Ustanovio sam da se u ovome slaže većina mišljenja kod Starih: da je došlo vrijeme smrti onda kad u životu ima više zla nego dobra; i da produljavati život sebi na muku i patnju znači sukobljavati se sa samim zakonima prirode, kao što i kažu stara pravila:
“Ili miran život, ili sretna smrt.”
“Dobro je umrijeti kad ti je život na teret.”
“Bolje je ne živjeti nego živjeti u nevolji.”
Ali, dotjerati prezir prema smrti do te točke da se njome poslužimo kako bismo se odijelili od části, bogatstava, visokog položaja i drugih dobara i darova koje mi nazivamo blagom, kao da razum nije dovoljan da nas navede da ih ostavimo, bez dodavanja tog novog tereta, to nisam vidio ni da se zahtijeva ni da se čini, sve dok mi jedno mjesto iz Seneke nije dopalo ruku. U njemu on savjetuje Luciliju, moćnom i utjecajnom čovjeku iz careve okoline, da napusti taj život u sjaju i uživanju i da se odrekne slavoljublja i posveti samotnom, mirnom i mudrom životu. Na to mu je Lucilije nabrojio nekoliko teškoća koje se tome protive: “Mislim (rekao mu je) da ili napustiš takav život ili život sâm; savjetujem ti da ideš blažim putom, da prije odriješiš nego da prekineš ono što si loše zavezao, naravno, ako se ne može drugačije odriješiti, onda da prekineš. Nema tako malodušna čovjeka koji ne bi više volio jedan put pasti nego ostati stalno klimav.” Rekao bih da taj savjet odgovara tvrdoći izražavanja u stoikâ, ali čudno je da je preuzet od Epikura, koji, upravo u vezi s rečenim, piše posve
slično Idomeneju.2
Ipak mislim da sam na nešto slično naišao i kod naših ljudi, ali uz kršćansku umjerenost. Dok je boravio u Siriji, sveti je Hilarije3, biskup Poitiersa i glasoviti neprijatelj arijanske hereze, doznao da njegovu kćer jedinicu Abru, koju je bio ostavio s majkom s ove strane mora, prose najviđeniji ljudi i
francuska gospoda kao dobro odgojenu, lijepu i bogatu djevojku u najljepšim godinama. U pismima joj je savjetovao (kao što znamo) da se odrekne svih sklonosti prema užicima i prednostima koje su joj obećavali, jer joj je on za svojih putovanja našao za udaju mnogo većeg i dostojnijeg muža u kojega je posve druga moć i veličanstvo koji će joj darovati i ruho i nakit neprocjenjive vrijednosti. Namjera mu je bila da je odvrati od želje za svjetovnim slastima kako bi je svu posvetio Bogu. No, kako mu se činilo da je smrt njegove kćeri najizravniji i najsigurniji put prema tome, nije prestajao molitvama i pobožnostima iskati od Boga da je odijeli od ovoga svijeta i pozove k sebi. Molitve su mu bile uslišene, jer je uskoro nakon njegova povratka Abra umrla, a on je to dočekao s posebnom radošću. Čini mi se da je u tome nadmašio sve druge zato što se tom rješenju utekao od samog početka, i to kad je u pitanju bila njegova vlastita kći, dok drugi izabiru taj put samo uz posredovanje nečega drugoga. No, ne bih htio izostaviti ni kraj ove priče, premda to i nije u vezi s ovim što govorim. Kad je žena svetog Hilarija od njega doznala da je smrt njihove kćeri došla kao posljedica njegova zagovora i po njegovoj želji i kako je mladica imala više sreće s time što je otrgnuta iz ovog života nego da je u njemu ostala, obuzela ju je tako živa želja za vječitim nebeskim blaženstvom da nije prestala moliti svog muža da isto učini i za nju. I Bog ju je na njihovu zajedničku molbu uskoro za tim uzeo k sebi i to je bila smrt prihvaćena jedinstvenim zajedničkim zadovoljstvom.
Mišel de Montenj
1 Ove se tri grčke maksime u tom istom redu navode u Crispinovoj zbirci grčkih mudrih izreka objavljenoj 1569. Potječu iz Antologije (Florilegium ili Sermones) grčkog pisca Ivana (]Iw(nnhV) iz Stobija, koji je živio u V. stoljeću.
2 Čitav je odlomak preuzet iz Seneke, Epistulae, 22.
3 Hilarije (315-367), crkveni otac i animator pariškog koncila (360), Njegovo je glavno djelo rasprava o Trojstvu, koju je posebno poštovao sv. Augustin. Propagirao je uvođenje orijentalnog načina redovništva u zapadne kršćanske zemlje.
4 Mjesto je preuzeto iz Bouchetova djela Annales d’Aquitaine, objavljenog 1557.
