1. Pristajući na ljubazni poziv profesora Boškovića da govorim o temi koja je ovako nespretno najavljena kao Mit o književnosti i rat, i znajući da književnost u našem kulturnom krugu živi/traje već duže vrijeme od vlastite mitizirane i mitologizirane i mitotvorne prakse, ali i da rat nije mogao da izbjegne komplementarnu funkciju koja mu je namijenjena – da svjedoči o iskustvu koje se pretvara u mitsko iskustvo i mitotvorno iskustvo moderne historije, bio sam svjestan da ću morati da razvijem/zacrtam nekoliko vidljivih i par teže raspoznatljivih ograda kako bih uopšte mogao da dođem do onog prostora što je naslovom označen: mit, književnost, rat – mit o književnosti, ratni mit/mit o ratu/heroju. Budući da svaki govor misli/izriče svoje posredovano iskustvo sa neke pozicije budućnosti, svejedno da li osviješteno ili ne (da se pozovemo na Bahtinovo metodološko stajalište), ako nikako drugačije a ono kao određena, realno svladana – za druge pripremljena, integrirana građa/materijal s kojom je sama ona kao buduća proizvođena i proizvedena, u toj i s tom građom modelirana, odnosno izručuje se kao takva proizvodeća kontinuiranom autoproizvođenju. Da li se više uopšte može znati čega?! I da li je svjesna da to proizvođenje legitimira konkretne mehanizme funkcioniranja prostora života sa toliko investiranih úloga, úloga ambiciozno i agresivno investiranih u dovršenost prostora života za koji ne postoje realne alternativne između diferenciranih koncepcija organiziranja i vladanja, bar se tako prikazuje svakom „objektivnom” recentnom uvidu? Pamćenje sadržaja pak ta tri pojma (mit, književnost, rat) i takva opšta/načelna pozicija nedovršenosti historije cinično nas prepušta „moći” diskursa kojima se bavimo (a time, valjda, braneći njega i sebe branimo), odnosno nemoći diskursa da potvrdi svoju historijsku kompetenciju s one strane humanističkog mita: neko sve nas po mjeri svojih moći, pokrenutih/angažiranih zbog svojih potreba pretvara u obrađeni, iscijeđeni, iskorišteni materijal praznine pred nama – neovisno o tome da li će biti dosegnuta ili ne. A neka sigurno hoće! Ali nešto neminovno hoće!
1.1. Posebno se pak karnevalizacijski zadovoljno postavlja ona svijest/praksa koja zna da se mora jasno odrediti prema obuhvatu iskustva što ga tako pretenciozno „pokriva”/„ prekriva” simbolika riječi – evropska književna historija i kultura u cjelini misle svoje iskustvo kao univerzalno, globalno obavezujuće, prekrivajući sva vremena od rimske imperijalne zahuktalosti nadalje u okviru ideje razvoja/napretka, ideje koja, sve za sada tako izgleda, investira svoje samorazumijevanje u naučni mit, odnosno praksu samozadovoljne savremene tehnologije. Svi oni isključeni iz tih recentnih generativnih procesa kao proizvodni njegovi kotačići/strojevi, a uključeni s ruba neproduktivne globalne historije za evropsku se svijet i za onu s njom kompatibilnu premeće u prostor pripitomljavanja drugoga. I sebe, „vlastitih” koji su navodno provjereno nedorasli za te potrebe, kao Balkan na primjer, i za sve druge kojima tek treba to globalno najprije učiniti njihovim poželjnim i identifikacijskim sadržajima. A pripitomljavanje se provodi svim sredstvima. Sa punim uvjerenjem u vlastitu istinu bez alternative koja isključuje mogućnost upitanosti u opravdanost i smisao upravo realiziranih postupaka za postizanje bezupitnih ciljeva.
