Predgovor za jednu neostvarenu monografiju
1.
Mjesecima bi mi se, čim se probudim, pogled iz postelje dizao na sliku Voja
Stanića.
‒ Ovo je naslikao čovjek od devedeset godina.
Tako je rekao, a ja ga ne upitah kako je sliku nazvao. To u njegovu slučaju i
nije važno. Njegove slike obično su tako narativne i raspričane da im nazivi i
imena nisu potrebni. Priča je dovršena u prizoru, ili u nizu prizora, jer se na
mnogim Vojovim slikama istodobno vidi više dovršenih slika i prizora, na njima
se odvija nekoliko paralelnih priča, koje nisu međusobno povezane.
Na slici koju sam svakoga jutra gledao, i gledat ću je i sutra, devetero je
ljudi, dva psa,
dvije slobodne sjenke ili, možda, dva duha, i još jedna glava u obrisu, u
silueti.
U središtu prizora je putena gola djevojka, koja je nogama i lijevom rukom
obgrlila palmu, koja raste posred trga. Desno od palme, pločnikom uz
dalmatinsku višekatnicu dje- vojčica šeta psa na uzici, ide prema poširem
starcu, sa šeširom koji nalikuje klobucima katoličkih svećenika s početka
dvadestog vijeka. Starac izlazi iz nekakvog prolaza u novo- gradnji,
naslonjenoj uz dalmatinsku kuću. Poštapa se i u nekoj je vrsti dramskog odnosa
s djevojčicom i psom, ali ni on ne primjećuje ljepoticu koja grli palmu.
Uostalom, ona je ne- usporedivo veća od njih oboje, poput Guliverke među
Liliputancima, tako da se u jednom trenutku učini da i ne pripada istoj
stvarnosti i istom vremenskom toku kao oni. Dojam da je djevojka koja se ljubi
s palmom, možda, stvorenje iz nečijeg sna (Slikarevog? Starčevog?
Djevojčičinog? Pasjeg?), pojačava prilika u prvom planu, koja kao da je
odnekuda iskočila u sliku: pojava koja u desnoj ruci pred licem drži brkatu
crvenonosu masku, a među prstima uzdignute ljevice su joj šareni klikeri.
Pojava na glavi nosi ružičasti šešir, u prugastom je plavo-crvenom sakou, kojim
podsjeća na cirkuskog konferansjea, i vidimo joj samo torzo. Oba lakta, trbuh i
noge ispali su iz slike, kao što to biva na amaterskoj fotografiji. Visinom, pojava
pripada svijetu djevojke s palmom. Dakle nije stvaran.
Kroz uski prozorčić dalmatinske kuće, za koju znamo da je dalmatinska samo po
kame- nom prozorskom okviru, izviruje nasmiješena, velika glava. Ona se ne bi
mogla provući kroz okno, niti bi tijelo koje se u imaginaciji gledatelja
nadovezuje na takvu glavu, moglo stati na kat tolike kuće. I ta je glava dio
snovitog svijeta cirkuskog konferansjea i zaljublje- nice u palme.
U dubini prizora, leđima okrenuti prizorima na trgu, goli ljudi, očito kupači i
kupačice, vjerojatno turisti, sjede na stubama što se, pretpostavlja gledatelj,
spuštaju prema plaži, ili oslonjeni na ogradu gledaju prema pučini. Četvero ih
je, dvoje potpuno golih i dvoje za koje ne možemo znati jesu li baš skroz goli.
Oni pripadaju stvarnosti djevojčice i starca, ali onoliko koliko turisti uopće
mogu pripadati svijetu domaćih. Nije ih briga za njih, na godišnjem su odmoru,
u avanturi, u stranoj zemlji i dalekom egzotičnom svijetu.
Na prozoru kuće koja je na lijevoj strani slike čuči i gleda na trg pas
klempavih ušiju. Fasada je u nekoj živoj boji, sivo-ljubičasta, izblijedjela na
kišama, prava morska kuća. Pas je vedar, kao da će svakog časa skočiti van i
protrčati slikom.
