Znaš što bi mi pomoglo – reci mi što ti misliš”, govori David Foster Wallace novinarki u prvim minutama intervjua dok se nervozno mršti iza okruglih okvira naočala za vid. “Ako ovo budemo vodili kao razgovor, bit će mi puno lakše.”
Novinarka njemačke televizijske kuće ZDF nije u kadru i čujemo je samo kako dobacuje “Da, svakako“. Kamera je fiksirana na tada 40-godišnjeg Wallacea, blago neobrijanog i razbarušene kose koja mu pada preko čela. U nekoj su maloj hotelskoj sobi. “Sad kreće znojenje“, dobacuje u polušali, nezadovoljan svojim odgovorom na uvodno pitanje o tome može li humor proizići iz nečeg tužnog.
Wallace taj razgovor za njemačku televiziju radi 2003. godine povodom prijevoda svog vrlo uspješnog i hvaljenog enciklopedijskog romana Infinite Jest (Beskrajna šala). “Konkurencija je pometena!”, uskliknuo je kritičar Walter Kirn povodom izlaska romana 1996. “Ovaj roman je kolosalno disruptivan. Spektakularno dobar!”, stoji u uvodnom odlomku njegovog osvrta za New York Magazine.
Kritički i komercijalni uspjeh romana zajedno s vrlo dojmljivim Wallaceovim novinarskim i esejističkim radovima, lansirao je ovog dečka iz Illinoisa na književno nebo. Wallace je dovoljno lud da napiše tisuću i sto stranica gustog teksta s golemim završnim bilješkama i dovoljno talentiran da privuče mlade čitatelje čiju je pozornost ugrabio svojim raskošnim i raspojasanim stilom pisanja.
“Postalo je jasno da se nešto događa”, govori Wallace u intervjuu. “Viša srednja klasa u SAD-u živi veoma dobro s materijalnog aspekta, ali s tim često dolaze velika tuga i praznina. Knjigu sam počeo pisati nakon što je par mojih poznanika, koji su bili mojih godina, počinilo samoubojstvo.” Wallace se u romanu uhvatio u koštac s pitanjima ovisnosti, anksioznosti i depresije uronjene u materijalno blagostanje. S pitanjima s kojima se i sâm susretao.
Nakon što je još kao tinejdžer krenuo pokazivati znakove depresije, Wallace napušta faks poslije jedne teške epizode povodom koje je neko vrijeme proveo i pod nadzorom zbog opasnosti da si naudi. Godine nakon objave Beskrajne šale, Wallace će provesti uspješno i manje uspješno balansirajući između uloge književne zvijezde i društveno neprilagođenog, stidljivog muškarca pod redovitom terapijom antidepresivima.
Za svog života neće više objaviti niti jedan roman. Beskrajna šala se pokazala prevelikim teretom.
Nakon njegove tragične smrti na internet će isplivati i nemontirani video intervjua sa ZDF-om, gotovo sat i pol razgovora s novinarkom koji je popraćen briljantnim Wallaceovim misaonim slalomima, ali i simpatičnim meta-komentarima kojima naglas pokušava sabrati svoje porazbacane misli ili nadići vlastite nesigurnosti.
“Sranje, na trenutak sam čak bio i lucidan”, komentira Wallace nakon što je kamerman prekinuo intervjuu ne bi li zamijenio bateriju. Kamerman će mu čak u šali dobaciti i kako bi trebao biti mirniji u kadru dok “pontificira” o svojim idejama. Wallace se smiješi. Referirat će se sat vremena kasnije na tu kamermanovu dosjetku. Takvim “odgođenim referencama” obiluje upravo i roman Infinite Jest.
“Jedan od razloga zbog kojeg ne mogu imati TV jest i taj što sam uvjeren da na drugom kanalu ima nešto jako dobro i da to propuštam. Tako da, umjesto da gledam, anksiozno prebacujem kanale tražeći ono što želim bez da uopće znam što je to”, pojašnjava Wallace u jednom trenutku dodavši kako je šlag na tortu postao daljinski upravljač koji je to sve olakšao pa dobacuje, “Devedeset posto ovoga što govorim će biti izbačeno, jel’ da?”
Wallace, koji je u svojim beletrističkim i publicističkim radovima izvrsno uhvatio zeitgeist američkog društva s kraja 20. stoljeća i pokazao iznimno razumijevanje problematike konzumerizma i industrije zabave, istaknut će paradoks borbe protiv te industrije. Zašto bi to uopće netko išao raditi, pitat će se? Kada bi i pokušao, vjerojatno bi morao ugrabiti pozornost konzumenata tako da svoj sadržaj učini zabavnim i pristupačnim pa bi samim time i sâm postao dijelom industrije zabave.
