Mrtvi, poslednja u nizu od petnaest novela unutar briljantne zbirke – Dablinci (1914.), irskog književnog maga, Džejmsa Džojsa (1882.-1941.), poslednja po mestu koje zauzima unutar debitantskog ostvarenja mladog irskog pisca, u umetničkom pogledu svakako jedna od najznačajnijih i najdirljivijih, jedno je od onih ostvarenja koja vas trajno vežu svojom unutrašnjom lepotom i snagom, jedno od onih ostvarenja po kojem određeni stvaraoc ostaje u pamćenju i srcu pravih ljubitelja pisane reči.
Nije znao kao bi odgovorio na njenu optužbu. Htio joj je reći da je književnost iznad politike. Ali oni su bili prijatelji dugi niz godina, pa im je čak i život uporedo tekao isprva na sveučilištu, a zatim su oboje postali profesori. Zbog toga joj nije smio bombastično odgovoriti. Nastavi žmirkati očima i pokuša se nasmiješiti i neuvjerljivo promrmlja da nema ništa političkog u pisanju književnih prikaza.
A zar vam nije stalo do vašeg jezika – irskog jezika, upita gospođica Ivors.
Pa, reče Gabriel, kad smo već došli do toga znate, irski nije moj jezik.
Njihovi su se susjedi okrenuli da slušaju ovo unakrsno ispitivanje. Gabriel nemirno pogleda oko sebe i pokuša sačuvati dobro raspoloženje iako mu se u ovoj mučnoj prilici počelo rumenilo prelijevati po čelu.
I zar nemate vlastitu zemlju da po njoj putujete, zemlju o kojoj ništa ne znate, vašu vlastitu domovinu i vlastiti narod?, nastavi gospođica Ivors.
O, iskreno rečeno, iznenada odvrati Gabriel, sit sam moje vlastite zemlje, sit sam je!.
Zašto?, upita gospođica Ivors.
Gabriel joj ništa ne odgovori jer se bio raspalio.
Zašto?, ponovi gospođica Ivors.
Morali su zajednički obići krug i kako joj još uvijek nije odgovorio, ona reče vatreno:
Naravno, nemate što odgovoriti.
Gabriel pokuša prikriti uzbuđenost predajući se gorljivo plesu. Izbegavao je njen pogled jer joj je na licu vidio ogorčen izraz. Ali kad su se ponovo sastali u dugom lancu iznenadi ga čvrst stisak njene ruke. Pogledala ga je za trenutak obijesno ispod oka i on se morao nasmiješiti. A onda, upravo kad su trebali ponovo stati u lanac, ona se podiže na prste i šapnu mu u uho:
Britanac!
Preletio je bilješke za svoj govor: irska gostoljubivost, tužne uspomene, tri Gracije, Pariz, Browningov citat. Ponovio je u sebi rečenicu iz jednog svog osvrta: Čovjek osjeća da sluša muziku mučenu nemirom“. Gospođica Ivors pohvalila je osvrt. Da li je bila iskrena? Da li ona uopće ima neki svoj vlastiti život iza tog njenog propagandizma? Do ove večeri između njih nikad nije bilo zlonamjernosti. Obeshrabrila ga je i sama pomisao da će ona biti na večeri i da će ga kad bude govorio promatrati svojim kritičkim i ispitivačkim očima. Vjerojatno joj neće biti žao ako mu govor ne uspije. Pade mu na pamet jedna misao koja ga ohrabri. Reći će smjerajući na tetku Kate i tetku Juliju: Gospođe i gospodo, generacija koja odlazi možda je imala nedostatke, ali po mom mišljenju imala je izvjesne vrline gostoljubivosti, duhovitosti, čovječnosti, koje nova vrlo ozbiljna i preobrazovana generacija koja sada dolazi, kako se meni čini, nema. Izvrsno, to će biti za gospođicu Ivors. Nije važno što su njegove tetke samo dvije neuke stare žene.
