„Na ulaznoj kapiji mosta i oko kapije su prva ljubavna maštanja, prva viđenja u prolazu, dobacivanja i sašaptavanja. Tu su i prvi poslovi i pazari, svađe i dogovori, tu sastanci i sačekivanja. Tu se, na ćuprijskoj ogradi od kamena, izlažu na prodaju prve trešnje i bostan, sabahzorski salepi i vrući simiti. Ali tu se sakupljaju i prosjaci i sakati i gubavi, isto kao i mlađi i zdravi koji žele da se pokažu ili da vide druge, kao i svi koji imaju da iznesu ma šta naročito od plodova, odela ili oružja. Tu često posjedaju zreli, ugledni ljudi da se porazgovaraju o javnim stvarima i zajedničkim brigama, ali još češće mladići koji znaju samo za pjesmu i šalu. Tu se prilikom velikih događaja i istorijskih promjena ističu proglasi i pozivi (na onom izdignutom zidu, ispod mermerne ploče sa turskim natpisom, a iznad česme), ali tu su se, sve do 1878. godine, vješale ili nabijale na kolac glave svih onih koji su ma s koga razloga bivali pogubljeni, a pogubljenja su u ovoj kasabi na granici, naročito u nemirnim godinama, bila česta, a za nekih vremena, kao što ćemo vidjeti, i svakodnevna.

Ne mogu preći preko mosta ni svatovi ni pogreb a da se ne zaustave na kapiji. Tu se svatovi obično spremaju i svrstavaju prije ulaska u čaršiju. Ako su mirna i bezbrižna vremena, obredaju se rakijom i zapjevaju, povedu kolo, i često se zadrže mnogo duže nego što su mislili. A kod ukopa, oni koji nose pokojnika spuste ga malko da se odmore, redovno tu na kapiji, gde mu je i inače protekao dobar deo života.

Kapija je najvažnija tačka na mostu, isto kao što je most najvažniji dio varoši, ili kako je jedan turski putnik, koga su Višegrađani lijepo ugostili, napisao u svom putopisu, »njihova kapija je srce mosta koji je srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu“…

IVO ANDRĆ (iz romana „Na Drini ćuprija“)

MOST KAO SIMBOL IMAGINACIJE I SNOVA – OD IVE ANDRIĆA DO SIGMUNDA FROJDA

Osnovno obilježje snova u romanu „Na Drini ćuprija“ je njihova nemogućnost ostvarivanja. Ta nam spoznaja još teže pada ako znamo da je najstvarniji život kada sanjamo budni. To je posljedica života „u obruču“, pod pritiskom tuđinske vlasti, koja potiskuje autentično narodno nasljeđe, ono što se prenosi s koljena na koljeno, kako bi se sačuvala transgeneracijska vitalnost zajednice. Uz pismene i usmene predaje i Andrićeva „Ćuprija na Drini“ je jedan takav prenosnik nasljeđa kroz vrijeme. Postoje neke sakralne zone u koje zajednica upliće snove i sve ono što ide pod kategoriju nestvarnog, koji su za nju neka vrsta „metafizičkog oslonca“. Strategija tuđinske vlasti često ima u fokusu to metafizičko uporište koje nastoji neutralizirati i „minirati“, kako bi nametnula svoj sistem vrijednosti. To nametanje izaziva brojne psihološke posljedice, a pored ostalih i Frojdov pojam „potiskivanja“. To proizvodi rascjep između onoga što u nama buja iznutra i onoga što je kreirano i nametnuto izvana, kao društveno stanje. Kada čovjek nakon noći provedene u snu izađe iz svoje sobe na ulicu, prvo je što zapazi da ono što se događalo njemu u snovima nema nikakve veze sa kreiranim stanjem u objektivnoj, vanjskoj zoni. To se prenosi i na ostale elemente unutrašnjeg života zajednice, na jezik i nasljeđe, mitove i folklor. Posebno u zemlji gdje je uspostavljena tuđinska, okupaciona vlast. Evo jednog Andrićevog zapisa iz romana „Na Drini ćuprija“:

