IX Poglavlje
Boxer je dugo liječio povrijeđeno kopito. Dan nakon završetka pobjedonosnog slavlja životinje su počele graditi vjetrenjaču. Boxer nije htio uzeti ni dan odmora; smatrao je pitanjem časti da ostali ne primijete bol koju je osjećao. Navečer bi nasamo prijateljici Clover priznao da ga kopito jako boli. Clover mu je njegovala ranu oblogom od trava koje je prethodno sažvakala, i nagovorila ga, zajedno s Benjaminom, da se manje napreže. “Konjska pluća nisu vječna”, rekla mu je. Ali Boxer nije slušao. Ima, tvrdio je, još samo jednu istinsku ambiciju — da prije nego što napuni godine potrebne za mirovinu, vidi kako vjetrenjača napreduje.
U početku, kada su prvi put formulirani zakoni Životinjske farme, bilo je odlučeno da konji i svinje mogu ići u mirovinu s dvanaest godina, krave sa četrnaest, psi s devet, ovce sa sedam, a kokoši i guske s pet. Za sada se još ni jedna životinja nije povukla u mirovinu, ali o tome se raspravljalo sve češće. S obzirom da je malo polje pored voćnjaka već bilo odvojeno za ječam, sada se pročulo da će kut velikog pašnjaka biti odijeljen ogradom i pretvoren u ispašu za ostarjele životinje. Rečeno je da će za konje mirovina iznositi dva i pol kilograma žita dnevno, a zimi sedam i pol kilograma sijena, k tome mrkva ili po mogućnosti jabuka na javne praznike.
Boxerov dvanaesti rođendan padao je slijedeće godine. Međutim, živjelo se teško. Zima je bila oštra poput prijašnje, a hrane je bilo još manje.
Ponovo su, osim psima i svinjarna, svima smanjeni obroci. Suviše kruto pridržavanje jednakosti u obrocima, objasnio je Squealer, suprotno je principima animalizma. Bez većih poteškoća rastumačio je ostalim životinjama da ne postoji nestašica hrane; ma što se nekima pričinjalo. Trenutačno, to je izvjesno, našli su za potrebno da obroke prilagode situaciji (Squealer je uvijek govorio o “prilagođavanju” a nikada o “smanjivanju”), ali u usporedbi s Jonesovim vremenom napredak je ogroman. Brzo čitajući brojke, kričavim glasom, podacima im je dokazivao da sada imaju više zobi, više sijena, više repe nego u Jonesovo vrijeme; da manje rade, da je voda koju piju bolja, da žive dulje, da preživljuje veći broj mladunčadi, da u njihovim stajama ima više slame i da manje pate od buha. Životinje su vjerovale svakoj riječi.
Istini za volju, Jones i sve ono što je predstavljao, gotovo im je iščezlo iz sjećanja. Znale su da je sadašnji život mukotrpan i oskudan, da su često gladne, da im je hladno i da rade kad god ne spavaju. Ali, nema sumnje da je prije bilo gore. Bile su sretne što u to vjeruju. Pored toga, nekada su bile robovi, a sada su slobodne; i Squealer nije propustio istaknuti da je to bitna razlika.
Sada je trebalo hraniti mnogo više usta. U jesen su se u isto vrijeme oprasile četiri krmače i donijele na svijet trideset i jedno mladunče. Prasad su bila šarena, a s obzirom na to da je Napoleon bio jedini nerast na Farmi, moglo se pretpostaviti od koga potječu. Objavljeno je da će kasnije, kada kupe opeke i drvenu građu, u vrtu pored kuće izgraditi učionicu. Za sada je mlade praščiće podučavao sam Napoleon u kuhinji. Vježbali su u vrtu, a učili su ih da ne treba da se igraju s mladunčadi ostalih životinja. Otprilike u to doba propisano je slijedeće pravilo ponašanja: Sretnu li se na stazi svinja i neka druga životinja, potonja se mora skloniti u stranu; također je odlučeno da sve svinje, bez obzira na položaj, nedjeljom smiju na repovima nositi zelene vrpce.