Pri središtu slike lijevo od palme i djevojke ljudska je sjena, koja se
razlijeva u dugine boje, i uzdiže se od tla, ne pada na zemlju, nego ostaje da
visi u zraku. Bliže promatraču, lijevo od cirkuskog konferansjea tamna je sjena
Kiklopa. Oko mu svijetli.
Slika koju sam mjesecima čim se probudim prvu vidio u žutim je i zelenkastim
to- novima. Njima je, više nego ičim drugim, sugerirana ljetna atmosfera. Mnoge
slike Voja Stanića, ili većina njegovih slika ‒ ako se tako smije reći,
sugerira ljeto. Ne mogu se sjetiti nijedne njegove slike na kojoj pada kiša.
Ili na kojoj je jako oblačno. Čini mi se da Vojo Stanić nikada nije naslikao
snijeg. Ili ga je naslikao na nekoj slici koju nije pokazivao. Do- jam njegova
primorskoga grada dojam je vječnoga ljeta.
Na slici koju gledam nema prepoznatljivih detalja Herceg Novoga ili bilo kojega
drugog grada. Općenito, rijetke su slike na kojima Vojo Stanić prikazuje
prepoznatljive prizore, ljude, krajolike, kafanske trijemove, trgove. Možda
nam, ponekad, pokaže realistično pri- kazan pogled sa svoga tavanskog prozora,
gdje mu je atelje. (S Vojovog prozorčića danas se vidi betonom ograđen komadić
mora, nebo, i ako se promatrač nagne, komadić obale. Prozorčić je malen, i ne
bi se kroz njega mogao provući i izletjeti van. Možda je sličan pro- zoru s
njegove slike s kojega izviruje ona velika nasmiješena glava…)
Nijedan detalj s moje ranojutarnje slike nije prvi put naslikan. I djevojčica s
psom, i sta- rac sa štapom i šeširom, i pohotnica koja grli palmu, i cirkuski
konferansje, i velika glava na malom prozoru, i duh Kiklopa, i goli turisti pojavljuju
se na njegovim slikama već jako dugo, u različitim prigodama, na različitim
mjestima, ponekad sami, češće u širem aran- žmanu, u nekoj vrevi i gužvi, na
trgu, kaleti, rivi, pokraj cirkuskog vrtuljka. U određenom smislu, svi oni su
likovi iz slikareve imaginacije, junaci njegova dugog slikarskog romana, koji
bi, možda, valjalo prepisati i ispisati riječima, u romanesknoj naraciji. Samo
tako bi- smo, možda, uspjeli barem nagovijestiti što se sve događa na slikama
Voja Stanića, kojem i kakvom svijetu pripada njegovo djelo.
Na tim slikama, s mnoštvom uvijek istih likova, s fantastičnom arhitekturom,
čudnim znakovima na trgu i po zidovima, kojekakvim kandelabrima, koji čas
nalikuju na ulične gljive, čas podsjećaju na one davne plinske svjetiljke, a
čas na uličnu rasvjetu iz socijali- stičkih vremena, odvija se život Stanićeva
grada. Taj grad je, u to nema nikakve sumnje, Herceg Novi, ali ne Herceg Novi
sa svojih nekoliko tisuća skalina, grad s razglednica i starinskih veduta,
arhitektonskih nacrta i helikopterskih snimaka iz grada. Njegov Herceg Novi je
iz snova i zamišljanja kako bi mogao izgledati grad što je slikaru za leđima,
dok gleda kroz svoj uski tavanski prozorčić. Pritom, takav njegov Herceg Novi,
s djevojčicom koja je izvela psa u šetnju i s mjesnom djevojčurom što se
zaljubila u palmu, s debelim zbijenim starcem i golim turistima, autentičniji
je i stvarniji od svakoga drugog ispričanog, opisanog ili fotografiranog Herceg
Novog. Vojo je gospodar ovoga grada i njegov najveći kroničar, njegov je Herceg
Novi kao što je Dublin Joyceov.