Nakon majčine smrti, 1903. godine, beskompromisni borac za vlastite stavove, umetničke, društvene i životne ciljeve i snove, usamljenik, hladan poput sante leda metafizički nihilist i izgnanik, književnik Džejms Džojs, ponovo odlazi iz rodne Irske i nastavlja do kraja (u naredne četiri decenije) svojim radikalnim putem svojevoljnog otpadništva od svega i svih – od Pariza i Londona do Trsta i Ciriha, napuštajući i odbacujući sve ono što ga je okivalo i gušilo u želji da ostvari dosledno svoje umetničke ciljeve. Bekstvo od rodnog grada i kuće, zatrovanih materijalnim neprilikama i političkim nesuglasicama, bekstvo od dominantnog irskog nacionalizma opterećenog stalnom potrebom za dokazivanjem i borbom sa dominantnom engleskom vlašću nad Irskom i bekstvo od licemerja katolicizma bilo je deo beskompromisne Džojsove individualističke pobune, bilo je njegovo jedino svetlo u noći – jedina iskrena nada koju je pronalazio u umetnosti, književnom stvaralaštvu zbog kojeg će se svega odreći da bi uspeo u nameri. Ironijom sudbine, izgnanik Džojs će vremenom postati najirskiji irski pisac, umetnik čiji će se celokupni književni kosmos svesti na njegov rodni Dablin.
Jutro je još uvijek bilo mračno. Sumorna žuta svjetlost pritisla je kuće i rijeku, a nebo kao da se spuštalo prema zemlji. Po nogama je bila bljuzgavica, i samo su krpice snijega ležale po krovovima, zaklonima uz obalu i na ogradama. Svjetiljke su još uvek treperile crvenkastom svjetlošću kroz tmasti zrak i s druge strane rijeke palača Four Courts prijeteći se uzdizala prema teškom nebu.
Predivne rečenice, gotovo lirski zanos prepun čudnovatih senki odmerenosti, hladnoće, odsustva bilo kakve sentimentalosti i neposredne topline. Džojs zauzima distancu već na samom književnom početku – hladni intelekt krči vlastitom snagom i nadahnućem put ka čistoj, pročišćenoj umetnosti reči – ne štedeći sebe ni druge. On raskida spone sa klasičnim oblikom romana, razgolićuje i osvetljava čovekovu dušu gotovo perverznom iskrenošću, konstatuje njenu neizlečivu usamljenost i uzaludnost svih ljudskih napora i saznanja da bilo šta promene, dolazeći do tačke posle koje nema povratka – tačke negacije, tuge i jeze smrti u kojoj sve misteriozno nestaje. Osećaj čovekove izolacije i konačnosti u vremenu ravan je očaju.
Išla je ispred njega tako lagana i tako uspravna da je zaželio da potrči za njom nečujno, da je uhvati za ramena i da joj šapne u uho nešto ludo i strastveno. Činila mu se tako krhka, da je žudio da je od nečeg obrani i da onda ostane s njom sam. U njegovom sjećanju zasvjetlucaše kao zvijezde trenuci njihovog skrovitog zajedničkog života. Za doručkom kraj njegove šalice leži omotnica boje suncokreta i on je miluje. Ptice cvrkuću u bršljanu i bjelokosna i osunčana paučina zastora svjetluca na podu. Val još nježnije radosti razli se iz njegovog srca i toplo prostruja njegovim žilama. Njegovo sjećanje obasjaše kao nježni zvijezdani plamen trenuci njihovog zajedničkog života koje nitko nije znao niti će ikad znati. Čeznuo je da u njoj probudi iste uspomene, da joj pomogne zaboraviti sve one godine jednoličnog zajedničkog životarenja i da je podsjeti samo na časove zanosa. Jer, osjećao je da godine nisu ugasile ni n jegovo ni njeno srce. Ni djeca nisu ugasila nježni žar njihovih duša, ni njegovo pisanje, ni njene brige oko kućanstva. U jednom pismu koje joj je u ono doba uputio, napisao je: Zašto mi se riječi kao što su ove, čine tako bezizražajne i hladne? Da li je to zato što nijedna riječ nije dovoljno nježna da bude tvoje ime?. I sada su kao udaljena muzika izranjale iz prošlosti te riječi koje je napisao prije toliko godina. Čeznuo je da bude s njom sam. Kad svi odu njih dvoje će ući u hotelsku sobu i tada će konačno biti sami. Nježno će je dozvati: Gretta!. Možda neće odmah čuti. Svlačit će se. A onda će je nešto u njenom glasu trgnuti. Okrenut će se i pogledat će ga.