Ta godina bila je prilično uspješna, ali je još uvijek nedostajalo novaca. Trebalo je kupiti opeke, pijesak i vapno za učionicu, te početi sa štednjom radi nabavke postrojenja za vjetrenjaču. Tu su još bili troškovi za petrolej i svijeće, šećer za Napoleonovu trpezu (drugim svinjama zabranio je šećer tvrdeći da od njega debljaju), te za sav uobičajeni materijal: alat, čavle, užad, ugljen, žice, staro željezo i dvopek za pse. Prodali su dio sijena i dio krumpira, a isporuka jaja povećana je na šest stotina tjedno, pa su te godine kokoši jedva izlegle dovoljno pilića da se održe u istom broju. Nakon što su bili smanjem u prosincu, obroci su ponovo u veljači umanjeni, a u stajama je zabranjena upotreba svjetiljki da bi se uštedio petrolej.
Međutim, svinjama je, po svemu sudeći, bilo prilično dobro; one su zaista dobivale na težini. Jednog poslijepodneva potkraj veljače dvorištem se širio zanosan i bogat miris kakav životinje nikada prije nisu osjetile. Miris je budio želju za jelom. Dolazio je iz male pivovare koja se nalazila iza kuhinje i koju su prestali upotrebljavati još u Jonesovo doba. Netko reče da je to miris kuhanog ječma. Životinje su glasno njuškale po zraku i pitale se ne sprema li se to za večeru topla kaša. Ali se topla kaša nije pojavila, a slijedeće je nedjelje objavljeno da će od sada sav ječam biti rezerviran za svinje. Polje iza voćnjaka već je bilo zasijano ječmom.
Uskoro se pročulo da svaka svinja dnevno dobiva kriglu piva, a sam Napoleon dvije litre koje mu se serviraju u “Kraun Derbi” zdjeli za juhu.
Ako je i bilo tegoba koje je trebalo izdržati, utješno je djelovala činjenica što je sadašnji život bio dostojanstveniji od prijašnjeg. Bilo je više pjesama, više govora, više povorki.
Napoleon je naredio da se jednom tjedno moraju održavati takozvane Spontane manifestacije, na kojima će se slaviti bitke i pobjede Životinjske farme. U određeno vrijeme životinje bi napustile posao i u vojnoj formaciji stupale Farmom; na čelu su bile svinje, iza njih su išli konji, zatim krave, a na kraju perad. Psi su bili bočna zaštitnica povorke, a ispred svih stupao je Napoleonov crni pjetlić. Boxer i Clover u toj su prilici zajedno nosili zeleni transparent na kojem su bili potkova i rog, te natpis “Živio drug Napoleon!”.
Zatim su se recitirale pjesme napisane u Napoleonovu čast, a Squealer bi u svom govoru iznosio detalje o najnovijem povećanju proizvodnje hrane. Povremeno, u svečanim trenucima, pucalo se iz puške. Spontanim demonstracijama ovce su bile najprivrženije, i, ako bi netko protestirao da se gubi vrijeme i stoji na hladnoći (a to bi se ponekad dogodilo kad svinje ili psi nisu bili u blizini), ovce bi ga odmah ušutkale blejanjem “Četiri noge dobre, dvije noge loše!”
Ali, životinje su uglavnom uživale u tim proslavama. Smatrale su utješnim što se, nakon svega, podsjećaju da su zaista svoji vlastiti gospodari i da rade za sebe. Tako su, zahvaljujući pjesmama, povorci, Squealerovim brojkama, pucanju puške, kukurijekanju pjetlića i vijorenju zastave, bar na neko vrijeme mogle zaboraviti na prazne želuce.
U travnju je Životinjska farma proglašena Republikom, pa je trebalo izabrati predsjednika. Postojao je samo jedan kandidat — Napoleon — koji je izabran jednoglasno. Istog je dana objavljeno da su otkriveni novi dokumenti o Snowballovoj suradnji s Jonesom. Sada se
pokazalo da Snowball nije samo pokušao pomoću ratnog lukavstva izgubiti Bitku kod staje za krave, kako su to životinje prije mislile, već da se otvoreno borio na Jonesovoj strani. Zapravo je on bio stvarni vođa ljudskih snaga, on ih je poveo u bitku s poklikom “Živjelo Čovječanstvo”. Rane na Snowballovim leđima, kojih su se neke životinje još sjećale, potjecale su od Napoleonovih zuba.
