Any important disease whose causality is murky, and for which treatment is ineffectual, tends to be awash in significance. First, the subjects of deepest dread (corruption, decay, pollution, anomie, weakness) are identified with the disease. The disease itself becomes a metaphor. Then, in the name of the disease (that is, using it as a metaphor), that horror is imposed on other things. The disease becomes adjectival. Something is said to be disease-like, meaning that it is disgusting or ugly.
Susan Sontag, Illness as Metaphor & AIDS and Its Metaphors
Ko god da se brzopleto zaputi u virtualnu džunglu, grlom u jagode, naivno vjerujući da probirljivo prilazi švedskom stolu, preuzima rizik da se lijepo provede kao Amerikanka Justine Sacco, bivša PR-ica Inter Active Corp., koja je prije svog leta u Afriku nepromišljeno tvitala sljedeću neukusnu poruku: “Going to Africa. Hope I don’t get AIDS. Just kidding. I’m white!”. Put je prespavala kao nedužna bebica no kad je sletjela uslijedio je šok. U međuvremenu Internet je eruptirao, lava otrovnih komentara živu je sahranjivala, da stvar bude gora, dočekao je još i otkaz s posla. Bio posrijedi rasistički ispad ili nespretno formulirana kritika, kako je to ona kasnije pokušala objasniti, u narednom periodu taj stupidni gaf će je duševno slomiti i kao krpu potpuno iscijediti. Pošto je u pitanju žena, gnjev “pravednika” kao metod, koji će iz nje definitivno istjerati rasizam, prizivao je i silovanje, i to ne “obično” kojim internet bagra obično prijeti feministicama, nego specijalno – uključuje i prenošenje virusa.
O tom zlosretnom slučaju i još mnogim dilemama s graničnih područja slobode govora i govora mržnje, pametno progovara pedestdvominutni dokumentarac Rise of the Trolls (Uspon trolova), autorskog dvojca Jonathan Baltrusaitis/ Paul Kemp iz, sad bismo bez imalo olakšanja rekli, tako daleke 2016. godine.1 Naime, to što je film otvorio u međuvremenu je geometrijskom progresijom postalo još zaraznije. Demonskim karakterima mreža poklanja anonimnost, svejedno je li ona zavjesa amaterskim zlobnicima ili pak izvrsna tehnološka prilika za gotovo neprobojan štit profesionalnim plaćenim cyber teroristima kojima je ime trol pozajmljeno iz nordijske mitologije. Zašto su na mrežama u obrnutom srazmjeru civilizacijske vrijednosti – pravo na privatnost i sloboda govora koje bi u normalnom svijetu trebale ići nerazdvojivo, u paketu? Cijena neodoljivog eksponiranja navodi da su čak ovisnički u opskurno perverznom odnosu. Konvertibilnu valutu tog mahnitog tržišta čini “luzl” – nacereni užitak sadističkog podsmijeha čim se ‘bilo kome’ nanese zlo. Taj bilo ko, po ispovjednim iskazima samih trolova, prepoznat je i tretiran kao krava muzara psihopatskih zadovoljstava. Sadističkoj izgladnjelosti priskače mazohistička ponuda. Obje neumjerene, prve bjesomučno vršljaju dok žrtve krotko nedotupavo same ne počnu da dolaze po repete porcije, umjesto da bez komentara blokiraju i ignoriraju napasnika i time mu uskrate ćeif.
Međutim, na netu nikad nema lovostaja, a potencijalne žrtve, naoko začudo, nisu ni najmanje plašljive. Čak bi se reklo da se nekim pervertiranim švedskim sindromom neustrašivim kukavičlukom vezuju uz svoje progonitelje i mučitelje, s tim što ovi potonji nemaju lica dok je traumatizirani plijen uvijek u krupnom kadru i ta ga ružna privezanost, zakucanost u škripcu, obilježava, žigoše za cijeli život. Njemački izraz Schadenfreude, naslađivanje tuđom nesrećom, najpreciznije pogađa to što se odvija u tim vezama. Digitalna forenzika možda se katkad uspije dočepati diletantskih hejtera, istjerati ih iz rupe anonimnosti, rjeđe sankcionirati, međutim, skoro pa nikad ne dohvati one najopasnije psihopate, računalnim znanjem oboružane, što prepredeno zameću tragove mizantropije.
