Amour, igrani, drama, Austrija, Francuska, Njemačka, 2012
REŽIJA: Michael Haneke
ULOGE:
Jean-Louis
Trintignant (Georges),
Emmanuelle Riva (Anne),
Isabelle
Huppert (Eva),
Alexandre Tharaud (Alexandre),
William
Shimell (Geoff)
SCENARIJ:
Michael
Haneke
FOTOGRAFIJA:
Darius
Khondji
MONTAŽA:
Nadine
Muse,
Monika Willi
SADRŽAJ:
Stari supružnici Georges i Anne pariški su intelektualci, glazbenici i glazbeni pedagozi u 80-im godinama iza kojih je lijep i bogat život, a imaju i problematičnim brakom mučenu kći Evu. Oni se vole i skrbe jedno o drugom, i provode miran i jednostavan život sa svakodnevnim ritualima, s čitanjem i komentiranjem novih knjiga te slušanjem CD-ova klasične glazbe, a ona povremeno i zasvira klavir. No onda Eva doživi blaži moždani udar, nakon kojeg se čini da bi se sve moglo vratiti u normalu, da bi ubrzo uslijedio još jedan teži, te joj bude oduzeta polovica tijela. I tako počinje njezina agonija s ubrzanom degradacijom i tijela i uma, s čim se Georges isprva uspijeva stoički nositi. Ali kako vrijeme odmiče Eva najprije nerazumljivo govori, pa nekontrolirano viče, da bi se sve više ponašala kao razmaženo i hirovito nepokretno dijete. Georges to sve teže podnosi, određeno se vrijeme oslanjajući i na njegu djevojaka koje pronalazi za skrb, ali postupno gubi i posljednje oslonce u održavanju makar i privida dnevne rutine.
Naglašeno tjeskobna i pesimistična, pa dijelom i mizantropska komorna egzistencijalna drama Michaela Hanekea godine 2012. nagrađena je Zlatnom palmom, a godinu kasnije osvojila je Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja. U istoj kategoriji osvojila je i Zlatni globus i nagradu BAFTA, kojom je kao najbolja glavna glumica nagrađena i Emmanuelle Riva, a film je ovjenčan s četiri Europske filmske nagrade u najvažnijim kategorijama. Posrijedi je naglašeno tjeskobna i izuzetno sugestivno režirana priča o krajnjem stadiju ljubavi u poznoj životnoj dobi, o požrtvovnoj skrbi za voljenu osobu i milosrđu prema njoj, kao i o neizbježnom egoizmu i nemogućnošću suočavanja s ekstremnim posljedicama propadanja tijela i duha voljene osobe. Studiju o čovjekovu umiranju i njegovoj posvemašnjoj degradaciji Haneke režira iznimno promišljeno, hipnotičkom snagom gledatelja uvlačeći u duge statične kadrove prezasićene ekspandirajućom nelagodom i prebogate sitnim detaljima, od gramofonskih ploča i CD-ova na policama do mrvica kruha na stolu, te kreirajući istodobno fascinantno i zastrašujuće remek-djelo weerasethakulovski metafizičke završnice.
BOJA, 127′
http://kinotuskanac.hr/movie/ljubav
http://film-na-dan.blogspot.com/2013/09/amour.html
http://cultofghoul.blogspot.com/2013/02/amour-2012.html
https://slobodnadalmacija.hr/kolumne/ljubav-dok-nas-smrt-ne-rastavi-175273
