“Medicina mi je zakonita žena a književnost ljubavnica. Kad mi prva dosadi ja odem kod druge”, znao je reći veliki Anton Čehonte.
U skladu s rečenim, u mnogim Čehovljevim pripovijetkama prisutan je motiv medicine, bilo u obliku crtica iz života seoskih ljekara, ili pak ljekar i sudski vještak zajedno putuju na poprište zločina ili se, prosto, radnja odvija u apoteci. Kalcijum bromid, ta starinska varijanta anksiolitika i kapi valerijane čest su dekor njegovih priča. Ali, Čehov ima i tri ozbiljnija rada koji će biti interesantni ne samo ljubiteljima književnosti nego i studentima medicine. Za žaljenje je što se u školskim lektirama umjesto “Stepe” ne nalazi jedna od ovih priča. “Crni Monah” za temu ima ludilo, “Dosadna priča” se bavi nesanicom a u širem smislu i staračkom depresijom a “Paviljon broj 6” je doslovno smještena u duševnu bolnicu.
“Dosadna priča” u biti problematizuje pitanje slave i “velikog imena”. Njen junak, akademik i profesor univerziteta u penziji, Nikolaj Stepanovič počinje da pati od nesanice. Dok iščekuje zoru gledajući u strop pred oči mu izlaze slike svog života i on iskušava ono što je Zilahi maestralno opisao u umiranju onog svog starog grofa. Kako je moguće da je sve to prošlo? Zar je to bio život? A šta će sad nastupiti? Da li je išta vrijedjelo? Ne samo karijera već i njegov brak liče mu na beznadežni promašaj. “Biti budan noću znači – svakoga trenutka uviđati svoju nenormalnost”- kaže njegov junak. Nikolaj Stepanovič u biti proživljava tragediju čovjeka koji se poistovjetio, jungovski rečeno, sa svojom naučničkom personom i koji ne vidi nikakvog smisla u životu van svog akademskog djelokruga. “Porodične sitne svađe, neumoljivost kreditora, grubost željezničkog osoblja, sveopšta neotesanost u odnosima – sve to i mnogo drugo, što bi bilo suvišno nabrajati, tiče se mene ne manje nego bilo kog malograđanina koga poznaju samo u njegovoj uličici. Pa u čemu je onda izuzetnost mog položaja?” Da su slava i visoko zvanje ništavne pred smrću Čehovljev junak nažalost spoznaje suviše kasno.
“Paviljon broj 6” je najduži i najambiciozniji od ova tri rada. Glavni junak priče, doktor Andrej Jefimič je po mnogo čemu tipičan predstavnik klasične ruske literature. On pati zbog nerazumijevanja male sredine, čezne za velikim gradom i velikim slučajevima i filozofira uz votku. Pomalo je bojažljiv, neodlučan i snebivljiv. Teško mu je da naređuje i da otpusti podređenog. Ima samo jednog prijatelja, a i sa njim se združio više silom prilika nego što tu postoji neka genuina duševna srodnost. Prilikom jedne rutinske vizite skrene mu pažnju mladi činovnik koji se žali na nehumane uslove u kojima pacijenti borave. Počinju da razgovaraju i pronalaze neku vrstu srodnosti, čak saglasnosti u pogledima. Taj mladi pacijent je činovnik Ivan Dmitrič Gromov, čije je potonuće u paranoju Čehov, premda nije bio psihijatar, opisao sa skoro kliničkom preciznošću. Gromov je, naime, jednog, naizgled sasvim običnog, a za njega sudbonosnog dana vidio kako policija nekog hapsi i u duši mu se javila isprva neodređena zebnja. “Ja, dabome, ništa nisam skrivio ali koliko puta se desilo da i nevin čovjek postrada”, misli on. Od pomisli da i prav – zdrav čovjek može greškom biti osuđen on postepeno dolazi do toga da mu se čini kako ga ljudi na svakom koraku nekako čudno gledaju i da je vjerovatno pod istragom. Zašto, kad nije ništa skrivio? Ah, pa to je najmanje važno, to smo naučili od Kafke. Jednom kad se otrovna misao useli u um predisponiran za bolest, to je dovoljno. Gromov više ni ne sumnja da je počinio neki užasan zločin, za koji doduše zna samo on. Ali kako da ga sakrije od drugih? Šta ako ga jezik izda? To je onaj motiv koji je E.A. Po genijalno obradio u priči “Izdajničko srce.” Kako vrijeme prolazi, njihovi razgovori postaju sve intenzivniji a doktor sve više zapostavlja svoje radne obaveze dok se jednoga dana i sam ne nađe u paviljonu br. 6 – ali sada kao pacijent.
“Crni Monah” je po strukturi kraća i jednostavnija od prethodna dva rada. To je priča o ludilu, preciznije, o halucinacijama izazvanim fizičkom bolešću. “Andrej Vasiljevič Korvin, magistar, umorio se i poremetio svoje nerve.” Tako mirno i prosto nas pisac uvodi u radnju. Jednostavno kontrastirajući pretjerani intelektualizam gradskog života svog junaka i prividnu idilu sela koja nije lišena svoje čame Čehov vrlo lagano nagovještava da se njegovom junaku nešto čudno događa. Crni monah je prvo lice koje on vidi u jednom snu, zatim mu se učini da ga je vidio na javi a najzad počinje da govori sa njim kao da je stvaran. Čim se priča pojavila počela su nagađanja o tome da je djelimično autobiografska. Autor je to, uslovno rečeno, demantovao u jednom pismu: “Ja sam, čini mi se, sasvim duševno zdrav. Nemam doduše neku pretjeranu želju za životom ali u tome ne vidim neki problem. Crnog monaha pisao sam bez ikakvih mračnih misli. Pisao sam ga hladno, želeći da prikažem maniju veličine (monah Korvinu govori da je genije i mesija) A monaha koji leti preko polja – sanjao sam”.
Čehov se u ruskoj književnosti javio poslije Tolstoja i Dostojevskog i činilo se da se u portretisanju ljudske psihologije nema gotovo šta novo reći. On se ne spušta u takve dubine kao Dostojevski, niti ga muči problem morala kao Tolstoja. Ali je zato u rusku literaturu uveo jedan novi ton, vedar i melanholičan istovremeno, ako se tako može reći. Njegove kratke priče koje su ga i proslavile često su jednostavna komedija situacije (zamjena identiteta, ulazak u pogrešni voz su česti motivi) ili satirična groteska kao što je “Činovnikova smrt”.
Po mom sudu, Paviljon broj 6 je najbolja njegova duža pripovijetka.
Čehov, veliki humorist i lucidni opservator ljudskih tragikomičnih slabosti u radovima na koje sam ovdje podsjetio pokazao je da mu nije strano ni zavirivanje u najtamnije kutke ljudske duše.
Jakov Daković