„Mještani su znali da je most podigao veliki vezir Mehmedpaša, čije je rodno selo Sokolovići tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i kasabu. Samo vezir je mogao dati sve što treba da se ovo trajno čudo od kamena sagradi. (Vezir — to je nešto sjajno, krupno, strašno i nejasno u svijesti dječaka.) Zidao ga je legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak ni u sjećanju. Znali su da je gradnju ometala vila brodarica, kao što je oduvijek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i noću rušila ono što je danju sagrađeno. Dok nije »nešto« progovorilo iz vode i savjetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake djece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve djece po cijeloj Bosni. Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede. Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje bliznadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosjetljiva za psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada“…

Frojd u knjizi „Uvod u psihoanalizu“ piše da se rođenje u snu redovito izražava kroz odnos prema vodi (ili se u nju uranja ili se iz nje izlazi). Svaki čovjek prvu fazu svoga postojanja provodi u vodi, a i preci homo sapiensa potiču od vodozemaca. Rođenjem je iz tijela majke čovjek također izašao iz vode. Ćuprija na Drini je također ponikla iz vode. Kamen je poprimio nešto od tog krajolika, kanjona kojim rijeka protiče, a oblik mu je podarila čovjekova fantazija, koju je također oblikovalo to podneblje, na principu višestoljetne primopredaje. Ivo Andrić je pokušao da izvede rekonstrukciju prošlosti, prodirući u unutrašnje polje narodne memorije, a most je samo kamičak koji je ubačen u taj tamni bunar vremena. Most kao simbol imaginacije i snova integrira sve ostale elemente svijeta romana „Na Drini ćuprija“. Stari narodi su veliki značaj pridavali snovima, iz kojih su izvodili znakove za budućnost i u njima tražili znamenja. Okupaciona vlast nam želi nametnuti iluziju da nam oni pružaju naše „metafizičko uporište“, koje mi ili nemamo ili nismo u stanju da branimo. U današnjem vremenu nam nude hipnozu putem moderne Tehnologije, a razbijaju sve metafizičke toponime koji su ljudima ovog podneblja bili višestoljetno uporište. Koriste sve moguće metode da „ubiju“ naše snove, jer znaju da se u snovima krije snaga obnove, baš kao u vodi. Snovi nas svakog dana vraćaju na početak odnosno na „ovo vrijeme sada“, kako Semezdin naslovi jednu svoju knjigu. Oni koji teže sigurnosti i čvrstom osloncu grčevito brane tu „nultu poziciju“ koja, podrazumjeva se, ne isključuje sanjarenje. Majka Tereza, dobitnica Nobelove nagrade, je bila sklona produhovljenim ritualima sa fokusom na „aktuelni trenutak“. Slavna nobelovka iz Kalkute (koja je porijeklom Albanka) to ovako pojašnjava: „Razmišljam samo o jednom danu. Juče je prošlo. Sutra nije došlo“. Sjajna je bila ta naša majka Tereza. Došla je tiho, provela svoje vrijeme u radu i molitvi, te onda (kao i svi dobri đaci u „školi vječnosti“) tiho otišla.