Za razliku od De Chirica, Miljenka Stančića, Edwarda Hoppera, slikara grada
koji ovom gledatelju prvi na um padnu, Vojo Stanić svoje prizore ne situira u
jedinstveni vremenski okvir. On ne slika prizore iz sadašnjosti, ali ni prizore
iz neke fiksirane prošlosti. Na slici koju sam jutrima gledao, i na mnogim
njegovim slikama, usporedo se pojavljuju prizori iz različitih vremenskih
tokova i epoha. Ali uvijek, riječ je o njegovome dvadesetom (i dva- deset
prvom) stoljeću. Već se po kostimografiji njegovih junaka primjećuje da su
živjeli u različitim vremenima, između dvadesetih godina prošloga stoljeća i
ovoga doba. I svi su se nekim čudom, ili u nečijem snu, našli u isto vrijeme na
istoj slici. Vrijeme Voja Stanića ne poznaje razliku između prošlosti i
sadašnjosti, kao što se ne vidi ni razlika između stvorenja iz sna i onih iz
jave; svi su na njegovoj slici u isto vrijeme i na istom mjestu, i
koegzistiraju u nekom neobičnom skladu kakav ne postoji nigdje izvan njegovih platna.
On sjajno slika zahuktale i prašnjave autobuse, one koji su dalmatinskim i
primorskim cestama krstarili pedesetih i šezdesetih godina. Zaobljeni, ponekad
s krovnim prostorom za prtljagu, voze kroz puste i prazne predjele, nekamo
prema unutrašnjosti. Na tim naizgled umirenim i utišanim slikama, kao i na onim
jedrilicama koje je jedno vrijeme slikao dok plove po Bokokotorskom zaljevu,
uvijek postoji neka sitnica, pomak u perspektivi, detalj u prizoru, koji nas
vraćaju čudu, snovitom, halucinantnom, nadrealističkom ili jednostavno samo
šašavom. I nikad to nije dosjetka. Vojo Stanić je kao usmeni pripovjedač, a
kamoli kao slikar, cijelim svjetovima daleko od dosjetke ‒ to govorim čiste
duše jer, zapravo, ne- mam ništa protiv dosjetke, ne mislim ni da je vic
trivijalna forma ‒ ali naprosto, on nije taj. Prije će biti da je one
realistične prostore pojedinih svojih slika stvarao upravo s mišlju da će u
kraj njih, negdje u uglu, ili malo skriveno, naslikati svoje ‒ čudo. Ono čudo
koje se okom ne da vidjeti, osim na njegovoj slici.
2.
U godini kada sam se ja trebao roditi, Vojo Stanić bio je šest godina mlađi od
mene današnjega. Te 1966. imao je samostalnu izložbu u Oslu, u galeriji
Kustforening. Gospo- đa jugoslavenska ambasadorica Stana Tomašević tim povodom
organizirala je prijem, na koji je stigao i meksički ambasador, za kojega Vojo
kaže da je u svojoj zemlji bio poznat i cijenjen pisac. Dugo je sjedio na
prijemu njemu u čast, pa je slikara, možda, ujela savjest i krenuo je, kaže,
misliti o tome kako je baš šteta da pisac gubi vrijeme na tako trivijalne
ambasadorske dužnosti, umjesto da piše. Iz tog osjećaja, ili samo iz vizualne
senzacije kakvu je predstavljao meksički ambasador, nastala je slika ,,Meksički
ambasador u Oslu“, koja za razliku od većine Vojovih slika ima bogat naziv od
čak tri riječi i jednog veznika. Nazivi njegovih slika obično su od jedne
riječi, a ni ta riječ nije pretjerano važna. Jednom mi je rekao da svojim
slikama daje imena samo zato što mora i što mu to traže. Ne znam je li ozbiljno
mislio, ili se samo poigravao. Vojo Stanić voli tu vrstu lakih verbalizama,
malih predstava za goste i prijatelje, čiji je smisao da nam svima bude lakše i
