Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird
Uvod – I dio
Ako izuzmemo Afroditu, na ovoj našoj planeti nema ništa Ijepše i Ijupkije od cvijeta, ništa bitno važnije od biljke. Prava rodnica Ijudskog života jest zelenilo koje prekriva majku-zemlju. Da nema zelenih biljaka, ne bismo mogli disati, ne bismo se mogli hraniti. S donje strane svakog zelenog lista milijun pokretnih usana proždire ugljen dioksid i izlučuje kisik.
Svakoga dana na čitavom svijetu oko 65 milijuna četvornih kilometara površine zelenih listova sudjeluje u čudesnom procesu fotosinteze u kojem se proizvodi kisik i hrana za čovjeka i za životinje.
Danas Ijudi pojedu godišnje otprilike 375 milijardi tona hrane. Najveći dio te hrane biljnog je porijekla.
Biljke hranu sintetiziraju iz zraka i zemlje pomoću sunčeve svjetlosti; ostatak hrane su razne namirnice životinjskog porijekla, koje također potječu od biljaka. Sve krute namirnice, sva pića, sva opojna sredstva, svi lijekovi i farmaceutski preparati – jednom riječju sve što čovjeka održava na životu i sve što ga, ako on to razumno iskorištava i troši, čini zdravim poput drena, dugujemo divnom procesu fotosinteze. Od biljnih šećera nastaju sve vrste skroba, sve masnoće, sva ulja, voskovi, celuloze.
Od kolijevke do groba čovjek se služi celulozom kao glavnim materijalom i sirovinom za stvaranje „krova nad glavom“, za proizvodnju odjeće, goriva, vlakana, košaraških predmeta, konopaca, glazbala, papira na kojem zapisuje svoje filozofske meditacije . . . O tome koliko ima mnogo biljaka koje korisno upotrebljavamo, možda najbolje govori podatak da su samo njihovi nazivi ispunili gotovo šest stotina stranica Uphofovog „Leksikona ekonomski korisnih biljaka“.
Svi se ekonomisti slažu u tvrdnji da je poljoprivreda osnova i temelj nacionalnog bogatstva svake zemlje.
Ljudi nagonski osjećaju Ijepotu treperenja biljaka.
One ih duhovno obogaćuju i usrećuju. Svatko zna da smo najsretniji i da se najugodnije osjećamo u neposrednom dodiru s biljnim svijetom. Bez cvijeća ne može se zamisliti rođenje, svadba, smrt, ni bilo koja svečanost ili ritual povezan s odsudnim događajima života i smrti.
Cvijećem ukrašavamo stolove za svečane objede i večere.
Nema slavlja bez cvijeća. Cvijeće poklanjamo kao znak Ijubavi, prijateljstva, poštovanja, zahvalnosti za pruženo gostoprimstvo. Mjesta našeg boravišta uljepšavamo vrtovima, gradove parkovima i šetalištima, države njeguju svoje nacionalne parkove. Da bi neku prostoriju učinila udobnom za življenje, žena će najprije unijeti u nju živu biljku iii buket cvijeća. Raj, zemaljski ili nebeski, većina
muraca opisuje kao vrt pun zelenila – i nimfa.
Aristotel je naučavao da biljke imaju dušu, ali da nemaju osjetila. To se učenje održalo od Antike do osamnaestog stoljeća kada je Carl Von Linn osnivač suvremene botanike, iznio tvrdnju da se biljke u biti razlikuju od životinja i čovjeka zapravo samo time što se ne mogu kretati. Veliki botaničar I9. stoljeća Charles Darwin dokazao je, međutim, da svaki izdanak biljke, svaka vitica i svaka latica imaju moć i sposobnost samostalnog gibanja, ali da „stječu i upotrebljavaju ovu moć samo kad im to ustreba“.
Početkom 20. stoljeća nadareni bečki biolog Raoul France prenerazio je suvremene prirodoslovce tezom da biljke pokreću svoje tijelo i „udove“ isto tako lako, nesputano i skladno kao najspremnije životinje ili kao čovjek, a da mi to ne opažamo samo zato što su ti pokreti mnogo polaganiji od naših ili životinjskih.
Korijenje biljaka, tvrdio je France, istraživački ruje kroz zemlju, pupoljci i grančice penjalica opisuju u svom gibanju krugove, „listovi i cvjetovi reagiraju na svaku promjenu u svojoj okolini savijanjem ili podrhtavanjem, vitice kruže ispitivački zrakom, pipaju oko sebe svojim sablasnim „udovima“. Čovjek smatra da su biljke nepomične, nesposobne za kretanje i da nemaju osjetila samo
zato što nema strpljenja da ih pažljivo promatra. Neki pjesnici i filozofi, kao na primjer Johann Wolfgang Goethe i Rudolf Steiner, koji su strpljivo i pažljivo promatrali biljke, otkrili su da pojedini njihovi dijelovi rastu u suprotnim smjerovima, da se jednim dijelom ukopavaju u tlo, kao da ih privlači sila teže, dok drugim dijelom rastu uvis, kao da ih u tom smjeru vuče nekakav oblik „antigravitacije“ ili „levitacije“.
Sitni korjenčići, što ih je Darwin uspoređivao s mozgom, ponašaju se poput crva te neprestano, neumorno ruju i buše tlo svojim tankim, bijelim vlaknima, „kušajući“ ga na tom svom putu. Male šuplje komore u kojima kao u kakvoj zvečki poskakuje sitna kuglica škroba, pokazuju vršcima korijenja odakle i u kojem smjeru djeluje sila teže, što je „gore“, a što „dolje“.