2. Zato je nemoguće ne vratiti se samom početku tradicije kojoj pripadamo ili uobražavamo da pripadamo i koja kreće od mitskog iskustva realiziranog u okviru slike o putu i sadržaju te slike – ratu /Ilijada/ gdje Homerov ep, stvaralački imagološki potencijal autorskog ja epa svjedoči o simbiozi ljudi i bogova, neovisno o njihovim međusobnim kompetencijama u odnosu na stvarni aktancijski/motivacijski sklop epske priče. Mitski se siže argumentacijski grupira oko vjerovatno historijske činjenice – rata. Trojanskog. Već prvi pokušaji stavljanja tog mitskog/sižejnog iskustva/sadržaja u oslobodilački žrvanj podrivačke/konkurentske racionalne/kritičke/dijaloške provjere i neovisno o tome ili upravo tome zahvaljujući što je aktivirani diskurzivni zahvat rezultirao dekomponiranjem tog modela sagledavanja onovremenog kolektivnog starogrčkog iskustva, vrlo će visoku cijenu upravo tog semantičkog potencijala platiti Sokrat kao dosljedni propitivač simboličkog iskustva kojim se posreduje znanje i propituju pretpostavke njegova konstituiranja kao znanja. Svojim je postupkom-odgovorom na postavljenu dilemu između progonstva i smrti omogućio formiranje jednog od produktivnijih mitova evropskog kulturnog kruga – uvjerenje se legitimira egzistencijom. Ako i Sokratova sudbina upućuje na konzekvencije bavljenja mitskim i simboličkim iskustvom ma koliko da se ono htjelo racionalno ukrotiti, onda nije niti malo čudno što će i drugi obnavljati opštu mitsku slikovnost, odnosno neće moći izbjeći korištenje slika koje su formirane u mitskim prezentacijskim praksama kolektiva pa će Heraklitovo stajalište osporavanja kolektivnih zabluda na primjer perpetuirati sličnu spoznaju nezamjenjivim ključnim riječima: „Rat je otac svih stvari.” Što je upisao ili: što je upisano kao značenje/smisao u ovako gnomički organiziran iskaz, ne znamo, tek ga pokušavamo dovesti u nekakav prihvatljiv logički red e da bi zaposjeo određenu komunikacijsku kompetenciju. Doduše, znamo što je izrekao! Ako ništa drugo ono mogućnost da se simboličko tijelo riječi učini pogodnom za označavanje diferenciranih predmeta/stvari, sa svim konzekvencijama koje proizlaze iz toga, da se predmetnost izručuje simboličkom i metafizičkom, da se mjenjivost/proizvodnost svijeta ne da posredovati u spoznaji do li tekstom. Optimalnim tekstom nad kojim bdiju uvijek aktuelna infrastruktura regulacije javnog života.
3. Sa druge strane tema o kojoj se govori ne može a da ne svjedoči o vremenu iz kojeg se artikulira i o prostoru u/na kojem se ostvaruje. Zato ne treba bježati, a ne artikulirati tu poziciju i upisati je u sam govor: naš je prostor i naše je vrijeme još uvijek duboko traumatizirano ratovima i njihovim sveukupnim potencijalima pa da se spomenu bar dva najproduktivnija: a) pobjednički i b) poraženički. I jedan i drugi aktivni po mjeri tolikih nedomišljenih, neprovrelih i neprevladanih iskustava. Književnost u cjelini, ne samo književnost u užem smislu, i ne samo pisana, nego i usmena, samo je dijelom opservirana kao proizvoditeljica mitiziranih kolektivnih projekcija o sebi i drugima. I u tom kontekstu figura rata/borbe sa svim popratnim motivima jedna je od najproduktivnijih. Koliko je samo energije utrošeno da se iz zagrljaja mitiziranih interpretacija historije dođe do nje – historije, ali uvid u rezultate pokazuje koliko još uvijek taj rad ne samo da nije dovršen nego nije temeljito ni obavljen. Pa se ne bez razloga moramo plašiti spoznaje da je opasno kad se od historije proizvodi mit i kad se takav aktualizira za potrebe historijskih praksi. Zato se mora misliti mjesto i iskustvo književnosti u sadašnjem historijskom trenutku, jer ona još uvijek proizvodi obrasce reguliranja javnog prostora iskustva pojedinca i kolektiva u vremenu koje je takozvano globalno, globalističko, tranzitno, bez obzira na činjenicu što se radikalno izmijenila i sve ubrzanije mijenja globalna kulturna paradigma u okviru koje književnost sve prepoznatljivije postaje servis drugim diskursima. Ona, kao književnost jedva da se može sjećati one društvene kompetencije što ju je imao roman, na primjer, u evropskoj kulturi 19. vijeka, osobito za one recipijente koji su se dali uvući u izazove romaneskne priče koje su nudile nadu u budućnost, jer romaneskno vrijeme ne može dati sve odgovore na pitanja kojima se bavi pa tako od budućnosti očekuje da će biti strpljiva u uvijek novim poduhvatima da se pronađu traženi odgovori.
