XLIV rasprava
Žena od tridesetak godina, oko 990. godine, drži među prstima kist i bilježi fragmente proze na grubi, hrapavi, bjelkasti papir, dobiven od drva kurikovine.
Ne znamo ni njezino ime ni prezime. Ne znamo ni kad je rođena ni kad je umrla. Nadimak joj je: ^ista-stepa Treća-pod-državnim-tajnikom. Na japanskom: Sei Shônagon. To se događalo u Kyôtu, u doba vladavine cara Itchijoa, kojemu je tad bilo deset godina, u ograđenom prostoru Zabranjene palače carskog dvora. Iza ograda i opkopa. Iza četrnaest dveri. Toliko je bilo drvenih kuća u kineskom stilu, s uzdignutim podom – osim u kružnom hodniku uz koji se protezala veranda s ogradom od stupića. Povezivale su ih natkrivene galerije, krila, mostići. Krovovi su bili od slame, osim nekih, koji bijahu pokriveni korom. Do pola visine prozora, pričvršćeni za drvene rešetke, visjeli su zastori od bambusa ili trstike.
Skrivali su lica.
* * *
Lica su dijelovi gole kože koji, pravo govoreći, nisu pristojni. Previše pokazuju. Štoviše, pokazuju sve. Ona su dijelovi tijela puno manje opći od nabreklog ili mlohavog uda koje, skidajući odjeću, odjednom otkrivamo pri dnu trbuha. Zaista, lica su neizmjerno intimnija od spolovila. Ona su najogoljenije od svega što je stvorila priroda. A neprestano ih javno pokazujemo.
Na tijelu, lice je mjesto srama. Ono je pravo mjesto crvenila, suza, mjesto glasa, krika i uzdaha i jecaja. Ono je i mjesto agonije i, kad čovjek umre, od čitave površine tijela upravo je lice to na kojemu se prepoznaje smrt.
Ponekad je vidljiva i dok je još živ.
* * *
Lice Sei Shônagon bilo je ružno. Ona je bila zajedljiva, ružna, vesela, mlada, zabavna. Uši joj bijahu male i bijele. Bila je dvorska dama carice Sadako. Kad je sjedila na sofi, čitala je jednu staru kinesku knjigu Li Shang-yina, koju je voljela više od svega, koliko god joj se neke stranice činile prostima. Knjige su se tad sastojale od sveščića papirnatih traka povezanih uzicama. Sei je u ruci držala pločicu bambusa. Ti davni ljudi nazivali su je “oznakom za čitanje”.
* * *
Li Shang-yin rodio se u Kini dvjesto godina prije Sei Shônagon. Umro je 858. u Tcheng-tcheou. Knjige Li Shang-yina bile su zbirke popisa: “Stvari koje rastužuju”, “Stvari koje nisu skladne”, “Stvari koje slute na zlo” ili “Nelogične stvari”.
Tako Li Shang-yin kao znakove bogatstva navodi:
“Rzanje konja.
Nekoliko kapi voska oko svijeće.
Ljuske suhih plodova li-chia.
Glasovi koji čitaju.
Ukosnica ukrašena cvjetovima palim na zemlju i zaboravljenim.
Zvuk usitnjavanja čaja.”
* * *
Yi-shan tsa-ts’ouan Li Shang-yina preveo je na francuski Georges Bonmarchand 1955. godine. Te zbirke popisa dvjesto su godina očaravale čitaoce, a onda je odjednom njihov čar izblijedio u doba dinastije Song. Bilo je mnoštvo takvih zbirki: zbirke Wang Kiu-yua, Su Tung-p’oa, Huang Yun-kiaoa, Wei Kiun-seua ili Ku Tsong-chua. Sei Shônagon je odlučila: “Postojat će i zbirka Sei Shônagon.”
* * *
Ona će sastaviti zbirku zapisa o životu u Zabranjenoj palači. Naći ćemo se iza ograda carskog dvora. Čut ćemo šaputanja, bit ćemo svjedoci suparništava, sukoba za prvenstvo, tajnih ljubavi. I najmanja uvreda pogađa u živac. Dvorski život oslikan je s grozničavom i bolnom oštrinom: najrafiniranija okrutnost zabilježena na koljenima pri svjetlosti luči. Pomišljamo na jednog drugog istom strašću opsjednutog kroničara, doduše manje puritanskog, koji sedam stoljeća kasnije piše pri svjetlosti svijeće, na polukatu u garderobi, sjedeći za malim stolom u dvorcu u Versaillesu. I tu i tamo ulogoruje se zimi vojni štab. Ljudi su besposleni. Ponajviše se trude ne bi li ugodili nekom moćniku. Pišu stihove. Ponekad pokušavaju uživati u nekom tijelu. Kockaju se ili igraju go. Organiziraju nadmetanja u smišljanju i rješavanju zagonetki. Prisustvuju natjecanjima u gađanju lukom.