Kad je tlo suho, korijenje mijenja smjer rasta i kreće se prema vlazi, pronalazeći , na primjer, vodovodne cijevi, posižući ponekad, kao što to čini korijen alfalfe, i do dvanaest metara daleko, a ako treba, proizvodi energiju koja buši čak i beton. Još nitko nije prebrojio korijenje nekog stabla, ali je prebrojavanje samo dijela korijenja i korjenčića jedne stabljike raži pokazalo da ona ima najmannje 13 milijuna korjenčića kojima ukupna dužina iznosi otprilike 600 kilometara. Ni to nije bilo sve. Iz tog
korijenja i korjena stršile su tanane dlačice, kojima je broj procijenjen na 14 milijardi, a ukupna dužina na oko 8700 kilometara.
Posebne stanice namijenjene rovanju i kopanju, što se troše u dodiru s kamenjem, šljunkom i krupnijim zrncima pijeska, stalno se obnavljaju, ali čim korijen dopre do kakvog izvora hrane, one stanice uginu i tada ih odmah zamijene druge kojima je zada da rastvaraju mineralne soli u flu i da apsorbiraju rastopljene sastojke.
To je glavna hrana biljke i njezine je stanice dodaju jedna drugoj, pa se ona tako kreće i prenosi kroz biljku, stižući u svaku stanicu. Svaka biljna stanica sastoji se od protoplazme, vodenaste ili želatinozne tvari, koja je osnova života u njegovom fizičkom obliku.
Korijen je zapravo crpka za vodu koja služi kao univerzalno otapalo i kao prenosnik elemenata iz korijenja u stabljiku i list. Ta se voda isparava s lista i odlazi u atmosferu, da bi se nakon nekog vremena vratila na zemlju u obliku kiše iii rose, i onda ponovo poslužila kao medij ovoga životnog lanca. S listova jednog suncokreta ispari u jednom danu toliko vode koliko tijelo odrasla čovjeka izluči znojenjem. Za vrućih Ijetnih dana može samo jedna jedina breza apsorbirati i do 5oo litara vode koja se onda ispari s njezina lišća i tako osvježi atmosferu.
Nema biljke koja se ne kreće, tvrdi Raoul France.
Svaki je rast niz, slijed pokreta; biljke se neprestano savijaju, sagibaju, okreću, drhture. U jednom svom djelu France je opisao kako Ijeti tisuću „udova“, nalik na krakove polipa, posižu iz svog skrovišta, podrhtavajući od želje da dohvate kakvo novo hvatište, novi oslonac za tešku stabljiku koja raste na njima. Kad jednom vitica penjaičce, koja u svom traženju svakih šezdeset i sedam minuta opiše puni krug, dohvati odnosno dosegne kakvo uporište, ne prođe ni dvadeset sekundi do trenutka kada se početi ovijati oko toga oslonca, kakve vrste izbočine, da bi se samo jedan sat poslije omotala oko njega tako čvrsto da ju je teško otrgnuti. Nakon toga se vitica savije poput vadičepa i pretvori u spiralnu oprugu koja prema sebi privuče čitavu penjačicu i digne je uvis.
Penjačica uvijek raste prema najbližem hvatištu, a ako se ono pomakne iii promijeni položaj, biljka će već za nekoliko sati potpuno promijeniti smjer svoga rasta.
Znači li to da biljka vidi izbočinu na zidu, kolac u zemlji, koji će joj poslužiti kao oslonac? Osjeća li ona na neki nama nedokučiv način gdje se nalazi hvatište? Kad se dogodi da penjačica mora rasti i provlačiti se između raznih zapreka, zbog čega ne vidi potencijalno hvatište, ipak ga nepogrešivo nalazi, kao da zna gdje se ono nalazi pa zato ni ne raste u smjeru u kojem ne nailazi na kakvo uporište.
France kaže da su biljke sposobne za htijenje, to jest da rade nešto s namjerom, s određenim ciljem; biljke mogu posizati za nečim točno određenim, mogu to nešto tražiti i pronalaziti, a rade to tako da nas se doimlje tajanstveno kao najfantastičniji proizvod mašte.
Daleko od toga da bivstvuju inertno, pasivno, stanovnice livada – toga svijeta koji su stari Heleni nazvali botane – pobuđuju dojam da zapažaju što se zbiva oko njih i da na to reagiraju s takvim stupnjem rafiniranosti koji nadmašuje sve što u tome mi postižemo.
Rosika (Drosera rotundifolia) hvata muhu s upravo nepogrešivom tačnošću krećući se ravno u smjeru u kojem se nalazi plijen. Neke nametničke biljke mogu prepoznati i najsitniji trag mirisa žrtve i tada svladavaju sve zapreke dok puze prema njoj.
Čini se da biljke točono znaju koje vrste mrava kradu njihov nektar, pa se zato zatvore kad se upravo ti mravi pojave u blizini, te ostanu tako zatvorene sve dok ti mravi ne odu iii dok se na njihovim stabljikama ne nakupi toliko rose da se mravi po njima ne mogu penjati.
Akacija se još domišIjatije zaštićuje od kukaca i biljoždernih sisavaca: ona u doslovnom smislu riječi „uzima u službu“ stanovite mrave i za to ih „nagrađuje“ svojim nektarom.
Nastaviće se