Pregarajući po neuglednim i hladnim mansardama Pariza, mladi, svojeglavi i siromašni pisac, Džejms Džojs, stvoriće svoje legendarne Dablince, 1905. godine, da bi narednih devet godina utrošio u epskoj borbi sa urednicima i izdavačima radi štampanja svoje zbirke novela. Mitska borba, upornost i vera u sopstvene ideje i snove napokon su ga doveli do njegovog prvog cilja, 1914. godine.
Dablinci oživljavaju Džojsov rodni Dablin, irsku metropolu u komešanju i životnoj raznolikosti: od političkih klubova i debata, malograđanskog duha i prosečnosti, sveta mornara, sveštenika, pijanaca, dece i uličnih prodavaca, sa neiscrpnom stvaralačkom energijom i snagom zapažanja – bez ikakve patetike i feljtonizma. Prikazujući pojedina duševna stanja raznih ličnosti iz različitih društvenih krugova Dablina, Džojs izbegava uobičajenu fabulativnost, dramatičnost, bilo kakva preterivanja, jeftine efekte i široke geste. Atmosfera (bez jezičkih, tehničkih i stilskih eksperimentisanja, koja će uslediti kasnije) koja će stvoriti njegove antologijske romane – Portret umetnika u mladosti, Uliks i Finneganovo buđenje, rodila se upravo ovom zbirkom novela.
Novela Mrtvi dolazi iz same srži Džojsovog umetničkog genija, donoseći sobom jednostavnu životnu priču jednog bračnog para, njihove rodbine i prijatelja, jednog od Božićnih dana. Džojs Mrtve smešta u mračnu kuću na Usher’s Islandu, Dublin, za vreme pomenutih, Božićnih praznika. U iznajmljenom delu kuće sestre Morkan – Kate i Julia (dve starije gospođe) organizuju prijem i ples, zajedno s njihovom nećakinjom Mary Jane, profesoricom muzike. Džojs prikazuje prazničko veče – njegovu radost, lepotu, uspone i padove, raznolikošću likova i atmosfere. Nećak, Gabriel Conroy i njegova supruga Gretta, zauzimaju centralno mesto unutar novele. Njihov odnos, u početku naizgled divan, zasnovan je na laži i patetici, i čudesno se menja nakon jedne melodije prošlosti i njihovog povratka u hotelsku sobu posle prijatne večeri kod sestara Morkan. Uspomene, iskrene ljubavi i svet mrtvih neprolazni su. I još uvek su tu zahvaljujući sećanjima na njih. Na kraju, nakon potresne i iskrene ispovesti Grette o njenoj ljubavi iz mladosti – priče o mladiću koji je odavno mrtav, Gabriel i njegova duša lagano zaranjaju u prostranstva u kojima prebiva beskrajno mnoštvo mrtvih… i zauvek živih.
Gabriel je naslonjen na laktove gledao neko vrijeme bez ljutnje njenu zamršenu kosu i poluzatvorena usta i slušao njeno duboko disanje. Tako dakle, ona je u svojo mladosti doživjela tu romantičnu priču: jedan je muškarac umro zbog nje. Jedva ga je sada i zaboljelo kad je pomislio kako je jadnu ulogu, on njen muž, odigrao u njenom životu. Promatrao ju je dok je spavala kao da nikad nisu živjeli zajedno kao muž i žena. Njegov radoznali pogled dugo je zadržavao na njenom licu i kosi, i kad je pomislio kakva je morala biti u to doba svoje prve djevojačke ljepote, obuze ga čudna prijateljska samilost prema njoj. Nije volio priznati čak ni samom sebi da njeno lice više nije lijepo, ali znao je da to više nije bilo lice zbog kojeg je Michael Furey prkosio smrti.