Sredinom ljeta, nakon višegodišnjeg odsustva, na Farmi se iznenada ponovo pojavio gavran Mojsije. Uopće se nije promijenio; još uvijek nije radio i pričao je o Slatkoj Gori na isti način. Spustio bi se na panj, zalepršao crnim krilima i satima pričao svakome tko ga je htio slušati.
“Tamo gore, drugovi”, rekao bi svečano, pokazujući velikim kljunom prema nebu, “tamo gore, upravo s druge strane ovog tamnog oblaka što ga vidite — tamo leži Slatka Gora, sretna zemlja u kojoj ćemo se mi, jadne životinje, zauvijek odmarati od naših napora.” Čak je tvrdio da je jednom digavši se u veliku visinu, bio tamo i vidio vječna polja djeteline, lanenu kominu i kocke šećera kako rastu po živicama. Mnoge životinje su mu povjerovale. Njihov sadašnji život, razmišljale su, tegoban je i oskudan; nije li pošteno i pravedno da negdje drugdje postoji bolji svijet? Bilo je međutim teško odgonetnuti kakav je odnos svinja prema Mojsiju.
Sve su doduše prezrivo izjavljivale da su njegove priče o Slatkoj Gori laž, ali su mu dopustile da ostane na Farmi, da ne radi ništa, i čak odobrile da dobiva čašu piva dnevno.
Nakon što mu je zacijelilo kopito, Boxer je radio više nego ikada. Zaista, te su godine sve životinje radile kao robovi. Uz redoviti posao na Farmi i ponovnu gradnju vjetrenjače, tu je još bila i učionica za mlade svinje, koju su počele graditi u ožujku. Ponekad je bilo teško izdržati duge časove s nedovoljno hrane, ali Boxer nikada nije uzmaknuo. Iz onoga što je govorio ili kako je radio nije se moglo naslutiti da više nije jak kao nekada. Jedino mu se izgled malo promijenio; dlaka mu više nije bila sjajna kao ranije, a velika bedra kao da su se smanjila. Ostali su govorili: “Boxer će se oporaviti u proljeće, kad zazeleni”; ali došlo je i proljeće, a Boxer se nije popunio. Kada bi na strmini koja je vodila na vrh kamenoloma pod teretom neke velike stijene napeo mišiće, činilo se da ga na nogama još jedino održava upornost. Vidjelo se da mu u tim trenucima usne izgovaraju riječi “radit ću više”, ali glas se nije čuo. Clover i Benjamin ponovo su ga upozorili da pripazi na zdravlje, ali Boxer se nije na to osvrtao. Približavao se njegov dvanaesti rođendan. Nije se brinuo što će se dogoditi; jedino je želio skupiti dovoljnu zalihu kamenja prije nego što ode u mirovinu.
Kasno jedne ljetne večeri na Farmi se iznenada počelo šuškati da se Boxeru nešto dogodilo. Otišao je sam da odvuče tovar kamenja do vjetrenjače. Odmah se pokazalo da su glasine zaista bile tačne. Nekoliko minuta kasnije doletjela su dva goluba s viješću: “Boxer je pao! Leži na boku i ne može se dići!”
Životinje su potrčale do brežuljka na kojem se nalazila vjetrenjača. Tamo je, između ruda od kola, ležao Boxer: vrat mu se zaglavio tako da čak nije mogao podići glavu. Oči su mu bile staklenaste, a bedra sva u znoju. Iz usta mu je tekao tanak mlaz krvi. Clover kleknu pored njega.
“Boxer!”, zavika, “kako ti je?” “To su pluća”, reče Boxer slabim glasom. “Nije važno. Mislim da ćete moći završiti vjetrenjaču bez mene. Skupljena je povelika zaliha kamenja. Ionako sam trebao raditi još samo mjesec dana. Iskreno da ti kažem, jedva sam čekao mirovinu. Budući da je i Benjamin ostario, možda će mu dopustiti da se povuče zajedno sa mnom i pravi mi društvo.”
