Amsterdam, njegov centar, urbanistički je dovršen grad. Iz lutkine kuće može se pincetom izvaditi poneki detalj, obrisati s njega prašina, može se iznova obojati minijaturni stolić na prvom spratu, mogu se promijeniti minijaturne zavjese na drugom, štoviše, može se obnoviti i cijela fasada lutkine kuće, ali to je sve. Svaki drugi zahvat uništio bi muzejsku vrijednost kuće, svaka grublja intervencija mogla bi slomiti čitavu njezinu konstrukciju. Jer, ako se povuče samo jedna kriva nit, mogao bi se rasparati cio grad. Zato se amsterdamski urbanisti uglavnom bave vađenjem kamenih kockica, ako im se učini da su suviše utonule u pijesak, poravnavanjem pijeska, i postavljanjem kockica na isto mjesto.
Neki stanovnici grada ponašaju se kao volonteri u muzeju. Pri tom su jedni vremenom postali muzejskim eksponatima a drugi, pak, muzejskim čuvarima. U Amsterdamu se mogu vidjeti ljudski eksponati iz slavnih šezdesetih, iz vremena kada je vrijeme još uvijek teklo, muškarci i žene dugih sijedih kosa, prestarjela djeca cvijeća, ostaci evropske studentske ljevice koji žive na izdašnoj socijalnoj pomoć i, bivši rokeri, ostarjeli osvajači tu|ih stanova i pušači marihuane. Ti eksponati pronose gradom svoja ostarjela lica na kojima je poput kakva tika ostala petrificirana mladenačka drskost. Čuvari muzeja grintaju protiv prljavštine, jeftinog turizma koji uništava gradski centar i konzumerizma koji vulgarizira zlatnu nizozemsku prošlost.
I možda je baš ta muzealnost Amsterdama, lišena muzealne pompoznosti, energija koja potiče nevi|enu cirkulaciju njegova stanovnštva. Friškim imigrantima, koji dolaze iz traumatičnih sredina, gdje je život nestabilan i nepredvidljiv, neobično godi mirna izvjesnost života u muzeju. S druge pak strane, mnogi Amsterdamci, baš kao da je u pitanju kakava endemska bolest, pate od klaustrofobije.
Takvima nakon samo nekoliko mjeseci Amsterdam postaje tijesan. Takvi privremeno emigriraju u neke druge zemlje, iako svoju neurozu maskiraju ozbiljnim razlozima.
Ta privremena emigracija zove se Sveti Odmor, Vakantie, ili, pak, odlazak u svoje domove u Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj i sličnim zemljama. Ako to ne mogu, onda se upisuju na listu čekanja za kupnju stanova u jednom posve novom Amsterdamu kojemu tek predstoji da se sagradi, i u mislima već obra|uju ploveće vrtove ispred svojih budućih kuća. Ako to ne mogu, onda amsterdamski klaustrofobičari sjednu na vlak i odu da popiju kavu i pročitaju dnevne novine u Rotterdamu, Den Haagu, Utrechtu ili Leidenu.
A ako ni to ne mogu, onda klaustrofobičari upisuju jeftine tečajeve koje obično drže friški imigranti: tečajeve egipatskog trbušnog plesa, argentinskog tanga, bugarskog folklornog ojkanja, indijske joge i srpskoga kola.
Dubravka Ugrešić