Evo jednog zapisa o mašti iz romana „Na Drini ćuprija“: „Narod pamti i prepričava ono što može da shvati i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nemom ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju. Ovo mučno i dugo zidanje bilo je za njega tuđi rad o tuđem trošku. Tek kad je kao plod tog napora iskrsnuo veliki most, ljudi su počeli da se sećaju pojedinosti i da postanak stvarnog, vešto zidanog i trajnog mosta kite maštarskim pričama koje su opet oni umeli vešto da grade i dugo da pamte.“ Kaže se da američki san (american dream) znači da Amerikanci sanjaju o onome što imaju. U Bosni ne samo da ljudi sanjaju o onome što nemaju, nego sanjaju o onome što nemaju niti teoretsku šansu da posjeduju. To u svakom slučaju izaziva brojne negativnosti, koje se gutaju i potiskuju godinama, pa čak i vijekovima, čemu smo svjedočili tokom pet stotina godina tuđinske otomanske vlasti na ovim prostorima. Može se ustvrditi da su prostranstva duše najnepoznatije polje u medicini. U svoje vrijeme je Freud kao utemeljitelj psihoanalize skicirao neke zakonitosti duše, a najviše se bavio snovima, kao njenim najizraženijim manifestacijama. Sanjamo u slikama, koje je pohranila naša memorija, što je posljedica čovjekovih vizuelnih sposobnosti. Ali ne sanjamo samo ono što smo vidjeli. Teoretičar ruskog formalizma Viktor Šklovski u tekstu „Umjetnost kao postupak“ tvrdi da je umjetnost povijest razvoja slika. Smatra da su slike statične, iz vijeka u vijek, i da prelaze s pjesnika na pjesnika ne mijenjajući se. One su „ničije“ i božije“. Što više razumijemo epohu, po njegovom mišljenju, saznajemo da su slike koje je stvorio pjesnik „tuđe“. Sigmund Freud u knjizi „Uvod u psihoanalizu“ piše da čovjek uglavnom doživljava u vizuelnim slikama, a tek iza toga dolaze misli i emocije. Mišljenja je da jedan dio poteškoća u priči o snovima stiže otuda što se slike trebaju prevoditi u riječi. Naveo je primjer vlastitog sna tokom kojeg je sanjao da je umro papa, ali je sutradan spoznao da je taj san u njemu izazvalo zvonjenje zvona sa crkvenog tornja u blizini. Baš onako kako primamo impulse izvana, što uvjetuje sadržaj naših snova, tako i snove možemo prevoditi u riječi, i kreirati mitove, književna djela, spomenike, mostove itd. Osnovni problem sa snovima je što često ne mogu da se ostvare i ta njihova nemogućnost ima mnogo manifestacija.

Andrićev roman „Na Drini ćuprija“ je prepun povijesnog zla. Uzroci tog stradanja su složeni, često se tretiraju kao zločin, bez da im se utvrđuje razlog u psihološkim kategorijama, tokom kojih su brojni poremećaji stečeni pa čak i nametnuti izvana. Fenomen kao takav često ima svoj odraz u kulturnoj tradiciji i folkloru, koje okupatorski režim želi uokviriti i prevesti u svoj poredak ili barem učiniti podobnim. To stvara jaz između autentičnog unutrašnjeg života ovog podneblja i okvira koji se nastoji nametnuti izvana, kako bi se uspostavio kolonizatorski, tj. robovlasnički odnos. Upravo u taj odnos je udjenuta ova Andrićeva romaneskna priča o most na Drini, o čemu postoji jedan lijep opis: „Sve bi to potvđivalo gornje mišljenje onoga stranca. Pa ipak je teško pouzdano kazati u kojoj je meri to mišljenje tačno. Kao u tolikim drugim stvarima i ovde nije lako odrediti šta je uzrok a šta posledica. Da li je kapija napravila od kasabalija ono što su ili je, naprotiv, ona zamišljena u njihovom duhu i shvatanju i sagrađena prema njima i njihovim potrebama i navikama? Izlišno i uzaludno pitanje. Nema slučajnih građevina, izdvojenih iz ljudskog društva u kome su nikle, i njegovih potreba, želja i shvatanja, kao što nema proizvoljnih linija i bezrazložnih oblika u neimarstvu. A postanak i život svake velike, lepe i korisne građevine, kao i njen odnos prema naselju u kome je podignuta, često nose u sebi složene i tajanstvene drame i istorije. Svakako, jedno je izvesno: između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna, vekovna veza.“

Ivo Andrić je u ovom odlomku ustvrdio da često nije lako utvrditi šta je uzrok a šta posljedica. To može važiti i za psihoanalizu i terapiju u toj oblasti. Često se tretira samo simptom, ali se ne zalazi u ambijent koji je proizveo taj simptom. Tako da je današnji čovjek još uvijek u nezahvalnom položaju. Na raspolaganju ima svete tekstove, odnosno religiju, literaturu i medicinu i slične discipline. Ali problem je što su one nemoćne da sustavno reguliraju ambijent u kojem se čovjekov život ostvaruje i onda dolazi do „čudne situacije u kojoj se nerazmrsivo miješaju mašta i stvarnost, java i san“.