ljepše. Nikada nisam sreo čovjeka koji toliko brine o ljepoti svakoga životnog
trenutka. I ne znam nikoga tko baš toliko voli život, skoro da na njega nema
baš nijednu primjedbu. Više puta mi je rekao da je ateist, i da ne voli
groblja. Na jednome koje bi mu trebalo biti važno, on nikada nije bio. Niti na
jednoj Vojovoj slici nema nadgrobnika ili krsta. Ako takva slika i postoji, ja
ne znam za nju. Ako sam je i vidio, odmah sam na nju zaboravio, jer to nije
vojovska slika. Istina, naslikao je on 2004. jednu vrlo lijepu sliku, 80×60 cm,
koju je nazvao ,,Crkva“, i na njoj Bogorodicu s malim Kristom, oboje s ikonografskim
znakovima aureole, kako sjede na stolici ispred hrama. Oboje su goli, djetešce
razmahuje rukama, a ona preko nogu drži ručnik za plažu. Tu se Vojo Stanić
našao najbliže Bogu i vječnosti, smetnemo li na čas ono što je, po narudžbi don
Branka Sbutege, slikao za Gospu od Škrpjela…
Ali vratimo se meksičkom ambasadoru, jer smo o njemu pošli govoriti. Na slici
iz 1966, slikanoj u maniri ranoga Stanića, prljavih boja, zemljane game i
plošne perspektive, tako da namjerno podsjeća na djela velikih diletanata ili
naivaca zapadnoga kruga, vidimo njega, ambasadora, u bijelom smokingu, s čašom
konjaka u desnoj i cigaršpicom u lijevoj ruci, sjedi u društvu troje zvanica,
dva muškarca i žene, i svo četvero pilje preda se, kao da se upravo
fotografiraju, dok nad njima ukočen stoji konobar. Na stolu su dvije pepelnice,
boce s pićem, čaše, kutija šibica i cigarete Gauloises. Ili ja to, možda, u
modrom pakiranju želim vidjeti Gauloises? Stol je, općenito, u vrlo neurednom
stanju za jedan diplomatski prijem. Po njemu se naslućuju tragovi pepela, iz
kutije je ispalo jedno palidrvce. Po zidovima pro- storije vise slike, a u
plitkoj dubini prizora, ispod žutog luka visi nečije plavo-bijelo ulje na
platnu: zdjela s dvije ribe.
Atmosfera bi, sve u svemu, bila vrlo ukočena da nije njega u bijelom odijelu:
meksičkog ambasadora u Oslu. On je centralna figura na slici, oko njega se širi
prizor i započinje priča. Svaka slika Voja Stanića, ili skoro svaka, ima svoju
priču. U početku, u ranim radovima koje je slikao kao četrdesetogodišnjak,
svjestan da od njegovoga kiparenja neće ništa biti (Usput: pitao sam ga jednom
zašto je odustao od vajarstva; odgovorio je, je li u šali ili u zbilji, da je
Crnogorac, pa po prirodi stvari mora biti lijen, a kiparenje je težak posao;
po- slije je dodao i da nije dovoljno fizički jak; ne znam koliko se šalio, ali
ne znam slikara koji je toliko slikar kao on, i koji je svoju ljudsku narav
tako izrazio kroz slikarstvo.), svaka je slika imala po jednu priču, a kasnije
su se priče razrasle i umnožile, tako da na svakoj biva po nekoliko priča.
3.
Godinu nakon ,,Meksičkog ambasadora u Oslu“ slika ,,Peškariju“.
S lijeve strane je postariji ribar, koji na onoj starinskoj ručnoj vagi, na
kantaru, vaga jednoga manjeg zubaca, kukom ga je okačio o škrgu. Na banku
ispred njega nekoliko je sitnijih ribica, jedna hobotnica, list, raža, četiri
trilje i nekoliko sitnijih ugora. Na kraj tezge su neke sitne dagnje, što
sitnije to bolje, jer se u luci, blizu kanalizacije goje one krupne.
