Ako je jedno lice Amsterdama karnevalsko, ali i karnevaleskno, onda je drugo kontemplativno.
Amsterdam je sam po sebi kontemplacija, neka vrsta puzzlea koji treba riješiti. Amsterdam je grad s kanalima koji grade finu paukovu mrežu. Ako osoba A. stoji pred Rijksmuseumom i treba se naći s osobom B. koja čeka ispred Oudekerk, koliko će osobi A. trebati vremena da sretne osobu B., i koliko će kanala i mostova pri tom prijeći. Pitanje je samo naizgled glupo. Prava šetnja Amsterdamom je neka vrsta mentalnoga filigranstva. Jer takav je i grad, djelo filigranskih majstora.
U Amsterdamu ima više od četiri stotine mostova. Prelazak preko mosta je kontemplativan trenutak. Pješak će pogledati nadesno, pa nalijevo, zatim pravo, u točku prema kojoj ide, a onda će se osvrnuti da vidi točku iz koje je krenuo. Pred pješakom će se otvoriti četiri perspektive na grad. Sam prelazak s jedne obale na drugu, ma kako kratak taj put bio, u svojoj je biti ozbiljan, kontemplativan čin.
Među četiristotinjak mostova postoje i pomični mostovi koji se svaki čas dižu da bi propustili brodove. U tom trenutku pješaku, vozaču bicikla ili automobila ne preostaje drugo nego da čekaju. A čekanje je mala dnevna situacija koja nas prisiljava da mislimo, da usporimo kretanje zbog više sile. Prisiljeno čekanje je poziv na skromnost, na suradnju i toleranciju, jer treba se zaustaviti da bismo propustili nekoga drugoga. U trenutku dok čeka čekač će se zagledati u brodove, koje inače u žurbi ne bi ni zamijetio, u lica drugih čekača, u koja se nikada ne bi zagledavao, u okružujuće zgrade, u nebo, u pačja gnijezda koja plutaju kanalom… U tom prisiljenom čekanju čekać će se zapitati da li mu se zaista toliko žuri, da li je važno da stigne onamo kamo je naumio, i kako bi bilo da promijeni putanju, vrati se ili krene nekamo drugamo.
Jedan od najstarijih pokretnih mostova u Amsterdamu je Magere Brug, sagrađen 1670. Zamislimo sada da na nebu, me|u onim bezbrojnim božjim činovnicima, postoji an|eo zadužen za arhiviranje misli pješaka koji su čekali da se Magere Brug spusti kako bi mogli prijeći na drugu stranu. Zamislimo kako bi bilo kada bismo mogli čuti unutrašnje glasove svih tih čekača. Zamislimo kako se isprepleće glas piljarice koja žuri da proda povrće na tržnici, glas prostituke koja je upravo zaradila svoj novčić, glas Petra Velikog koji se inkognito obreo u Amsterdamu, glas Jana Steena koji je krenuo da kupi boje… Kada bi takvo što bilo moguće, bila bi to najjedinstvenija i najvjerodostojnija povijest Amsterdama.
Dubravka Ugrešić