Andrić dalje pripovijeda: „I zaista, na drinskoj ćupriji su prve dječije šetnje i prve igre dječaka. Hrišćanska djeca rođena na lijevoj obali Drine, pređu odmah prvih dana svog života most, jer ih već prve nedjelje nose u crkvu na krštenje. Ali i sva druga djeca, i ona koja su rođena na desnoj obali i muslimanska, koja nisu uopšte krštavana, provodila su, kao i njihovi očevi i djedovi nekad, glavni dio djetinjstva u blizini mosta. Pecali su ribu oko njega ili lovili golubove pod njegovim oknima. Od najranijih godina njihove oči su se privikavale na skladne linije te velike građevine od svijetlog, poroznog, pravilno i precizno sječenog kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine, kao i sve priče i legende, koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima se čudno i nerazmrsivo mešaju i prepliću mašta i stvarnost, java i san. I to su ih znali oduvijek, nesvjesno, kao da su ih sa sobom na svijet donijeli, onako kao što se molitve znaju, ne sjećajući se ni od koga su ih naučili ni kad su ih prvi put čuli“…

U današnjem vremenu velikih iskoraka u Tehnologiji dolazimo i do spoznaja da su brojne discipline i znanosti, pa čak i iz nedavno prohujalog dvadesetog vijeka, dovedene u pitanje, u smislu vjerodostojnosti svog teorijskog i drugog alata. To posebno dolazi do izražaja u medicini. U knjizi „Uvod u psihoanalizu“ Frojd piše: „Istina, psihijatrija se unutar medicine bavi time da opisuje primijećene poremećaje i stvara kliničku sliku o bolestima, no i sami psihijatri u svojim dobrim trenucima sumnjaju u to, zaslužuju li uopće njihovi posve deskriptivni stavovi naziv – znanosti“. Ljudska duša i psiha su nedovoljno istražena prostranstva, i na ovom stadiju razvoja zaista izgleda da liječenje poremećaja u tim oblastima djeluje više kao nadri-ljekarstvo, nego medicina zasnovana na istinskoj znanosti. Freud je pokušao da istraži tajnu ljudskih snova i da u njima pronađe uzroke za neuroze i druge poremećaje. U to vrijeme, u pitanju je početak 20-tog stoljeća, to je bio put koji obećava. Tako da ćemo se ovdje reducirati na psihoanalizu, koja je više kulturološka disciplina, za razliku od neuropsihijatrije, koja je fokusirana na medicinske spoznaje. Roman „Na Drini ćuprija“ je dobar primjer odnosa snova i neuroze. Na koji način? Višegradski most na Drini je u tom romanu, pored toga što je građevinski objekat od kamena, zapravo sakralni topos, oko kojeg se upliću snovi, mitovi, legende, folklor i brojni drugi oblici mašte. Most je, dakle, objekat nestvarnog (a san je jedna kategorija nestvarnog), koji ima funkciju vezivnog tkiva za gotovo sve druge društvene pojave, ne samo u jednom vremenu, već i u onom vremenu, kojeg nazivamo poviješću. Na koji način se u odnosu na to polje sna oblikuje stanje neuroze ili drugog psihološkog poremećaja? Ćuprija je u romanu poprište ljudskog stradanja u kolonijalnom ambijentu porobljenog čovjeka tokom Otomanske vladavine. Na tom planu se uspostavlja mjesto poremećaja, a nedaće (i razni zločini i stradanja) su odraz duševnog poremećaja, individualnog i kolektivnog, koji se kao takav iz ovih ili onih razloga pojavio. Da bi neka terapija bila uspješna, nije dovoljno tretirati samo simptom, nego i ono što je prouzrokovalo taj simptom. Nije dovoljno liječiti samo posljedicu, nego i uzrok. To je mnogo teže, jer ulazimo u složen socijalni ambijent, koji proizvodi taj simptom. Na koji nam način može u tome pomoći psihoanaliza. Frojd u snovima pokušava da pronađe simbole. Tako Sigmund Frojd u knjizi „Uvod u psihoanalizu piše“: „Uistinu i ima dosta povoda za začuđena pitanja, a prvo od njih glasi: otkuda bismo mi zapravo trebali poznavati značenje ovih simbola snova, o kojima nam i sam sanjač ne daje nikakvu, ili tek nedostatnu obavijest? Odgovaram: iz vrlo različitih izvora, iz bajki i mitova, šala i dosjetaka, iz folklora odnosno znanja o običajima, izrekama i pjesmama naroda, iz pjesničke i opće uporabe jezika. Tu se posvuda može naići na jednaku simboliku, a na nekima od ovih mjesta razumijemo je i bez daljnjih poduka. Ispitamo li ove izvore u pojedinostima, pronaći ćemo tolike usporedbe sa simbolikom snova, da moramo postati sigurni u svoje tumačenje.“ Potrebno je još naglasiti da standardi u ovim disciplinama jako brzo zastarijevaju. Medicinska praksa u današnjem vremenu najvećim dijelom potječe iz 20-tog stoljeća, jer je kao takva i osmišljavana za taj društveni ambijent. Međutim, novo vrijeme pred nas stavlja nove izazove. Sada su u svijetu poznate klinike za liječenje ovisnosti o internetu i društvenim mrežama. Postoji jako mnogo poremećaja koji se medicinski i ne tretiraju. Za roman „Na Drini ćuprija“ je vrlo značajan Freudov pojam „potiskivanja“. Ta pojava je uzročnik mnogih deformacija. U romanu Ive Andrića je procesima potiskivanja izložen podjarmljeni narod pod otomanskom okupacionom vladavinom. Njegove vrijednosti života, običaji i folklor ovog podneblja su izloženi vanjskom pritisku, koji proizvodi psihološku pojavu, koju nazivamo „potiskivanje“. To je jedan duševni proces, ali se u samome romanu manifestira kao društveni poremećaj u povijesnim okolnostima što se najbolje da primjetiti kod onih „koji vole igru mašte, a mrze ironiju“.