“Moramo odmah dovesti pomoć”, kaza Clover. “Neka netko otrči i kaže Squealeru što se dogodilo…”
Životinje odmah potrčaše da obavijeste Squealera o novosti. Ostali su samo Clover i Benjamin, koji je legao pored Boxera i bez riječi mu svojim dugim repom rastjerivao muhe. Otprilike nakon četvrt sata pojavio se Squealer pun suosjećanja i razumijevanja. Reče da je drug Napoleon s najdubljom tugom primio vijest o nesreći jednog od najodanijih radnika na Farmi i da se već dogovara o slanju Boxera na liječenje u bolnicu u Vilingdonu. Čuvši to, životinje su osjećale malu nelagodnost. Osim Mollie i Snowballa nijedna druga životinja nikada nije napustila Farmu i nije im bila draga pomisao da će se njihov bolesni drug naći u rukama ljudskih stvorenja. Međutim, Squealer ih je lako uvjerio da veterinar iz Vilingdona može bolje izliječiti Boxera nego bilo tko na Farmi. Nakon pola sata, kada se malo oporavio, Boxer se teškom mukom digao na noge i odvukao do svoje staje, gdje su mu Clover i
Benjamin priredili udoban ležaj od slame.
Slijedeća dva dana Boxer je ostao u staji. Svinje su mu poslale veliku bocu lijeka ružičaste boje koji su pronašle u kupaonici, a Clover je pazila da ga uzima dva puta dnevno poslije jela. Uveče je legla pored njega i dok je Benjamin rastjerivao muhe, oni su razgovarali. Boxer je tvrdio da mu nije žao što se to dogodilo. Ako se dobro oporavi, moći će poživjeti još tri godine. Nadao se provesti mirne dane u kutu velikog pašnjaka; bilo bi mu to prvi put u životu da ima slobodnog vremena za učenje i razvijanje duha. Reče da ostatak života namjerava posvetiti učenju preostala dvadeset i dva slova abecede.
Međutim, Benjamin i Clover mogli su biti pored Boxera jedino nakon završenog posla. Jednog dana u podne pojavila su se natkrivena kola da odvezu Boxera. Sve su životinje radile — plijevile su repu pod nadzorom jedne svinje — i ostadoše zapanjene ugledavši Benjamina kako galopira od gospodarskih zgrada i reve iz sveg glasa. Bilo je to prvi put da je netko vidio Benjamina uzbudena — zaista, prvi put se dogodilo da netko vidi kako Benjamin galopira.
“Brzo, brzo!”, vikao je. “Dođite odmah! Odvode Boxera!” Ne čekajući da im svinje to dopuste, životinje ostaviše posao i potrčaše prema gospodarskim zgradama. Uistinu, u dvorištu su stajala velika, zatvorena kola u koja su bila upregnuta dva konja. Kola su sa strane imala nekakav natpis, a sprijeda je u njima sjedio čovjek lukava izgleda s nisko nabijenim pustenim šeširom. Boxerov ležaj u staji bio je prazan.
Životinje su se okupile oko kola. “Zbogom, Boxeru!”, vikale su u zboru, “zbogom!” “Budale! Budale!”, zaurla Benjamin, propinjući se i topćući svojim malim kopitima po tlu. “Budale! zar ne vidite što piše na ovim kolima?”
Životinje su na trenutak zastale, a onda se umirile. Muriel poče sricati riječi. Ali Benjamin je gurnu u stranu i usred grobne tišine pročita:
“‘Alfred Simons (Alfred Simmonds), živoder. Klaonica konja. Proizvođač tutkala, Vilingdon. Trgovac kožom i koštanim brašnom.’ Shvaćate li što to znači? Boxera odvode živoderu!”
Krik užasa prolomi se iz grla svih životinja. Uto čovjek ošinu bičem svoje konje i kola krenuše iz dvorišta laganim kasom; za njima pođoše sve životinje, vapijući iz sveg glasa. Clover napregne svoje velike udove i počne galopirati. “Boxer!”, vikala je, “Boxer! Boxer! Boxer!” Kao da je čuo galamu izvana, na malom prozorčiću stražnjeg dijela kola pojavi se Boxerova glava s bijelom prugom.
“Boxer”, vikala je Clover užasnutim glasom. “Boxer! Iziđi! Iziđi brzo! Odvode te u smrt!” Sve su životinje počele zaklinjati: “Iziđi, Boxer, iziđi!” Ali kola su već jurila i udaljavala se. Nije bilo sigurno je li Boxer razumio što mu je Clover dovikivala. Ali, trenutak kasnije glava mu je nestala s prozorčića, a iz kola se začulo snažno udaranje kopita. Pokušavao se probiti napolje. Bilo je dana kada bi nekoliko udaraca Boxerovih kopita raznijelo ovakva kola u iverje. Ali avaj, snaga ga je napustila; zvuk kopita postajao je sve slabiji a onda posve nestade.
