XXV. Rasprava
Hrpica soli za mrtve volove
Dioniz ulazi iznenada s desne strane. Na nogama su mu koturne. Odjeven je u žensku haljinu boje šafrana, preko koje je prebacio lavlju kožu. U ruci drži toljagu.
Dioniz odjednom pred svima počinje govoriti o iznenadnoj homoseksualnoj želji koja ga je obuzela dok je čitao Andromedu na brodu kojim se vraćao s otokâ Arginuza. Čitao je Andromedu, kaže on, προς εμαυτον, “za sebe”, nijemo. Svi građani Atene koji su se u siječnju 405. okupili u amfiteatru, grohotom se smiju. Plaču od smijeha zamišljajući tog boga kojemu se podiže udo zato što u rukama drži knjigu i nije se okrenuo prema svima da bi glasno izgovorio to što čita. Publika Aristofanovih Žaba, toplo umotana na zimskoj studeni, okreće pogled prema arhontu: i Kalijas se smije. Javno čitanje snažnim glasom, koje je namijenjeno ušima i vodi računa o publici, vrijedi kao norma u malom demokratskom atenskom polisu, čak i u posljednjim godinama V. stoljeća prije Krista. Tih, nepomičan čitalac, koji čita za sebe, više ili manje okrenut samome sebi, “autos” – čitalac “autositos”, “parasitos” onoga “autos” – to je teatarska karikatura intelektualca. Stari luđak. Mizantrop. Tihi čitalac je biće čiji pogled više nije okrenut prema polisu, čiji glas više nije jasno usmjeren prema skupu svojih bližnjih. To biće je “individuum”, ali ta je riječ nerazumljiva u grčkom jeziku. On je anti-politički čovjek. “Apolitikos”.
Prenošenje od “usta” do “uha”, u grupi, ostalo je dugo normom na Zapadu. Čak i kad je upisivanje u knjigu zamijenilo usmeno prenošenje znanja. Čak i kad je riječ o tekstovima koji izvorno nisu bili, niti im je svrha bila da budu pjevani. Usta, uho, grupu zamijenili su s vremenom oko, tišina, samoća. Bila je to vrlo spora metamorfoza. Zato se tradicionalno i s čuđenjem bilježi niz čitalaca-kojine-miču-usta-dok-čitaju. Njih tijekom stoljeća spominju manihejci, Numiđani, Vandali, kršćani, Goti. Oči, nos i brada uronjeni su im u duge bjelkaste svitke, zatim potpuno iščezavaju između visokih stranica antičkih kodeksa. A ljudi ih promatraju najprije sa smijehom, zatim s blagim podsmijehom, zatim sa začuđenom zbunjenošću, zatim s nedoumicom, razrogačenih očiju, zatim s onim neskrivenim divljenjem što ga izaziva ponašanje koje postaje posvećeno.
* * *
Čitalac čiji se dah čini mirnim. Lice čije usne ne podrhtavaju. Predmet poruge za Atenjanina u V. stoljeću. Uzor za jansenista ili viktorijanca. Mali nepomični idol koji malo pomalo počinje djelovati zastarjelo. Koji kod djece izaziva pojavu prezira. Ili čak nervoznog bijesa. Koji u očima najmodernijih već potiče neku vrstu dosade. Pa i odbojnosti.
* * *
Jean Racine oženio se s Catherine de Romanet 1. lipnja 1677. u crkvi Saint-Séverin. Ona je osjećala stid kad bi spomenuli da je njezin muž pisao. Nije htjela ni čitati ni vidjeti ništa od onoga što je napisao. Pred kraj života – bilježi njezin sin, Louis Racine – “naučila je samo naslove, iz razgovora”.
* * *
U Japanu se, 1964., a isto tako i 1969., moglo pred vratima nekih hotela u Kyôtu vidjeti hrpicu soli tradicionalno namijenjenu volovima koji su nekoć vukli kola carske povorke. Više nije bilo carske povorke ni kola koja vuku volovi. Hrpica soli je ostala.
Oni koji se danas brinu o “knjigama za lektiru”. Poput hrpice soli ostavljene za bića kojih više nema.
Pascal Quignard