* * *
Sei bijaše ružna, osim, kaže ona, podbratka. Imala je vrlo lijep glas. Mrzila je svoju kosu. Bila je tašta, jako brza, neobično osjetljiva, zlobna, mrzila je sve što joj se činilo nečistim, prljavim, prostim, odvratnim. Nikad nije propustila prepisati pohvalu koju je dobila ili igru riječi koju je smislila. Sastavila je popis kleveta i pakosnih primjedbi koje je izgovorila. Često je plakala. Bila je neizmjerno znatiželjna, čudesno inteligentna. Skakala je od veselja pri pomisli da će uspjeti sastaviti dijelove poderanog pisma koje bi našla.
* * *
Lu Siun rekao je za knjigu Li Shang-yina da njegove zbirke konkretnih razvrstanih stvari, iako su u njima skupljeni samo fragmenti, “duboko prodiru u skrivenu stranu svakodnevnog života”. Svijet osjećaja i stvari prosijan je kroz sito koje daje neobičan, neusporediv, i čini se, neponovljiv crtež.
* * *
Ponekad upravo kompozicija i spoj tih popisa opčinjavaju više od njihova sadržaja i raznorodnosti bića koja se u njih mogu uključiti. Sei naprimjer piše: “Stvari koje se čine dalekima iako su blizu: krivudavi puteljak na planini.
Djeca i roditelji.
Prvi dan nove godine, koji čekamo u posljednjim satima stare godine.”
U tom malom odlomku Sei Shônagon neobično se dotiču prostor, osjećaji i vrijeme. Stavljeni u isti plan neposredno se dodiruju. Čak se i sâm popis dovodi u vezu sa samim sobom. Kad Sei Shônagon nabraja stvari koje prolaze brzo i ravnoduš no, od čamaca na jedra do godina muškaraca i žena, ona zapisuje i rečenicu koja kaže: “Sve prolazi brzo i ravnodušno.”
* * *
Nije se udavala. Bila je na svoj način šintoist, izraziti ne-taoist, vrlo su je privlačile razne budističke škole. Nije podnosila da joj ne iskazuju ljubav. Nadasve je voljela sarkazme, zbunjujuće dosjetke, riječi od kojih se teško oporavlja, nadimke, pjesme na zadane rime, govorne premetaljke. Nesreća njezinih neprijatelja ju je veselila, a briga njezinih prijatelja nije joj bila mrska. Uspoređivala je biljke sa starcima i žalila njihovu sudbinu. Obožavala je caricu. Puno je čitala i imala izvrsno pamćenje, koje joj je omogućavalo da se uvijek služi citatima, koji bijahu poput udaraca štapom po leđima onih kojima se obraćala. Deset godina njezin je ugled obrazovane i oštroumne osobe neprestano bivao sve veći – kao i njezina istančanost, njezina strogost, osjetljivost na svaku grubost. Tako je na sebe navukla mržnju svih onih koje je povrijedila – a to bijahu svi oko nje – i tako reći vlastitim rukama isplela kolibicu u kojoj će dočekati skoru smrt, samoću i siromaštvo.
* * *
Kao Ovidije u Tomima.
“Zuihitsu”, “zapisi što slijede kist”, tako su u Japanu nazvali književni rod Li Shang-yina. Sei Shônagon u njemu je bila nenadmašna. Kamo no Chômei također u svojoj Knjizi o kolibi od šest kvadratnih stopa. Redovnik Kenkô napisao je najljepšu knjigu te vrste. On je moj učitelj. Posjetio sam Kyôto i plakao na mjestu na kojemu je živio. Tamo me je odveo jedan bonzo. Bilo je to 3. lipnja 1989. u Kyôtu. Bio sam u pustinjačkom obitavalištu budističkog redovnika Tanigushija. Podižući šalicu čaja, spomenuo sam ime svojeg učitelja. “Oh, redovnik Kenkô, reče mi on ustavši, tamo je njegov hram!” Japanci su poput godišnjih doba; s njima se sve vraća, kao cvijeće. A mi smo poput povijesti; s nama sve umire. Za nas je svaki trenutak kamen koji pada u bezdan.
* * *
Djelo Sei Shônagon u dva je navrata prevedeno na francuski. Godine 1928. Kuni Matsuo i Steinilber-Oberlin preveli su Zapise s jastuka*, a 1934. André Beaujard objavio je Zapise uz uzglavlje**. Japanski je naslov “Makura no sôshi”. Sei Shônagon sama je opisala prizor koji objašnjava značenje tog neobičnog naslova. Jednoga dana carica Sadako pokazala joj je veliki svežanj bilježnica koji je upravo donio ministar Sredine i upitala je što bi se s njima moglo napraviti. “Jastuk!” odgovorila je Sei. Zapravo, “makura” je više ili manje napunjena mala drvena kutija koja pri spavanju podržava potiljak, da se ne pokvari šinjon. Riječ “uzglavlje” koju je 1934. upotrijebio André Beaujard izgubila je za one koji je upotrebljavaju značenje “jastuka” (ili uzglavlja na kojem počiva glava) i dobila više prostorno značenje uzglavlja kreveta ili apside.