U očajanju životinje počeše pozivati konje koji su vukli kola da stanu. “Drugovi, drugovi!” zapomagale su. “Ne odvodite svog brata u smrt!” Ali glupe beštije, isuviše neuke da bi shvatile što se događa, samo su strignule ušima i ubrzale kas. Boxerova glava više se nije pojavila na prozorčiću. Netko se prekasno sjetio da potrči naprijed i zatvori glavna vrata s pet zasuna. Slijedećeg trena kola su prošla kroz kapiju i brzo nestala niz cestu. Boxera više nikada nisu vidjele.
Tri dana kasnije objavljeno je da je umro u bolnici u Vilingdonu, usprkos svoj njezi koja se može pružiti jednom konju. Vijest je saopćio Squealer. Prisustvovao je, reče, posljednjim Boxerovim časovima.
“Bio je to najpotresniji prizor koji sam ikada vidio”, započeo je Squealer, podigavši nogu da obriše suzu. “Bio sam uz njegovo uzglavlje do poslednjeg časa. Na kraju, gotovo preslab da govori, šaptao mi je na uho da je tužan jedino stoga što odlazi prije negoli je vjetrenjača završena. ‘Naprijed, drugovi’, šaptao je. ‘Naprijed u ime Pobune. Živjela Životinjska farma! Živio drug Napoleon! Napoleon je uvijek u pravu.’ To su bile njegove posljednje riječi, drugovi.”
Ovdje se Squealerovo držanje odjednom promijenilo. za trenutak je zašutio, a prije nego što je nastavio, svojim malim očicama sumnjičavo je prostrijelio sve prisutne. Saznao je, reče, da su povodom Boxerova odlaska farmom kružile glupe i podmukle glasine. Neke su životinje primijetile da je na kolima koja su odvezla Boxera bio natpis “Klaonica konja” i brzopleto zaključile da je poslan živoderu. Gotovo je nevjerojatno, reče Squealer, da ijedna životinja može biti toliko glupa. Sigurno, urlao je zgražajući se, vrteći repom i poskakujući s jedne noge na drugu, sigurno poznaju voljenog Vođu, druga Napoleona u boljem svjetlu? Objašnjenje je doista vrlo jednostavno. Kola su prethodno pripadala živoderu, a onda ih je kupio veterinar koji još nije premazao stari natpis. Tako je došlo do te pogreške.
Kad su to čule, životinjama je odlaknulo. A kad je Squealer nastavio sa živopisnim opisivanjem pojedinosti o Boxerovoj samrtnoj postelji, zadivljujućoj pažnji kojim je bio okružen i skupim lijekovima koje je Napoleon platio ne razmišljajući o njihovoj cijeni, nestala je i posljednja trunka sumnje, a tuga koju su osjećale zbog smrti svog prijatelja bila je ublažena mišlju da je barem umro sretan.
Na sastanku slijedeće nedjelje pojavio se sam Napoleon i održao kratak govor u Boxerovu čast. Nije bilo moguće, reče, prenijeti posmrtne ostatke njihovog oplakivanog prijatelja i pokopati ih na Farmi, ali on je naredio da se od lovora koji je rastao u vrtu napravi velik vijenac i pošalje na Boxerov grob. Za nekoliko dana svinje su namjeravale održati karmine Boxeru u počast. Napoleon je završio govor podsjetajući na dvije omiljene Boxerove izreke:
“Radit ću više” i “Drug Napoleon je uvijek u pravu” — izreke, reče, koje bi svaka životinja trebala usvojiti kao vlastite.
Na dan određen za karmine iz Vilingdona su došla trgovčeva kola i svinjama je uručen velik drven sanduk. Farma se tu noć orila od glasnog pjevanja, nakon čega je slijedilo nešto nalik na žestoku svađu, a sve se završilo glasnim razbijanjem stakla. U kući se nitko nije pomakao prije podneva slijedećeg dana, a na Farmi se pričalo da su svinje odnekuda nabavile novac i kupile još jedan sanduk viskija.
Džordž Orvel
Nastaviće se
