, sa smetlišta jetra ljudska – rekli su mi – bolje da, doktore, ideš kući, nego da nas jedne noći sve poubijaš, ah, bili su u pravu, tako su bili u pravu!) nigdje danima nijesam izlazio. Znao sam, cijelim bićem sam znao da su ih pobili one kišne noći, dok sam puštao da mi kišne kapi silaze niz leđa i niz oči i i dok na riječi doktore, stavite kabanicu razboljećete se, nijesam odgovarao.
Napustila me je tri mjeseca nakon povratka. O tome nema šta da se priča.
Nema ništa više da se kaže.
Novinar se na kraju krajeva pokazao pošten. U posebnom dijelu teksta (on je to nazivao boks – kaže: doktore, vidjeću sa urednikom da to stavim u boks) objavio je dio Gombrovičevih dnevnika koje sam čitao prije odlaska na ratište, i sjetio se onda te scene na plaži – Gombrovič, kao Bog sa prutom u rukama, sjetio se te scene dok sam stajao ispred žice i dok su se lica ispred mene topila u jari popodneva. Novinar je prenio skoro cijeli tekst – kako je Gombrovič pomagao bubama, kako je prestao da pomaže.
Ništa više.
Iz zbirke priča Heroji
Odlomak iz Gombrovičevih dnevnika koji je objavljen u časopisu:
Vitold Gombrovič (iz Dnevnika 1957 – 1961)
«Ležao sam na suncu, vješto okružen gorskim lancem….Nekakve bube – ne znam kako da ih nazovem – vrijedno su se motale po toj pustinji u nepoznatim ciljevima. I jedna od njih, ne dalje nego nadomak moje ruke, ležala je dignutih nogu. Vjetar ju je prevrnuo. Sunce joj je peklo trbuh, što je sigurno bilo vrlo neprijatno, uzevši u obzir da je taj trbuh uvijek ostajao u hladu – ležala je, prebirajući nogama, i bilo je poznato da joj ništa drugo ne preostaje sem toga monotonog i očajničkog prebiranja nožicama – i već se onesvešćivala, možda već poslije više časova, već umirala.
Ja, div, nedostupan joj po svojoj veličini, koja me je činila za nju nedostupnim – posmatrao sam to mahanje nogu..i pruživši ruku oslobodio je smrti. Ona odmah krete naprijed, vraćena životu u jednom sekundu.
Tek što to učinih, ugledah malo dalje identičnu bubu u identičnom položaju. I mahala je nožicama. Mrzjelo me da se pokrenem. Ali, zašto si onu spasao, a ovu ne?…Zašto ona… dok ova?…Usrećio si jednu, a druga da se muči? Uzeh prut, pružih ruku, spasih je.
Tek što sam to učinio, ugledah malo dalje identičnu bubu u identičnom položaju. Kako prebira nožicama. A sunce joj je peklo trbuh.
Zar je trebalo da promijenim svoj popodnevni odmor u kola prve pomoći za umiruće bube? Ali, previše sam se već saživio sa tim bubama, s njihovim nastranim bespomoćnim mahanjem nogama…i valjda ćete shvatiti da ako sam već počeo to spasavanje, nijesam imao prava da se zaustavljam na proizvoljnom mjestu. Bilo bi previše strašno naspram te treće bube – da prekinem baš na pragu njenog poraza…previše okrutno i nekako nemoguće, neispunjivo…Ha! Kad bi između nje i onih koje sam spasao bila nekakva granica, nešto što bi me moglo ovlastiti da prestanem – ali baš nije bilo ničeg, samo daljih 10 cm pijeska, stalno taj isti pješčani prostor, «malo dalje», doduše, ali samo «malo». A prebirala je nožicama isto onako! A ipak, osvrnuvši se oko sebe, vidjeh «malo» dalje još četiri bube, kako mašu nožicama i kako im sunce prlji trbuhe – nije bilo pomoći, ustadoh u svoj svojoj ogromnosti i spasoh sve. Odoše.
Tada se mojim očima pokaza blještavo-vrelo-pješčana padina susjednog brežuljka, i na njoj nekih pet ili šest praćakavih tačkica: bube. Pohitah sa spasom. Spasoh ih. I već sam se tako sjedinio s njihovom mukom, do te mjere sam u nju upao, da vidjeći malo dalje nove bube na ravnicama, prevojima, klancima, onu ospu mučenih tačkica, počeh po tom pijesku da se krećem kao lud, da pružam pomoć, pomoć, pomoć! Ali znao sam da to ne može trajati vječno – jer ne samo ova plaža, nego je čitava obala, dokle oko seže, bila posejana njima, te mora naići trenutak kada ću reći «dosta» i mora uslijediti ona prva nespasena buba. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio «ova je» – i spasavao je ne mogući da se odlučim na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi saosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno, «no, vraćam se», usredsredih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe.»