S desne strane: kupci. Modrooka gospoja, u starinskoj plavoj haljini s vezom na
ovrat- niku i rukavima, te sa slamnatim šeširićem na glavi, pruža novčanicu, da
plati zubaca. U lijevoj ruci joj je povelik novčanik, na nadlanici diskretna
zlatna narukvica. Ispod banka izviruju cipelice: crne s potpeticama srednje
visine.
Iza nje u redu stoji, i nešto govori, starija žena, ribolikog izraza lica,
grube preplanule kože, muškobanja rijetkih kosa i s naočalama crnih okvira. Ona
je u crnini, vječnoj udovič- koj dalmatinskoj crnini.
Prizor je to savršene primorske idile šezdesetih godina, na prostoru od Bara i
Ulcinja do Poreča, Rovinja, Portoroža. U svakome mjestu na obali i otocima
postoji peškarija (ili peskarija ‒ kako kažu u Dubrovniku), i u peškariji
trgovac, ribar u godinama, s istom uma- šćenom kapom na glavi, vaga zubaca, dok
mu po rukavima starog kaputića, koji je nekad služio za sprovode, a sad je za
rad, sjakti krljušt umorenih i udavljenih riba. Tu je i mačka: oštri nokte o
drvenu nogu banka s ribom. Tu je i vrša: eno je pod bankom, kao zoran dokaz da
je riba na tržnicu došla živa. Okolo po podu razbacani su morski ježevi
poispadali iz vrše, koje naš svijet ne jede i ne služe ničemu.
Peškarija je, kao i tolike naše riblje tržnice, ispod dva volta, dva zaobljena,
arhitektonski najjednostavnija luka, iza kojih se vidi more, katarka neke male
brodice, možda samo kaića na jedro, i jedan čovjek koji s rive gleda prema
pučini, koja je sivo žuta, kao da je oblačan dan ili je, kako se na nebu vidi ‒
pomračenje Sunca. Neki je planet, bit će da je to Mjesec, koji striktno
gledajući i nije planet, zaklonio Sunce, ali ljude u peškariji nije briga.
(Opće- nito, ljude na Stanićevim slikama nije briga za ono što se vidi na
nebu…) Na drugome kraju neba, lijevo od Sunca, visoko iznad ribareve glave, naslikano
je oko. Svevideće nebesko oko. Netko ćorav i budalast u tom bi oku prepoznao
masonski znak. Krivo! Nije to mason- ski znak, nego je to oko dragoga Boga,
koji još uvijek bdi nad primorskim svijetom. Vojo Stanić u Boga, prema
vlastitoj tvrdnji, ne vjeruje, ali to je i za sliku i za samoga Boga, koji je u
času njezina nastanka još uvijek živ, savršeno beznačajan podatak. Ako ne
vjeruje sli- kar, vjeruju ribar i njegovi kupci. Vjeruju ribe, dok se opraštaju
sa svijetom. Ovakav prizor naprosto je nemoguć bez Boga. Ne bi bio istinit.
Ali nismo ga opisali do kraja. Nismo rekli što ovu sliku čini savršenom
dalmatinskom idilom, tačnom i istinitom u nekom višem smislu riječi.
Izbezumljena pogleda, razrogače- nih očiju, zubima škripi i zavlači ruku između
dvije žene, muškarac neutvrdivih godina, i grabi jednog ugora. Vidimo ispod
banka da je bosonog.
Tko je on?
Mjesni muto, zaostao u razvoju, ludi benac, vanbračni sin prvih rođaka ili, ne
daj Bože, rođenih brata i sestre, sin jedinac prestarjele matere, nišči kakvih
ima i kakvih je bilo u svakome našem mjestu, barem po jedan svagdje, kojeg se
ljeti skoro ni ne bi primjećivalo, dok svud okolo vrve furešti, dok bi preko
zime svojim ludostima i bezumnostima zabavljao svijet, ulazio ljudima u priče,
i svojom beslovesnošću lakšom im činio sve njihove sitne nesreće.