Za kraj još jedan citat iz romana „Na Drini ćuprija“:

„U centralnom stubu mosta, ispod »kapije«, ima jedan veći otvor, uska i dugačka vrata bez vratnica, kao džinovska puškarnica. U tom stubu, kaže se, ima velika soba, mračna dvorana u kojoj živi crni Arapin. To znaju sva deca. On u njihovim snovima i nadlagivanjima igra veliku ulogu. Kome se on javi taj mora da umre. Nijedno dete ga još nije videlo, jer deca ne umiru. Ali ga je ugledao jedne noći Hamid, onaj sipljivi i večito pijani ili mamurni hamal krvavih očiju, i umro je još te noći, tu pored zida. Doduše, bio je pijan do nesvesti i zanoćio je tu na mostu, pod vedrim nebom, pri temperaturi od —15°C. U taj mračni otvor gledaju dečaci često sa obale, kao u ponor koji straši i privlači. Dogovore se da svi gledaju netremice, a koji prvi ma šta ugleda da vikne. Zure u tu široku, mračnu pukotinu, strepeći od radoznalosti i od straha, dok se nekom malokrvnom dečaku ne učini da se otvor kao crna zavesa počinje da niše i pomera, ili dok neki od onih podrugljivih i bezobzirnih drugova (uvek ima po jedan takav) ne vikne »Arapin!« i ne počne tobože da beži. To pokvari igru i izaziva razočaranje i negodovanje kod onih koji vole igru mašte, mrze ironiju, i veruju da bi se pažljivim gledanjem moglo zaista nešto videti i doživeti. A noću, na spavanju, mnogi od njih rve se i nosi sa tim Arapinom iz ćuprije, kao sa sudbinom, sve dok ga majka ne probudi i tako ne oslobodi mučnog sna. I dok ga zapoji hladnom vodom (»da rastjera stravu«) i nagna da izgovori božje ime, dečak već ponovo spava, premoren od dnevne igre, tvrdim dečijim snom u kome strahovi još ne mogu da uhvate maha i ne traju dugo“…

Marko Raguž