23. Jul 2009. godine
19:00
Alfheimstadion, Tromsø
Referee: Richard Liesveld (Netherlands)
Tromso(Norveska) – Dinamo Minsk (Bjelorusija)
4 1
Knarvik 28′,90+1′ Mbanangoye 83′
Jenssen 76′
Moldskred 89′
Doktor Morten Haugen nije sumnjao da li je pogriješio u ljekarskoj procjeni, on je znao da je pogriješio. Jedno nije znao i nije htio o tome da razmišlja: šta da učini povodom toga. Dijete je na aparatima, moguće da će već tog popodneva da umre. Onda će doći roditelji, suze, prijetnje, tužba. Kako je moguće, rekli ste da je to samo formalnost, rekli ste da će biti dobro… – govoriće majka sa mržnjom i tugom. Onda će kontrola utvrđivati činjenice. Izgubiće licencu za rad. Doktor Morten Haugen je sada znao šta je trebalo da radi kada je dječak stigao u bolnicu, znao je u čemu je pogriješio. Hodao je gradom i znao da će njegov život nakon tog dana biti potpuno drugačiji. Pomislio je doktor u trenutku da se pomoli Bogu za dječakov život, ali nije vjerovao u njega. Ispalo bi da se sprdam i sa samim sobom i sa Bogom ako postoji. U džepu mu je bila karta za utakmicu. Hodao je ka stadionu. Neki vozač je trubio. Trubi, pomislio je trubi. Neka svi znaju. Neka cijeli svijet sazna.
Ingrid Jensen je rekla prijateljici:
– Jeste pogriješio i vidi ga sad, sjedi kao neki kip! Skandalozno je da je došao da gleda utakmicu nakon svega! Kako smo postali potpuno neosjetljivi, kako je sve tako pogrešno!
– Ali uvijek si govorila da je on dobar doktor.
– Jesam, govorila sam, ali vidiš da sam pogriješila! Ne mogu da vjerujem. Eno ga, sjedi kao da se ništa nije desilo. Dječak je u komi, umrijeće, sigurno će umrijeti, a ja sam mogla da kažem, a nijesam, znaš kako je on ljut kad mu se nešto govori, pa nijesam rekla, a činilo mi se da sam mogla da kažem, možda se to ne bi desilo, razumiješ? Ne znam šta da radim. Sjutra će dijete umrijeti, doći će kontrola, šta da im kažem, ako kažem istinu i ja sam nagrabusila… Tačno ne znam šta da radim, i vidi evo ga gleda utakmicu!
– Pusti, on je kriv, on će odgovarati.
Ingrid Jensen je pogledala prijateljicu i obrisala suze.
– E ovo neće ovako moći – rekla je i uputila se ka gornjem redu tribina gdje je doktor sjedio, kao neki kip.
Tore Hakonsen je govorio nekome preko telefona:
– Stižem sigurno. Idem do bolnice da ga vidim i dolazim. Sinoć su javili da je dobro. Da, upala, obična upala. Neke sitne komplikacije. Ok. Pozdraviću ga. Važi. Vidimo se.
Kada je Tore Hakonsen izašao iz bolnice nije otišao na parking i nije ušao u automobil i nije se javljao na telefon samo je hodao, i hodao, sve do biblioteke, i odatle korak po korak, ka Alfheimu, ka stadionu, hodao je Tore Hakonsen, nogu pred nogu i vidio i čuo i ptice i automobile i drveće i čaršafe i fontane i navijače i srce i obrve i zrak sunca i kap vode i jecaj trave i strah insekta, hodao je tako Tore Hakonsen, hodao znajući da više nema povratka i da je svemu, konačno, stigao kraj.
A možda je to dijete živo. Možda se raduje novim danima, možda plače jer je dobilo lošu ocjenu. Koliko ima godina? Ko zna šta je istina. Nebo je bilo crno kada je umrlo. Taj doktor možda te noći nikada ne stigne kući, medicinska sestra i njena krivica, otac za nekoliko godina u parku učini mu se poznati glas, okrene se i sledi kada vidi, milioni nas koji svakodnevno vide šta se dešava i ćute, ni mali prst ne pomjere, lako je, zar ne, ne pomjeriti ni mali prst, a oko nas djeca i odrasli, kao da ima razlike, svakodnevno, zbog nečije zajebancije, ega, sujete i pakosti umiru, fizički, duhovno, kako god. Ne mogu da živim u sjevernim krajevima, ne mogu. Dođem na par mjeseci i bježim da osjetim sunce juga, masline, Mediteran. Neću hladnoću i smrt Sjevera, želim i patim za suncem i ekstazom Juga.
Ko hoće sa mnom neka se ukrca. Krećemo za pet minuta. Sve ćemo ostaviti iza nas. I sve ćemo zaboraviti. Tako lako. Nestati.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