Njegova je priča slike “Peškarija”.
4.
U ranoj fazi, koja će potrajati skoro do sredine sedamdesetih, Vojo Stanić
slikao je žanr scene mjesnoga primorskog života. Nastojao je uloviti onu opću
priču, koja se ponavlja iz naraštaja u naraštaj, prenosi se i traje stoljećima,
gotovo nepromijenjena, i neka je vrsta unutrašnjeg, neizgovorenog i
neverbaliziranog identiteta jednoga svijeta. To je vrijeme pr- ljavih boja,
zamućenih prizora, zimskih scena, vrijeme bez sunca koje kada na njegovim
slikama jednom grane, više neće ni zalaziti. Ali i tada su, uz rijetke
izuzetke, njegove slike bile vedre.
Najizrazitiji izuzetak, i najmračnija slika Voja Stanića, na kojoj nema baš
nijednoga
utješnog detalja jest ,,Ispraćaj“ iz 1969.
Noć pred jutro, nad lukobranom u portu svijetli sitan puni Mjesec. Radnik u
mornarskoj majici i kaputiću, s francuzicom natučenom do pola čela, skida konop
s bove, odvezuje brod pred isplovljavanje.
Desetero njih, stisnuti jedno uz drugo, cijela jedna rodbina, nekoga ispraćaju.
Lica muš- ka i ženska, uglavnom staračka, gledaju prazno pred sebe, netko vadi
maramicu, i sve je kao da bližnje prate u logor. Ili, što je vjerojatnije, na
put s kojeg se dugo neće vraćati, u neku Australiju ili na Novi Zeland, tamo
gdje se ide u bolji život i u zauvijek. Jedini mlađi na slici, stoji im negdje
za leđima, propinje se na prste, diže ruku i maše.
Do radnika je ugašen ručni fenjer, ali je prizor, ipak, osvijetljen. Žuto
svjetlo pada na
rivu i lukobran. Svjetlo nevidljivog broda, koji upravo isplovljava.
Lijepa i nekarakteristična slika. Neki Vojov dalmatinsko-bokeljski
ekspresionizam. Pri- ča o odlascima i ispraćajima među najvećim je našim
primorskim pričama. Odlazilo se, masovno, od sredine devetnaestog stoljeća, bježalo
se od gladi, pa od peronospore u vrije- me koje Europa pamti kao belle epoque,
a u dvadesetom stoljeću sklanjalo se i od onoga što su nanosile nove
društvenopolitičke i državnopravne okolnosti. Išla je sirotinja, išlo je
razbaštinjeno građanstvo, odlazili su Nijemci, Austrijanci, Česi i Poljaci,
kada više nije bilo Austro-Ugarske, odlazili su bokeljski Hrvati i katolici,
dubrovački i cavtajski Srbi i srbokatolici, s istočnih na zapadne obale
prelazili su dalmatinski Talijani, išlo se u avanturu i u život, u optimistički
zamišljen spokoj, bježalo se zbog komunizma, jedni zato što su bili komunisti,
drugi zato što nisu htjeli biti komunisti, odlazilo se svakodnevno, glasno ili
potajice, ali uvijek je netko ostajao, i ispraćao.
Iz Herceg Novog išlo se morem i kopnom, sa željezničke stanice na krajnjem
jugoi- stočnom kraku svih austrougarskih željeznica, i iz luke iz koje se išlo
do neke veće luke, u Ankonu, Rijeku ili Trst, iz kojeg je veliki brod odlazio
daleko.
Tom je svijetu Vojo Stanić naslikao sliku, pa ako bi jednom netko sastavljao
enciklopedi- ju svih naših primorskih pečalbi i odlazaka, ovu bi sliku valjalo
reproducirati na naslovnici.
5.
Iza onih koji su otišli ostaju napuštene kuće, ruševine i profunde.