Bezobzirno ismijavanje i kreveljenje karakteristično za net-trolling nije ama baš ni u čemu niti nalik na rubnu ironijsku subverzivnost recimo jednog Sashe Barona Cohena. Ta dva oblika ruganja i ismijavanja su različiti, neusporedivi i nespojivi kao nebo i zemlja. Posve je nešto drugo kad Cohen, alias Borat, šegačeći se kvazidokumentaristički navede pun pijani bar u Arkansasu da izbljuje mržnju prema Jevrejima ili kad kao Bruno počne ljubiti muškarca tokom kečerske predstave izazvavši provalu homofobije. Još luđa je njegova ortodoksna šetnja u gay-kožnim hlačicama i prsluku među Hasidima u Jeruzalemu. Ili kad prerušen predlaže izgradnju džamije u jednoj ruralnoj kršćanskog zajednici i tako razotkrije mržnju prema muslimanima.2
Sve to da po publiciranju naprosto antisemiti i rasisti pozelene od bijesa zbog svoje plitkosti. Potpuno je druga stvar kad trol-anonimusi likujući ‘obećavaju’ feministkinjama smrt, batine i silovanje.3 Ili kad rasistički i antisemitski ‘chataju’ slaveći “Endlosung der Judenfrage” (“konačno rješenje”), rehabilitirajući austrijskog molera – Fuhrera. Ili, kako je upravo S.B. Cohen, ovaj put ne kao alias nego kao sam on, nedavno izjavio na skupu Anti-Defamation League (ADL), društvene mreže danas bi i Hitleru potpuno nekritički omogućile prostor za političku propagandu.
Paul Trapnell feministička aktivistica Gina Crosley-Corcoran, digitalni forenzički analitičar Roman Horak, osuđena trolica Isabella Sorley i urednik Spiked-a Brendan O’Neill. Na Univerzitettu Winnipega prepoznate su četiri mračne strane ljudske ličnosti: sadizam, psihopatija, makijevijalizam i narcizam, predstavljene u četiri teglice boje crvenoj, zelenoj, žutoj i plavoj, pomiješane zorno oslikavaju crno duševno stanje trolova.
Koliko god se na mreži otvarale nove mogućnosti slobode, čini se da su odnosi među individuama, ali i virtualnim zajednicama, opeterećeni svakovrsnim predrasudama, vjerna preslika onih stvarnih. Otud nas iz povijesti oslovljava jedno veliko filozofsko ime: Sir Francis Bacon! I sam barun, poprilično vlastitim iskustvom upleten u mračne koruptivne spletke ionako sumornog doba učas je prevalio put od diplomate i lorda kancelara do kule Tower, doduše tamo je tek zanoćio na dva dana, ali se spisateljski iskupio u svom kapitalnom djelu Novi organon, pronicljivom kritikom idola koji, između ostalih šteta, ometaju ljudske spoznajne moći, pa samim time i nagrđuju čovjekove etičke principe i težnje.
Izvorišta razumskih zabluda podijelio je u četiri grupe. Na idola tribus (idole plemena) primjerene ljudskom rodu a ne ustroju univerzuma koji poput iskrivljena ogledala hvataju svijet, idola specus (idole pećine) u koje se zavlači svaki pojedinac slijepo odan vlastitoj nesavršenoj prirodi ili lažnim autoritetima kojima je okružen i izložen, te od tamo pristrano samjerava stvari i poredak svijeta, idola fori (idole trga) koji proistječu iz zlo/upotrebe jezika, uobičajene unutar svih zajednica, koje siluju zdrav razum i kojima se ljudi po/d/vode te, na koncu, na idola theatrum (idole kazališta) koji su prodrli u ljudsku psihu iz mnoštva tragikomičnih vjerovanja, svjetonazora i običaja. Sve četiri klasificirane vrste idola dale bi se bez dvojbe reaktualizirati ali naročito idola specus i idola fori, koji, dakle, još od šekspirijanskog doba siluju javni prostor, samo je taj prostor danas nemjerljivo širi i nepojmljivo brže se prevaljuje.
Huliganstvo u virtualnom svijetu nije manje okrutno od divljanja drugdje: stadionima i ulicama, rigidnim vjerskim ili militarstičkim zajednicama, među osuđenicama na bračne samice i interniranima u migrantske karantene…
Nikad prije u povijesti nisu teško iskorjenjiva ljudska kvarnost i izopačenost dobile takve šanse ispoljavanja, ali i morbidnog udruživanja. No ipak je jedna osobina, koja krasi nažalost i žrtve i predatore zadobila neslućene sadržaje i oblike: nepromišljenost, uz nevjerojatno visoko plaćanu cijenu. Paolo Virno će to novonarastajuće stanje u Gramatici mnoštva nešto drugačije prepoznati i označiti – žigosati kao brbljanje i znatiželju. Obe značajke na stvari su neizbježni atributi suvremenog mnoštva, bremeniti dvosmislenostima.
