XXX. rasprava
Lectio
Knjige možemo shvatiti kao one nadgrobne spomenike koje egiptolozi nazivaju “pozivima upućenim živima”. Bila su uobičajena dva načina čitanja. Prije više od četiri tisuće godina, u starom Egiptu, pismo je sudjelovalo u besmrtnosti, ali se razlikovalo od oživljavanja glasom kao sredstvom “uskrsnuća”. Nadgrobne stele s imenom pokojnika ili popisom hrane ovjekovječivale su ih, ne udahnjujući im život. Samo je izgovaranje natpisa prenosilo u onostrani svijet nešto od stvarnosti, nešto što mi, istinu govoreći, više ne možemo shvatiti. Iz svakog su nijemog čitanja proizlazile dvije vrste čitanja: ono koje sudjeluje u ovjekovječivanju (u očuvanju u smrti) i ono koje sudjeluje u oživljavanju. Pozivi živima na egipatskim nadgrobnim stelama preklinjali su prolaznika da svojim glasom oživi napisani tekst. Imena mrtvih tad su poput vampira upijala životni dah živih. Bog Khentymention zahvaljivao je u vječnosti onima koji izgovaraju ono što čitaju. Oni su miješali svoj topli dah sa zrakom. Ime mrtvaca postajalo je toplo. Mrtvaca bi u vječnosti odjednom prožimala blaga toplina. Jedna himna kaže: “Izgovaranje njihovih imena povjetarac je koji se spušta na njihove usne.” Jedna obredna formula lijepo objašnjava glavnu karakteristiku takvog čitanja: “Dah iz usta ne stoji ništa onoga koji ga daje, ali znači mnogo onome koji ga prima.” Tako pročitani natpis nije tek ponovno čitanje napisanog teksta koji čini besmrtnim (ali koji čini besmrtnim poput “ledenog glasa”, mumije, idola), već njegovo glasno čitanje obnavlja oživljenu moć jezika i njegovo ozbiljenje pomoću izgovorenih riječi. Oživljuje čak i popis hrane, koja opet postaje hranjiva.
* * *
Čitalac prosi. Junak prosi. Bogovi prose. Oni koji im se mole prose. Egipatski su kipovi, brižljivo uklesanim natpisom na svojem postolju, prosili drhtavu i bolnu čulnost pojedinačnog glasa. To egipatsko salijetanje nalazimo gotovo nepromijenjeno u Alainovoj Povijesti mojih misli: “I evo sad tog cara prosjaka koji dolazi k meni posredstvom svoje knjige, i koji ima još samo mene; barem mi se tako čini kad gledam sve te junake knjiga, te tako slabašne sjeni kojima čitalac udahnjuje život.”
* * *
Nema ničega što bi potvrđivalo postojanje mitskih kraljeva Mikene ili Troje. Nema Minosovih obeliska u Knososu. Nema nijedne zidne slike koja prikazuje Agamemnona. Nijednog Prijamovog kipa. Ni na jednoj ploči, ni na jednom pečatu, ni u jednom grobu ne nalazimo čak ni njihovo ime.
Njih su opjevali. Oni su samo stare zabilježene pjesme.
* * *
Kad bi netko bio sposoban napisati lijepu priču, bio bi sposoban raširenih ruku primiti ono što ne postoji.
Kad bi netko bio sposoban raširenih ruku primiti ono što ne postoji, bio bi sposoban za ljubav.
* * *
N. Machiavelli.
“Kad se spusti večer, vraćam se u kuću, odlazim u svoju radnu sobu. Na vratima skidam dnevnu odjeću, zaprljanu blatom ili prekrivenu prašinom. Odijevam svoje dvorsko odijelo. Kad sam se tako pristojno preodjenuo, ulazim u starinske domove ljudi iz minulih vremena. U njima me dočekuju najljubazniji domać ini i uživam u jelima koja su, za mene, jedina prava hrana.”
* * *
A. Dumas
“Kad samo pomislim, reče Caderousse puštajući da mu ruka padne na papir, da se ovim može ubiti čovjeka sigurnije nego da ga dočekamo na rubu kakve šume da bismo ga priklali!”
Romantično pretjerivanje.
I kraj je glup, pretjeran, američki: “Uvijek sam se više bojao pera, tintarnice i lista papira nego mača ili pištolja.”
* * *
Ts’ao Hsüeh-ch’in na prvim stranicama Sna u crvenoj sobi tvrdi da čitanje, budući da odmara od života i troši malo energije, produžuje tako reći vlastitim trajanjem trajanje života. Dodaje da taj iz svakog usmenog života izdvojeni fragment jezika koji čitalac drži u rukama pošteđuje od uobičajenih nesreća živi jezik, koji je sklon odmah krenuti dalje, nastavljajući se u izazovima, nesporazumima i više ili manje odgođenim ubojstvima.
Kaže da čitanje odmara noge, jer traži da miruju.
* * *
Mislio sam da je čitalac uvijek sâm. Mislio sam da i onda kad je sâm i kad čita, pripada nekoj grupi. Da počinjući čitati ulazi u grupu, da neprestano ulazi u grupu (grupu onih koji poznaju slova, grupu onih koji su vični tipografskim znakovima, grupu onih koji razgovaraju s utvarama, grupu onih koji vole dotjeran jezik, grupu onih koji vole pomno izvedena djela), i da tu grupu i dalje čine ljudi koji ostaju sami, i.e. da je ta grupa svaki put, za svakog čitaoca, za svakog samotnika, uvijek samoća sâma.
Neobično poimanje društva samotnikâ.
* * *
Spuštam kapke i trepćem. Zijevam. Odlažem knjigu na stolić. Ustajem.
Trljam oči. Odlazim popiti čašu vode. Protežem se. Proživio sam cijeli vijek jednog svijeta. Proživio sam vrijeme jedne kalpe!
* * *
Postoji sjena noći koja na trenutke prekriva naša lica. Zastire ih poput oblaka.
To se u životu čovjeka događa svaki tjedan, ali na neupadljiv način.
Postoji jedna vrsta svjetlosti koja ponekad zasja u zjenici. Kao neka vrsta unutarnje zvijezde. To se u životu čovjeka dogodi jedanput ili dvaput.
Pascal Quignard