Svaka dalmatinska ruševina, svaka srušena hromina ‒ kako bi je nazvao pjesnik
Raša Livada, s kraja na kraj istočnih jadranskih obala, ima više suvlasnika
nego sve one žive i ci- jele kuće zajedno. Kuća u pravilu ima jednoga, najviše
dva vlasnika. Ruševina iz koje raste smokva ima sedamnaest suvlasnika. Zato
nikada neće biti prodana, i rast će iz zemlje kao ničiji spomenik kulture, sve
dok se jednoga dana država ne dosjeti jadu i ne krene razvlašći- vati vlasnike
koji ne vode računa o svojoj imovini, kao što se to radi u naprednim zemljama
Zapada. Ali malo je vjerojatno da bi se to kod nas, iujednoj od naših malih
država, moglo dogoditi bez velike bune. Jer kad bi onoj sedamnaestorici država
pokušala oduzeti njihovu ruševinu, svi bi se oni okupili, od Australije do
Čilea, od Novog Zelanda do Južne Afrike, i bez obzira na sve pradjedovske svađe
složno se borili protiv države, i izborili se za svoja vlasnička prava. Onaj
tko bi dirnuo u ruševinu, dirnuo bi u uspomene i sjećanja, stvarna i fantomska,
u porodične legende i u mrak svih onih imenovanih i bezimenih kurđela i askur-
đela od kojih su načinjeni njihovi identiteti.
,,Napuštena kuća“ slika je iz 1979. Žuto okrečen usputni sirotinjski kućerak
negdje gore pod Lovćenom, visoko nad morem, tamo u Njegušima, gdje se ne živi
od turizma, i odakle se odlazi iz nekih vrlo dramatičnih razloga, tako da
ruševine ostaju bez ijednoga vlasnika.
Iz kuće nije izrasla smokva, nego neko drugo, čini nam se
izmišljeno, izmaštano stablo, što je bogato rodilo nekim žutim plodovima, nalik
na jabuke, i izviruje van kroza sve prozore i vrata. Drvo se zakitilo kućom, i
oko njega pitomo oblijeću ptice. Volio bih da su to lasta- vice, ali možda i
nisu.
Na nebu iznad kuće hladan je, pun Mjesec, ali nije okrugao nego ima oblik
pravouga- onika, čija je jedna polovina u sjeni. Mjesec na nebu oblikom
podsjeća na kuću na zemlji.
To je već onaj prepoznatljivi, današnji Vojo Stanić, čistih i sunčanih boja.
6.
Na njegovim slikama nikad nije bio vidljiv politički angažman, niti su se na
njima pre- poznavali oportuniteti epohe. On nije slikar kolektivnih emocija, ni
određenoga povijesnog trenutka. Njegov trenutak oduvijek je bio strogo
privatni. Mimo njega prolazile su intelek- tualne, umjetničke i političke mode,
a on je ostajao onakav kakav jest, slikajući ono svoje i ne misleći o tome je
li figuracija prevaziđena, arhaična i reakcionarna ‒ kako se to nekome moglo
učiniti već od pedesetih godina prošlog stoljeća, ili je štafelajno slikarstvo
definitiv- no mrtvo ‒ kako se priča od ranih dana konceptuale.
Sve do jednom, Vojo Stanić bio je umjetnik izvan vremena. Onda je došla 1991,
kada su hulje pokazale svoja stvarna lica, a strašljivci su se posakrivali u
svoje estetike. Tada je Vojo učinio nešto što ga je zadugo učinilo
najosamljenijim Hercegnovljanom i jednim od najusamljenijih naših umjetnika,
uopće. Protiv logike stada i volje većine, mimo rezona mirne građanske
svakodnevice, rekao je svoje o napadima na Dubrovnik. U besramna doba izrazio
je svoj sram, čime je svojim sugrađanima i sunarodnicima omogućio da se u nekoj
tada dalekoj budućnosti pozivaju na njegov svijetli primjer. Čestitost Voja
Stanića postat će tako kolektivni moralni kredit Crnogoraca.
Rat će se pojaviti na dvije poznate slike.