Od zraka u sobi osjeti studen u ramenima. Pažljivo se uvukao pod pokrivače i ispružio kraj svoje žene. Jedan za drugim svi će postati sjene. Bolje je preći odvažno na onaj drugi svijet, u punom zanosu velike ljubavi, nego nestajati i turobno venuti sa starošću. Razmišljao je kako je ona, koja je ležala kraj njega, zadržala tolike godine u svom srcu lik svog dragog i njegov pogled kad je govorio da ne želi živjeti.
Gabrielove se oči ispuniše plemenitim suzama. On sam nikad nije tako osjećao prema nijednoj ženi, ali znao je da takav osjećaj mora biti ljubav. Suze su mu sve gušće navirale u oči i u polumraku on je zamišljao da vidi mladića kako stoji ispod mokrog drveta. I druge su prilike počele izranjati iz mraka. Njegova je duša zaronila u prostranstva u kojima prebiva beskrajno mnoštvo mrtvih. Bio je svjestan njihovog čudnog i lepršavog postojanja, ali ga nije mogao uhvatiti. I njegova vlastita osobnost gubila se u sivom neopipljivom svijetu. A sam čvrsti i tvarni svijet, koji su ti isti jednom gradili i u njemu živjeli, rastvarao se i iščezavao.
Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovo je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlosti svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, ne brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi poslednji kraj.
Mnogi autori koristili su prirodu za analizu ljudske prirode i prikaz ljudskog stanja. James Joyce koristi sneg da baci svetlo na likove, prenese značenje događaja i pruži daljnju analizu tema unutar Mrtvih. Sneg može predstavljati lepotu jer ocrtava vegetaciju i dodaje čudesnu definiciju njihovim ljupkim oblicima. Sneg takođe čovečanstvu pruža priliku da se bez srama i udobno odmori. Može se posmatrati kao simbol nevinosti i slavlje zime. Iako sneg nemilosrdno guši život iz vegetacije, on pomaže u ciklusu života i daje priliku za novi rast. Sneg potiče razigranost, rekreaciju i povećanu intimnost s porodicom i prijateljima. Sneg daje ljudima posebnu snagu i duhovitost dok učimo prilagođavati svoje živote prašnjavom drugu i tiraninu. Sneg otkriva svoju okrutnu i ugnjetavajuću prirodu jer pokriva sposobnost biljaka da dobivaju energiju i hranu od sunca. Srce biljaka je smrznuto i čuvaju se u večnoj tami. Sneg predstavlja tu smrt ovih oblika života. Bez zaštite, sneg je prehladan za potpuno uživanje. Morate biti prekriveni toplinom kako biste izbegli njezin bolni ugriz. Slojevi su restriktivni i sav osećaj je izgubljen. Ljudi često krive sneg za gubitak slobode i inhibiciju u svom kretanju.
Mrtvi su poslednja i najduža priča u zbirci kratkih priča Jamesa Joycea. S pravom naslovom, sveobuhvatna tema Mrtvih je smrtnost, ili osetljivost na smrt, a najbolje je potkrepljena simbolikom koja se nalazi u većini postavki, posebno manjim detaljima koji paralelno predstavljaju koncept života i smrti u celom delu. Nepostojanost svakog aspekta okruženja (zima, stara kuća, hotelska soba) podupiru ne samo temu, već i neke od Gabrielovih poslednjih redaka: Bio je svestan, ali nije mogao shvatiti, svoje ćudljivo i treperavo postojanje. Njegov je vlastiti identitet nestajao u sivom neopipljivom svetu. Nekad su oni koji su sada mrtvi hodali istom zemljom kao i živi sada, ali njihova sećanja se gube u sve bližim umovima. Svi su, živi ili ne, povezani, i samo živi mogu održati mrtve na životu.