Ukoliko autorova aforistična krilatica: gdje je mreža tu je i pauk još jednako vrijedi i pogađa bit stvari onda je to samo ukoliko se iza metafore insekta kriju i vrebaju svakojaki sociopati i pedofili, podlaci i lupeži, sadisti i psihopate, toliko da Kafkin Gregor Samsa predstavlja samo još estetski kurozitet.
Virno se vraća na sv. Augustina i njegove Ispovijesti da bi ukazao i prokazao na sve pogubne mogućnosti čudesne moći tehnologije za ispoljavanje jedne iste ljudske prirode: “Naslada ide za onim što je lijepo, zvučno, ugodno, tečno, glatko, a radoznalost ide i za tim da iskuša šta je tomu protivno, ne da trpi kakvu neugodnost, nego iz požude da iskusi i dozna…kakva naime ima užitka vidjeti na rastrganom mrtvacu ono čega se moraš zgroziti? Pa ipak, ako gdje leži, grnu ljudi da se žaloste i poblijede.” Eto, pa gdje bi to više važila žalosna i jadna istina, no za web-voajerstvo, naročito za strvinarski zlobno voajerstvo.
Najezda web-kukaca i gamadi kao prethodnica mržnje spram drugog i drugačijeg ponekad je šokantna. Svjedočanstava tom mizernom barbarskom stadiju, u koje je čovječanstvo, za tili čas, dospjelo, na pretek je. Evo jednog. Onog o “najinspirativnijoj ženi regije”, zaista iznimno hrabroj ženi, bh-spisateljici Martini Mlinarević na koju je pokrenuta opakija haranga od bolesti s kojom se nosila – raka dojke. Pošto se, prebrodivši i pobijedivši bolest slikala za naslovnicu Gracije, obnažena s ožiljkom tamo gdje je nekad bila dojka, a da bi osvijestila i oslobodila sve žene od siline kompleksa i nametnutih standarda ženskom tijelu, ali ih i potaknula na otpor i borbu protiv društvenog stigmatiziranja i diskriminiranja, kao i svega onog ružno pratećeg. Onog što je Susan Sontag, davno još, 1977., pronicljivom sintagmom u istoimenom ogledu Illness as Metaphor neurokirurški precizno označila: “bolest kao metafora”.
Zahtijevala je najzdraviji način i put, ne prečicu, kako se otresti teške ovisnosti od naslaga otrovne metaforičnosti kojom društvo tretira bolest razarajući identitet.4 A u balkanskom melting potu, ni prijesnom ni kuhanom miljeu, nema neoprostivijeg i većeg grijeha od provokativnog svlačenja onog što vlada u palanačkim retorikama. I Martina Mlinarević će to neuvijeno izreći: “najveća bolest je ono što narod kaže ili što će narod reći”. A u toj zatucanosti, naročito premreženoj, kriju se, legu i množe svakojaki crvi i žohari. Pa stoga, ako su u stanju odista preživjeti radijaciju, upravo onako kako nas je nekad apokaliptično, futuristički turobno ježio Emmerichov The Day after Tomorrow, valja priznati: s njima, nažalost, moraće se iznova suočavati i boriti, bez izgleda na konačnu pobjedu.