Na pitanje novinarke o promociji knjiga i suradnji s medijima, Wallace će opet istaknuti jedan apsurd, “Govorit ću o teškoćama odnosa s medijima, ali ću to govoriti medijima? Zapravo, pravim se da razgovaram s tobom, ali kad se ovo prikaže imat će te ovo oznojeno lice pred kamerom koje objašnjava kako je teško kao pisac biti pred kamerom. Da sam ja gledatelj upitao bih se, ‘Dobro, pa zašto je ovaj kurvin sin onda pred kamerom?’”
Wallace objašnjava kako je o stvarima o kojima pisci pišu jako teško razlagati usmeno i kroz formu pitanja i odgovora. O nekim pojavama se vjerojatno ni ne može izravno razgovarati i zbog toga pričamo priče. “Imam osjećaj da je ovo što govorim toliko jednostavno i reduktivno”, govori Wallace koji se tijekom razgovora konstantno preispituje. Referira se na jačajući korporativni stisak nad životima Amerikanaca i na političkom scenom u SAD-u. Ističe kako potrošačka industrija vrlo suptilno i uspješno promiče ideje zadovoljavanja svih svojih potreba i vlastitog napredovanja. “Taj impuls da zadovoljimo svaku želju nije sreća. Čini mi se da je poput robovlasništva, ali o tome se govori kao o pravu na izbor i pravu da posjeduješ stvari i trošiš novce za nabavu tih stvari.”
Wallace je na sebe privukao pozornost javnosti esejem objavljenim uoči izlaska svog drugog romana, Infinite Jest, kojeg je objavio u časopisu Harper i u kojem Wallace piše o “gotovo ubojitim udobnostima boravka na luksuznom kruzeru“. Njegovi tekstovi o tenisu pronašli su svoj put i do romana, ali i do magazina u kojima zaneseno piše o sportu koji je i sâm ozbiljno trenirao i igrao kao tinejdžer. U razgovoru za ZDF će ponoviti svoju usporedbu tenisa sa šahom, a 2006. će za The New York Times napisati tekst o “Rogeru Federeru kao religioznom iskustvu“. Reći će kako muškarci o sportu često pišu koristeći ratnu terminologiju, dok se vrlo rijetko govori o ljepoti pokreta.
Jedan od najutjecajnijih pisaca svoje generacije mijenjao je kroz svoj život brojne poslove, prebivališta, ljubavi i interese. Održavao je prijateljstvo s kolegom piscem Jonathanom Franzenom koji će reći i kako je Wallace bio “sve mračniji što ste mu se više približavali” i kako neki elementi njegovih tekstova za časopise nisu bili potpuno istiniti. Novinar David Lipsky je svojedobno za Rolling Stone proveo nekoliko dana s Wallaceom za vrijeme jedne njegove turneje i o tome napisao memoar po kojem je snimljen i hvaljeni film The End of the Tour. Snimljeni razgovori Wallacea i Lipskyja pružili su značajan uvid u kompleksnost Wallaceovog lika i djela, ali i njegove bitke koje je vodio sâm sa sobom i svojom bolešću.
U intervjuu 2003. Wallace će osobitu pozornost obratiti na tehnologiju koja otežava uživanje u umjetnosti. Bombardirani smo zvukovima i slikama. “Imam vrlo inteligentne prijatelje koji ne vole čitati, ne samo zbog dosade već gotovo straha od toga što će biti sami i u tišini”, govori Wallace. “Gotovo ništa više ne radimo u tišini. U SAD-u kultura postaje sve više neprijateljska. Postaje sve teže ljude zamoliti da čitaju, da gledaju umjetničku sliku sat vremena ili da slušaju glazbeni komad koji je kompliciran i koji zahtjeva trud da bi ga se razumjelo. Puno je razloga za to, ali osobito je to zbog kompjutera i internetske kulture koja je tako brza. Ne hranimo onaj dio sebe koji voli tišinu i koji zna živjeti u tišini.”
“Jedna od privlačnosti droga i industrije zabave jest eskapizam”, govori Wallace. “Na kratke staze je to možda u redu, ali kao način života to baš i ne funkcionira, zar ne?”.
Kada je upitan o tome što književnost može, a da druge stvari ne mogu, Wallace traži od novinarke da prva odgovori. Ona se zatim referira na njegovu izjavu u kojoj kaže da mu dobra umjetnost omogućava da se ne osjeća usamljeno. Wallace se nadovezuje na to da mu čitanje omogućuje “mobilnost u vremenu” jer ima mogućnost vraćanja na dionice teksta koje su mu se svidjele. “Kada čitam mogu preskočiti taj zid i postati netko drugi i to na način na koji ne možemo u stvarnom životu. Gledanje televizije je za mene, premda lakše, puno usamljenija aktivnost od čitanja. Sasvim je drugačije kada možete biti unutar nečije kože ili provesti dva sata s autorom koji vam tako nešto može omogućiti. Za mene je to kao magija.”
https://zadnjepolje.com/2022/04/20/mediji-kao-beskrajna-sala/