Prva iz 1992. nasmiješeni je ženski akt iz potkrovlja. Djevojka negroidnih crta
lica leži ispod otvorenoga krovnog prozora, baca u zrak novčić ili neku sličnu
sitnicu, dok se niz oblačno nebo obrušava borbeni avion. Naziv slike je ,,Rat“
Druga je ,,Barka“ iz 1993, i zanimljivija je, raskošnije, prave vojovske priče.
U prvom planu, na lijevoj strani slike, djevojka je u toplesu i tangama. Lebdi
nad kockom, koja je položena na rivu, i baca balon u zrak. Lijepa, mlada
turistkinja. Na desnoj strani muški torzo u tamnom kaputiću srezanom pod
lopaticama, poboden na štap gleda prema pučini i zadovoljno se smiješi. To je
jedna od onih Stanićevih fantastičnih figura, koju u tipskim va- rijacijama
susrećemo na više njegovih slika. Ispod, na nevidljivoj plaži, sunčaju se
dvojica muškaraca, jedan je ćelav, drugi sa šeširom, dok mimo njih promiče
blijedi djetinji duh. Tu je i jedna čudna modra boca s okruglim čepom, i barka
na jedro koja promiče prema jugu. Jedro je napuhano suprotno od kretanja barke,
što gledatelju sugerira snovitost prizora. Vojo Stanić kao iskusni jedriličar,
ali i pripovjedač koji pažljivo vodi računa o detaljima, brodove i jedra slika
naročito vodeći računa o vjerodostojnosti prizora. Dakle, ukoliko bar- ka jedri
u vjetar, iako je jedro namješteno niz vjetar, onda za to postoji dobar razlog.
Prizor je ovo savršene morske idile, jedna od njegovih žanr scena, koju remeti
tek jedna sitnica: avion koji pada za horizont. To je rat. Ljudi se u miru
sunčaju dok malo dalje po nečijoj idili dejstvuju vojni bombarderi. Tako je
uvijek i svugdje i u svim ratovima. Idilični predsmrtni trenuci čovječanstva.
7.
Slika ,,Noć“ iz 2001.
Još jedna od onih koje su za njega netipične. Ljeto je, vrijeme onih teških
noćnih žega i sparina, kad čovjek ne može zaspati od vrućine. Goli postariji
muškarac leži pokraj ko- monćina s upaljenom stolnom svjetiljkom. Iznad je slika,
umjesto portreta dvoje na vjenčanju, kakvi su obilježili naše dvadeseto
stoljeće, dvije su glave od kojih je jedna naopako
izokrenuta. Ili to i nisu glave.
Na podu je parket na kojem se u žutoj ocrtava uspravni pravokutnik prozorskoga
okna, kroz koje ulazi mjesečina. Mjesec je pun, pada njegovo svjetlo po crnome
noćnom moru i po parketu.
Ova slika podsjeća na Edwarda Hoppera, velikoga američkog realista, s kojim
Vojo Stanić, inače, ne dijeli ništa, osim talenta i slikarskog intenziteta. Ali
to je već sve. Hopper je, međutim, izbjegavao slikati unutrašnjim okom,
izbjegavao je ono čega nema, i zato je bio genijalni portretist kolektivne
američke samoće. Vojo Stanić izbjegava samoću, i slika nemoguće prizore. Ono
čega u zbilji, navodno, nema.
Na ovoj slici je tako naslikao prozorsko okno bez prozora. Onako kako to
izgleda kada je kuća tek sagrađena, prije nego što je okuju stolarijom. Čemu
prozor u vrelu ljetnu noć? Tome što će jednom doći zima? Da, u životu je tako,
na Hopperovim slikama je tako, ali Vojo Stanić ne slika ono što će jednom biti,
nego ono što je sad. Trenutak njegove sadaš- njosti, vrela ljetna noć, proteže
se u vječnost. To je čudo ove slika, ali i mnogih Stanićevih slika. Trenutak
rastegnut u vječnost.
https://okf-cetinje.org/miljenko-jergovic-vojo-stanic-sedam-poglavlja/