3.1. U trenutačno političkom kontekstu promatrano – samo neka društva prolaze tranzicijske porođajne muke plaćajući skupu cijenu pripitomljavanja i onom opštem sveobuhvatnom ili pak neokolonijalnom – brojni mikroproizvodeći subjekti ispunjaju prostor neizbježne budućnosti kao praznine. Postoje gotovo isključivo kao egzemplarna autoregulirajuća praksa. Obrasci su zadati, nalozi bezupitni i beskompromisni i obavezujući i u odnosu na to svekoliko obuhvatno reguliranje stoji pojedinačna razgoljena jedinka koja više nije u stanju kritički se pitati o smislu svoga vremena/života, jer je paralizirana i kibernetizirana ponuđenim recentnim simulakrumom. Magična riječ – tranzicija. Tako zavodljivo samorazumljiva da magijski prekriva svu buku koju proizvodi i briše sve diferencirane realne sadržaje različitih društava i pojedinaca zakovitlanih u kovitlacu kojemu za sada ne vidimo tobože ni uzroka ni cilja doli funkcionalno-organizacijskog. Jer: što može književnost u vremenu ratnom o vremenu ratnom, možda najratnijem vremenu u svekolikom pamćenju, o vremenu definitivno razobličene i priznate i prihvaćene nemoći da se pronađe neki oblik racionalno-interesnog rješenja za sve one koji su pozvani za taj okrugli stol koji se vazda otkriva nedovoljno okruglim? Kompromis?
4. Zato bi se moglo poći od same književnosti kao govora, kao diskursa koji je svjestan svoje tradicije, i proizvodnje i refleksije o toj proizvodnji pa otvoriti priču o Ilijadi ili Romanu o Aleksandru Makedonskom ili Bijesnom Orlandu, ali i onom što subverzivno proviruje iz Don Kihota ili o Ratu i miru ili o Kome zvone zvona ili o Mladim lavovima ili o Heroju na magarcu ili Lelejskoj gori ili prisjetiti se paradoksa da je Bosna mirna a sve oko nje gori u jednom grandioznom sveevropskom plamenu i gibanju u Travničkoj hronici Ive Andrića ili Miloša Crnjanskog u onom impozantnom luku autorskog autoosvještavanja od Dnevnika o Čarnojeviču do Romana o Londonu: ipak valja doći sebi bliže pa pokušati otvoriti ono urezivanje u jedan od apsurda ljudskog postojanja u vremenu u otvaranju Gorskog vijenca, o uvodnom distihu Pohvale prahu oca Srbije:
Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima!
Nije naodmet upozoriti na ovo otvaranje ne samo Pohvale nego i Gorskog vijenca u cjelini, jer je postignuta izuzetna semantička napregnutost u ovako povezanim riječima i njihovim sklopovima kako na planu oblikovanja autorskog razumijevanja evropske za autora recentne historije tako istodobno i crnogorske i srpske historije u tom kontekstu kao kontuinirano prisutne opsesije jednog osebujnog i neponovljivog autodidakta.
Sa jedne se strane tvrdi da se ovaj vijek, dakle, 19. vijek i to njegova krnja prva polovina može gorditi, uzdizati, smatrati se izuzetnom mimo sve druge vijekove, sva druga vremena i iz njih proizvedenih pamćenja pa se potom pokušava i odgovoriti na pitanje o sadržaju koji je generirao takvo mišljenje. Što je to što izdvaja prvu polovinu 19. vijeka evropske tradicije i njezina svekolikog pamćenja u odnosu na sve druge vijekove, što ga to čini izdvojenim, neponovljivo posebnim? I unaprijed i unatrag: i analeptično i proleptično! Nije na nama da upozoravamo na skroman doseg mȋsli koja mislī da je iskustvo Evrope realizirano u tom periodu egzemplarno i obuhvaća ideju o jednom apsurdu ili jednoj spoznaji, a to je da: na vrhuncu svoje moći i na optimumu ideja kojima raspolaže evropska kultura tê se optimalne ideje uvode ratom, najkrvavijim ratom što ga je Evropa poznavala u cjelokupnoj svojoj historiji do njih – Napoleonovi ratovi.
