Film irske režiserke Amy Rowan Adam & Paul prikazuje jedan dan u životu dvojice dablinskih besposličara, alkosa i narkomana. Mladi ljudi s dna, koji kao da su ispali iz kakve Beckettove drame, lutaju današnjim, evro-Dublinom u potrazi za novcem, drogom i alkoholom. Na klupi u parku, gdje žele dvojica prisjesti, sjedi odeblji, crnomanjasti tip s crnim brčićima, sa zlatnim zubom koji svaki čas bljesne iz usta, sa zlatnim lancem oko vrata i seljačkim kalpakom na glavi.
– Vi ste Rumunj, zar ne? – pita slabim glasom jedan od propalica. Tip na klupi se ljutne, a onda ispaljuje dugu i oštru paljbu optužbi protiv “fucking” Iraca koji misle da je svaki “fucking” stranac u Irskoj “fucking” Rumunj.
– Pa što ste onda?
– Bugarin! – ispaljuje ponosno Bugarin, i nastavlja tiradu o tome kako je Bugarska predivna zemlja, samo Irci o tome nemaju pojma, i kako je Sofija krasna (Je l to vaša mama? – pita bezazleno Irac), i kako u Irskoj vječno pada kiša, a u Bugarskoj sija sunce…
– Pa što onda radite ovdje? – pita propalica.
– A što vi radite ovdje? – ispaljuje Bugarin.
Irska nije puna Rumunja i Bugara nego Poljaka. Za nedavnog boravka u Irskoj poljski jezik dočekao me već na dablinskom aerodromu, gdje su aerodromski radnici, Poljaci, izašli napolje da popuše skupu cigaretu. Da, Poljaci su “okupirali” Irsku. Čak je irski Evening Herald nedavno odlučio da štampa redovni dodadatk, Polski Herald, za onih dvjestotinjak tisuća Poljaka koji trenutno žive u Irskoj. Tu su i Litvanci, Česi, svi oni naplavljuju obećanu zemlju Irsku, baš kao što su Irci tokom pet stoljeća svoje iseljeničke povijesti naplavljivali Ameriku. Iako sada žive dobro, ni veseli Irci ne stoje na mjestu. Priča se da oni koji imaju puno para kupuju stanove i kuće u Dubaiu, a oni s malo para stanove i kuće u – Bugarskoj i Rumunjskoj!
Čini se da su EU formule o ekonomskoj fluidnosti i mobilnosti radne snage stavljene u puni pogon, ili je barem tako sve dok se svi drže svojih mjesta. Drugim riječima, dokle god mlada Litvanka radi kao konobarica, a Poljak kao vodoinstalater, stvari su OK. Kao što je OK da je svaki crnoputi tip s brčićima i zlatnim zubom identificiran kao Rumunj. Čim se ispostavi da je tip u stvari Bugarin, nastaje lagana zbrka. A kada se uspostavi da je tip ustvari “Traveler” – što je eufemizam za irskog ciganina – stvari postaju napete kao odnosi između Srba i Hrvata. Tako se nekih tisuću Poljaka navodno prijavilo za posao u RUC-u, britanskoj kolonijalnoj policiji u Sjevernoj Irskoj. Irski republikanci odmah su objavili protestnu notu kojom izražavaju dobrodošlicu svim migrantima bez obzira na rasu i vjeru, ali su duboko zabrinuti zbog Poljaka koji se, kao plaćenici RUC-a, zapravo involviraju u svađu koja nije njihova. Poljaci, kaže se u izjavi, mogu naći bolji način da se integriraju u irsko društvo od “kolaboracije s okupatorskim snagama”, a cijela stvar je još teža, jer su Poljaci katolici kao i Irci. Hoće li sjeverno irski “plaćenici” ojačati za hiljadu Poljaka, ne znam, ali slučaj svakako potiče EU imaginaciju vezanu uz slične probleme koji bi mogli iskrsnuti u skoroj budućnosti.
Teza o boljim načinima integracije emigranata u društvo prilično je mutna. Ne znam kako je u Irskoj, ali znam da u Holandiji istočnoevropski diplomirani liječnici ne mogu naći posao. Njihovi fakulteti i visoke specijalizacije ne vrijede u Holandiji ni pišljiva boba. Ukoliko se odluče da ostanu liječnicima moraju u školu ispočetka, ili gotovo ispočetka. Jedan je holandski novinar napisao knjigu, istinitu reportažu o tome kako je bezuspješno pokušavao zaposliti vlastitu ženu, visokokvalificiranu liječnicu s ruskom diplomom. Da li je holandska medicinska edukacija bolja od istočnoevropske? Pretpostavljam da nije. Je li drukčija? Nije. Holandski liječnici, potpomognuti krutim holandskim zakonima, naprosto štite svoj teritorij. Poznajem Beograđanina, s dvije liječničke specijalizacije, koji je konačno našao posao kao – bolničarka.