* * *
Tallemant des Réaux piše da se 2. prosinca 1601. godine Anne de Montafié, gospođica iz Lucéa, pastorka princa Contija, udala za Karla Burbonskog, grofa od Soissonsa.
Grofica od Soissonsa, u svojoj obiteljskoj kući na Trgu Royale u Parizu, dala je razmjestiti jastuke svih mogućih veličina po cijelom krevetu, za svaki dio tijela. Imala je prekrasno tijelo. Samo su joj oči bile možda malo izbuljene. Nastojala je spavati otvorenih ruku, raširivši svoje, po vlastitu mišljenju prelijepe prste, da joj zglobovi ne odebljaju ako ih skvrči u snu. Imala je jastuke i za nožne listove. Ali njezina je ljubav prema vlastitim rukama bila gotovo neshvatljiva. Dala je čak, kaže Tallemant, izraditi jastučiće za svoje “palce”.
* * *
Jastuk: jedini način da osluhnemo uho samo. Osim kad noću krv navre u sljepoočnice i počne bubnjati. Sei Shônagon igrala se više od ikoga sa svijetom koji ju je okruživao. Naši bližnji pružaju nam ogledalo, ali isto tako i snijeg, drvo, mjesec, porub odjeće, šuštanje svilenog kimona čovjeka koji hoda, bijes i jad koji razdiru srce. Sanjam o piscima koji će, da bi vratili svježinu književnim rodovima na kojima se ponekad već nataložila prašina ili su postali dosadni, pokušati udomaćiti u našem jeziku stare književne forme, istodobno tako profinjene i rudimentarne, preuzete iz bliskoistočnih, indijskih, islandskih ili dalekoistočnih književnosti. Da ostanemo zapanjeni i skamenjeni pred jednom snažnijom ili iskonskijom strašću. Tražim nešto nepredvidljivo. Mazga, nastala sparivanjem kobile i magarca, jalova je. Mula nastala sparivanjem konja i magarice, jalova je. Prirodoslovci ta bića nazivaju “neplodnim hibridima”. Trebalo bi pisati neplodne hibride.
* * *
Jedna od stvari koje mogu duboko ganuti: “probuditi se”, kaže Sei. Rafinirano je prikazivala ružnoću i rane. Rafinirati ne znači učiniti čišćim nego profinjenijim.
Šećer najprije ima izgled staklaste mase, zatim tamnih kristala. Tad se podvrgava procesu rafiniranja: dobiva se pročišćen prah. Takvo je njezino djelo.
* * *
Nabrajala je zvijezde, odjeću, krajolike, odlaske, gađenja, godišnja doba, nestrpljenja, ptice, nesreće, obrede, stabla, zvukove, cvijeće.
* * *
Bila je tisućita godina kad je Akiko postala carica. Sadako je zadržala još samo “čast titularne carice”. U dvanaestom mjesecu tisućite godine titularna carica Sadako rodila je kćer i umrla. Bilo joj je dvadeset pet godina. Zapisci bez naslova kažu da je Sei Shônagon tad napustila carsku palaču. Imala je navodno preoštar jezik, ili su je takvom zapamtili. Ona koja je pripadala vladarskoj obitelji, ona koja je potjecala od cara Temmua, postala je siromašna. Živjela je u kolibi od bambusa, lica ružna kao u duhova, polumrtva od hladnoće, skrivena pod kišnim ogrtačem od slame. Nije čak mogla žrtvovati usitnjenu pastrvu ili zdjelicu rotkvice za obred jačanja zuba. Bila je tako siromašna da više nije imala ni trake papira od kurikovine. Ponekad bi uzela suhu grančicu i u zraku izvodila pokrete kao da odmata papir i bilježi kistom nekoliko riječi. To ju je možda smirivalo. Onda se jedne noći, bile su joj četrdeset jedna ili četrdeset dvije godine, odjednom zgurila, sklupčana u svojem kišnom ogrtaču od slame, u strahu, u hladnoći i u smrti.
Pascal Quignard
*Notes de l’oreiller – francuska riječ l’oreiller znači jastuk ili uzglavlje (koje se stavlja pod glavu), a osnova joj je riječ “l’oreille” – uho, koje se spušta na jastuk kad ležimo. (prim. prev.)
** Notes de chevet – riječ chevet danas u francuskom uglavnom označava uzglavlje ili začelje kreveta (tête du lit) ili apsidu u crkvi, i zato je Quignard smatra neprikladnom. Iako je u hrvatskom naslov knjige Sei Shônagon preveden kao “Zapisci pod uzglavljem” (SNL, Zagreb, 1987.), u ovom tekstu namjerno je riječ “l’oreiller” prevođena kao “jastuk”, zbog dvoznačnosti riječi “uzglavlje”. (prim. prev.)
Izbor, prijevod i bilješka Bosiljka Brlečić