A radilo se o „pukoj” smjeni viševjekovne političke paradigme Evrope – građanska se ideologija (liberté, égalité, fraternité,) uvodila vojnim pohodima, a ne strpljivim i argumentiranim dogovaranjem i razjašnjavanjem – postepenim tranzicijskim strategijama. Radilo se o jednom egzemplarno revolucionarnom činu koji je nemilosrdno u historijsku ropotarnicu odbacio ograničavajući i po ljude nedovoljno pravedan i funkcionalan sistem – feudalna se Evropa u temeljima prodrmala, protresla i postepeno počela razgrađivati oblikujući nove modele organizacije društvene zbilje. Mene ovdje ne zanima niti prikaz historijskog perioda Evrope u trenutku zahuktalog i ubrzanog nastupanja modernističke paradigme niti političko stanje Evrope (što li bi se tek onda moralo reći i o evropskom kolonijalnom iskustvu u tom periodu i strategijama kojima se to konceptualizirano iskustvo opravdavalo?!) nego jedna gotovo bezupitna i nepomjerljiva činjenica: nasilje i destrukcija je temeljna antropološka činjenica koja regulira svekoliko ljudsko iskustvo, kako prema drugome tako i prema sebi. Naravno da autorski ja Pohvale prahu oca Srbije artikulira svoj stav iz horizonta evropski sagledane univerzalije – evropsko iskustvo je obavezujuće opšteljudsko iskustvo. Kao duboki privrženik i ljubitelj evropske duhovne tradicije, nije mogao, naravno, nego govoriti sa njom, u skladu sa njom. Zato može u isti horizont da postavi sve generale, slavom ovjenčane, u isti red: i pobjednike i poraženike – vrijeme se epskog iskustva na određeni način reaktualizira.
Mitska se figura heroja ratnika obnavlja u svoj svojoj punini. Epska se književna i kulturna tradicija prizvala kako bi se prizvala i opravdala centralna figura koja zanima autorski ja Pohvale, a time i cijelog Gorskog vijenca – Karađorđa.
4.1. Sloboda kao ideja o kojoj se više ne može misliti do li na nivou pojedinačnoga govora i zanosni zov slobode kao historijska akcija ugrađuje Njegošev autor u iskustvo budućnosti na evropskom prostoru (i opštečovečanski promatrano sa pozicije simboličkog potencijala teksta) je strašno iskustvo, odnosno biće strašno iskustvo budućnosti, jer kao poruka nije nadvladano, savladano, kulturno-historijski integrirano u ljudskoj civilizaciji. I ta će era trajati, odnosno ideje što su pokrenule Napoleonovu vojnu mašineriju generativne su za sve one kojima su one potrebne kako bi se optimalno ostvarili u postojanju, ali one neće ponuditi, iznaći nikakvo drugo rješenje za svoje potrebe nego će obnavljati istu matricu, svekoliku destruktivnost čovjeka!
5. U vremenu u kojem književnosti ne preostaje ništa drugo do da prihvati vlastitu poziciju robe na globalnom tržištu ravnopravnih roba i sa sviješću da više ne postavlja optimalna pitanja razdoblju u kojem se obznanjuje, da se promijenila i ubrzano mijenja kulturna paradigma koja je bila formirana na studiju jezika u svim njegovim diskurzivnim praksama, onda mi se čini da se književnost, bar ona koja slijedi naloge visoke kulture, bavi prvenstveno sobom, svojom proizvodnjom i svojim pamćenjem. Pogotovo takozvana visoka literatura. A o drugim iskustvima književnosti da se ni ne govori – književna kritika i nauka o književnosti na primjer. Oni ionako dramu književnosti kao umjetnosti pretvaraju u pseudodramu metajezika književnosti.
Kako da odgovori književnost na destruktivni potencijal rata, kako da to destruktivno pretvori u kreativni estetski materijal i aktivira kreativnu energiju, ako već uviđamo da svaki ili gotovo svaki završeni rat generira novi? Da li to može svojim mitskim repertoarom? Osobito ako imamo na umu da više nema Ahileja koji je ljut, nego tobože depersonalizirane ratnike, izvršioce nečije volje! Ionako sve više ne ratuju ratnici pa ne mogu postati ni herojima, nego puka tehnologija koja se kapilarno ugradila u cjelinu savremenog čovjeka – od privatnog do javnog života.