* * *
“Domaćem” slučaju, samo naoko sličnom onom s početka teksta, svjedočili smo nedavno – Mađarević Elizabeta “prva”, bivša tajnica hrvatskog veleposlanstva u Berlinu, inače potekla iz desničarskog tabora rafinirano filtriranih resursa, nije odoljela prilici. Čistunica koja se čak usudila vlastiti rasizam i predrasude, neskrivenu pohotljivost za bijelim tijelima po plažama Jadrana, čistom kršćanskom i homofobnom Europom, dakle, bez pedera i lezbijki, pseudoznanstveno potkrijepiti (“znanstvena je i biološka činjenica da je Hrvatska bijela zemlja”), nakon što je Index komentirano sramni status na Facebooku, jeste suspendirana i vraćena u Zagreb, no nije dobila otkaz najavljen u vijeme intenzivne medijske pažnje, nego sad kad se sve stišalo, “boluje” uz 60% diplomatske plaće
I koliko god da bilo nezahvalno vagati i procijenjivati da li je tako prizivana i kristijanizirana Europa većinska ili pak manjinska ili negdje između, toliko se može pouzdano kazati da njeni zagovornici nisu nimalo sramežljivi niti šutljivi, dapače arogantno galame, razmeću se i šepure svojim javno iskazanim ksenofobičnim, rasističkim, seksističkim i inim retrogradnim ‘aktivističkim’ stavovima. Dogurali su dotle da su čak uspjeli često potezanu kršćansku molitvu osakatiti, izopačiti i izvrnuti joj smisao, unerediti do kraja te tako redovno postizati njeno uslišenje. Radi se o molitvi koja se pripisuje sv. Augustinu, sv. Franji asiškom, čak Sioux plemenu, a onako kako je uobličio američki teolog Reinhold Niebuhr glasi: “God, give us grace to accept with serenity the things that cannot be changed, courage to change the things which should be changed and the wisdom to distinguish the one from the other.”(“Bože, daj nam smirenosti da prihvatimo stvari koje ne možemo promijeniti, hrabrosti da promijenimo one koje možemo i mudrosti da razlikujemo jedne od drugih!”). Barbari s društvenih mreža, medijski polupismeni razmetljivci i njihovi suputnici, nepopravljivo reakcionarna, konzervativna bagra iz javnog političkog života, razliku između toga dvoga su davno zbrisali, pa ne prihvataju ono što ne mogu promijeniti, niti se ustručavaju sve ono drugačije i različito prokrustovski samjeriti i podvesti pod vlastiti svjetonazor.
Neiscrpna je aktualnost Benjaminovih redaka iz čuvene, predskazujuće sedme iz Istorijsko-filozofskih teza: “Jer ono što on vidi u kultrunim dobrima, to je za njega, bez izuzetka, takvog porijekla da ne može o tome razmišljati bez užasavanja. Ona ne zahvaljuju za svoje postojanje samo naporu genija koji su ih stvorili već i bezimenom kuluku njihovih suvremenika. Nema dokumenta kulture koji istodobno ne bi bio dokument barbarstva. I kao što sam nije slobodan od barbarstva, to nije ni proces tradicije u kojemu su ta dobra prelazila s jednog na drugog.” Sigurno vrijedi i za suvremena tehno-dobra kao neizbježni dio kulture danas.
Venita Popović
Zeničke sveske
1 Jon Ronson, britanski žurnalist, autor knjige So, You’ve Been Publicly Shamed kao jedan od protagonista filma, a propo slučaja Justine Sacco, ruga se ‘ponosnoj pravičnosti’ javnog sramoćenja, huškačkim kampanjama i harangama internetske rulje u koju se s nepodnošljivom lakoćom upada i na čije zavodljive otrove niko nije imun. Tako se zapravo napuštena praksa javnog sramoćenja iznova konvencionalizira ili, kako Ronson veli, normalizira među nama, “inače tako dragim i pristojnim ljudima”.
2 Nešto bezazlenije, kad je u svojim komičarskim počecima, u prank-intervjuima u Da Ali G Show nasukao mnoge poznate ličnosti, računajući i Boutrosa-Boutrosa Ghalija, koji se samozvanom hiphoperu baš potrudio detaljno odgovoriti na pitanje zašto Disneyland nije zastupljen u Ujedinjenim Nacijama.
3 U Usponu trolova o različitosti pristupa slobbodi govora i granicama njenog državnog ozakonjenja, uz kudikamo skpuplje plaćenu cijenu, svjedoče, sa sudskim epilozima, kanadski performer Gregory Alan Elliot i njegov advokat Chris Murphy, Stephanie Guthrie čikaški profesor, doktor računalnih znanosti komunikacija Adam Steel, doktor psihijatrije Raj Persaud, psiholog iz Winnipega
4 Uz briljantnu analizu jedan od općenitijiih, sjetnih zaključaka izvodi Sontag: “Bolest je tamna strana života, jedno tegobno državljanstvo. Svatko po rođenju prima dvostruko državljanstvo – carstva zdravih i carstva bolesnih. Mada nam je draži dobar pasoš, svatko od nas je primoran da bar za neko vrijeme bude državljanin onog drugog carstva.” Potom još: “Teorije kako su bolesti uzrokovane mentalnim stanjem i kako se mogu prebroditi snagom volje uvijek su pokazatelj koliko se o nekoj bolesti zapravo ne zna.”