Što se Marlenke tiče, ona o svemu tome pojma nema. Ni o Poljacima maskiranima u sjevernoirske policajce, niti o ruskoj ženi holandskoga novinara koja je, navodno, još uvijek bez posla. Marlenka je zalutala u Amsterdam preko nekog belgijskog tutti-frutti, new age, budističkog centra (a kako je tamo dospjela, ne znam), gdje je upoznala nekog dečka iz Negotina. Dečko ima dvojicu braće koja žive u Amsterdamu. Vrijedni momci zlatnih ruku, ovamo su došli prije Poljaka, također vrijednih momaka zlatnih ruku. Marlenka poznaje svu trojicu braće, zna i njihovu mamu, koja s vremena na vrijeme posjeti sinove i ostane po mjesec dana. Sinovi su dobri momci, prije spavanja okrenu koju stranicu Biblije, što je u svakom slučaju drago njihovoj mami. Jedan Negotinac po cijele dane farba stanove, a subotom i nedjeljom pleše salsu, završio je čak i plesni tečaj. U međuvremenu je upisao i školu shiatsu masaže. Marlenkin Negotinac popravlja bicikle. Treći brat, koji nije radio ništa, nego je samo obilato duvao hašiš, vratio se nedavno mami u Negotin. Sve u svemu, zato je Marlenka umjesto holandskoga naučila srpski. Iako dečka nisam upoznala, sve si nešto mislim da nije vrijedan malog prsta na njezinoj ruci. Jer Marlenka je visoka i tanka kao breza, prozirna, mliječna tena, svjetloplavih očiju, prava sjevernjačka ljepotica. Jedino su joj šake velike, crvene i otečene, baš kao da je netko gadno pogriješio nasadivši ih na Marlenkine nježne ruke. Marlenka čisti na crno u nekom amsterdamskom jeftinom hotelu. Čistiti u jeftinom hotelu znači provesti pola dana s nosom uronjenim u ljudska govna. A i šefica je zla baba, prema svima njima – Marlenki, jednoj Bugarki, jednoj Hrvatici i jednoj Srpkinji – odnosi se kao prema roblju. Marlenka ponekad sprema i po kućama, u slobodno vrijeme izrađuje dražesne male torbice, za oko vrata. Marlenka brine za svoju porodicu, djeda, osobito voli djeda, i za svoju novostečenu porodicu, saživljava se s negotinskim pričama, iako u Negotinu nikad nije bila, priprema braći ljekovite pileće juhice, kad se ovi razbole. Marlenka brine i za svoju malu “holandsku” porodicu: za kornjaču, zeca i mačku koji stanuju s njom u minijaturnom stanu u Amsterdamu. Zec i mačka jedva čekaju da ona dođe kući, i najsretniji su kada im dopusti da spavaju s njom. Pa ipak, Marlenka nije posve bez svojih snova. Po bljesku njezina oka vidi se da nije obična cura. U Marlenki se nešto komeša, iako zasada ne zna točno kamo bi krenula, nalijevo ili nadesno…
Jednoga dana Marlenka mi je rekla…
– Odlučila sam da krenem nagore…
– Kako nagore, Marlenka?!
Upoznala je slučajno neke ljude iz uličnog lutkarskog kazališta, glumcima je trebao netko tko će stati na štule, i Marlenka se prisjetila svoga djeda koji ju je zabavljao hodajući na štulama, i rekla: Ja ću! I, gle, stala je na štule, istina, ispočetka se opasno ljuljala, ali sada hoda na štulama kao što riba pliva u vodi. Marlenka je kostimirana u žirafu. Glava joj je u oblacima, a negdje dolje komešaju se zločesta šefica hotela, njezini Negotinci, njezini zec, mačka i kornjača, njezini u Poljskoj, mama, djed… Za novac koji zaradi hodajući na štulama svima kupi po neku sitnicu: kornjači terarij, zecu mrkvu, mački lopticu, Negotincu šal, meni malenu košaricu izrađenu od šiblja… I nije važan novac, nego to kako se Marlenka osjeća. A gore, s glavom u oblacima, s pogledom udaljenim od zemlje nekih dva i po metra, ako ne i više, Marlenka se osjeća kao netko tko je konačno dostigao visinu koju i zaslužuje. Neki Holanđani misle da je Marlenkina integracija u holandsko društvo uspješna. Jedino što joj zamjeraju kao žirafi je detalj: nije naučila – holandski.
Dubravka Ugrešić