5.1. Dakle, radi se o radikalnoj smjeni kulturne paradigme: mit o heroju mijenja se, transformira se u mit o tehnologiji, pogotovo ratnoj tehnologiji tako da se svi znakovi transformiraju prema „kompetencijama” savremene tehnologije rata i ideološke infrastrukture angažirane u prezentaciji tog novog konceptualiziranja teme rata i heroja. Rat postaje tako spektakl i to planetarni. Dovoljno je podsjetiti se na brutalnu demonstraciju globalnog zaplašivanja i ponižavanja čovječanstva – televizija uživo prenosi bombardiranje Bagdada! O pojmu kolateralna šteta ne govori se niti približno kako bi se moralo e da bi se razobličio sav cinizam nedodirljivih. Figura ratnika/junaka se premetnula u figuru žrtve, ali civilne. Od mitske figure heroja/ratnika ostao je samo njihov kenotaf. Sve više ratuju bespilotne letilice, a oni koji tom tehnologijom ne raspolažu uglavnom raspolažu primarno ljudskim resursima. Koja je cijena i jednog i drugog modela sve jasnije uočavamo!!!
5.2. A herojstava pak vanknjiževnih, dakle, onih koje smatramo stvarnim, ima puno, a izvan su rata i ratova, vojnika i generala, jer su u prostoru života. I žele tu i biti. Mimo ratova i generala i njihovih kreatora. Može li književnost, odustajući od mita o ratu i herojima ratnim, oblikovati fikcionalni svijet kojim će se afirmirati globalno iskustvo nade ravnopravnih? Ili to već pripada kulturi koja više o tome ni ne može bitno da se pita, jer je globalna tržišna uravnilovka potopila sve nade koje bi eventualno mogle sačuvati bar malo od onog diskrecijskog sagledavanja fenomena u njihovim vrednosnim odnosima?
5.3. Iako nije u punini analogije, ipak bih podsjetio na isti raspored figura (rat/pobjeda, čovječanstvo, pojedinac) kod autora koji je tako markantno označio kulturni prostor iz kojeg je potekao, na njegovo stajalište u tekstu Iznad pobjeda, gdje se dramatično adiraju ključne riječi (rat i književnost) proizvodeći snažan, gotovo prenapregnut odnos:
„Jer šta su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi? U očima čovjeka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jednako: dobivenim kao i izgubljenim, jedno poraženo čovječanstvo.”
Ova će se etička lamentacija nad spoznajom o poraženom čovječanstvu kasnije efektno upotpuniti svojevrsnim okvirom svedenim na mjeru individualnog iskustva:
„Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.” Tako se pita i tako odgovara čovjek samac iz vremena raspada racionalističkog mita koji je iluzionistički vjerovao da se racionalno može ovladati historijom i njezinim mehanizmima. Da bi apsurd bio potpun, historija će potvrditi autorovu viziju u oba konteksta: zajednica koju je utopijski i vlastitim zalaganjem bar dijelom formirao u ratu je nastala, a neslavno se u ratu sedamdesetak godina kasnije i razgradila. Ipak, historija, ma koliko da se neki trudili, ne uspijeva bitno narušiti značenjski i umjetnički potencijal njegovih fikcionalnih tekstova, što nije samo zasluga tekstova nego i kulture kojoj tekstovi pripadaju.
6. Književnost definitivno više ne može bitno utjecati na generativne procese vremena, jednostavno zato što ne može izdržati konkurentski pritisak drugih medija i diskursa. Ona se ne može nositi sa industrijom zabave ili oblicima popularne kulture, jer su oni podržavani opštom ideologijom vremena kojoj takav model kulture treba i odgovara. Pa i u kontekstu teme rat: ona je toliko frekventna u filmskoj industriji, industriji zabave do nivoa video-igara za djecu, ali i televizijskoj industriji serijala sa brojnim podžanrovima, žanrovima televizijskih informativnih emisija i reportaža itd. pa možemo sa punom sviješću reći da se radi o punoj kontaminiranosti javnog prostora ratom i opštim nasiljem. Rat je postao svakodnevno iskustvo planetarne protežnosti i od te se činjenice ne može pobjeći. A izbjeglice, kolone izbjeglica i egzodusi ljudi i naroda u stotinama hiljada potresaju savjest svakoga, jer svjedoče globalnu umreženost svijeta. Na iskustvo takve zbilje književnost nema adekvatnog odgovora.
Možda i čovječanstvo.
Dušan Marinković
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Katedra za srpsku i crnogorsku književnost
