Parmenid. Nigdje ne primjećujem bitak koji on veliča, a i loše se osjećam u njegovoj okruglini koja ne sadrži nikakvu naprslinu, nikakvo mjesto za mene.
U kupeu, preko puta mene, jedna nepristojno ružna žena hrkala je otvorenih usta: jedna grdoba u samrtnom hropcu! Šta da se radi? Kako podnijeti taj prizor? – Staljin mi priskoči u pomoć. Jednom, u mladosti, kad je prolazio između dva reda žbirova koji su ga bičevali, on se sav upi u čitanje jedne knjige, tako da odvrati pažnju od udaraca kojima su ga darivali. Ponukan tim primjerom, i ja se zagnjurih u jednu knjigu zastajkujući kod svake riječi s krajnjom prilježnošću sve dok čudovište ne prestade da krklja.
Neki dan sam rekao prijatelju kako više ni najmanje ne vjerujem u pisanje, ali da ga se ne mogu odreći jer je rad opravdana obmana, i da nakon što našvrljam jednu stranicu ili samo jednu rečenicu uvijek dobijem želju da zviždućem.
Religije, kao i ideologije koje su naslijedile njihove poroke, svode se na krstaške ratove protiv humora.
Svi filozofi koje sam upoznao bili su bez izuzetka impulsivni.
Ljaga Zapada žigosaće čak i one koje je morala poštediti.
Biti poput Boga, a ne poput bogova – takav je cilj istinskih mistika, koji pucaju previsoko da bi pristali na politeizam.
Guraju me na neki kolokvij u inostranstvu, zato što im je izgleda potrebna moja kolebljivost. Dežurni skeptik jednog svijeta koji skončava.
Nikad neću saznati na čemu počivam. Tačno je da se više ne zna na čemu počiva Bog, jer kakvog smisla ima izraz počivati na samom sebi za nas kojima nedostaje temelji u nama i izvan nas?
Zloupotrebljavam riječ Bog, upotrebljavam je često, i suviše često. Činim to svaki put kad dosegnem neku krajnost i kad mi zatreba riječ da označim ono što dolazi poslije. Više volim Boga negoNepojmljivo.
Jedna pobožna knjiga uvjerava nas kako je nesposobnost donošenja odluke znak da nismo “prosvijetljeni božanskom svjetlošću”. Drugim riječima, neodlučnost, ta potpuna objektivnost, put je propasti.
Neminovno otkrivam neki nedostatak kod svih onih koje zanimaju iste stvari kao i mene.
Prelistao sam jedno djelo o starosti samo zato što me na to pozivala fotografija autora. Ta mješavina razjapljenih usta i preklinjanja, taj tupav, iskežen izraz lica – kakva reklama, kakva garancija!
“Ovaj svijet nije stvoren po želji života” – kaže se u Ginzae, gnostičkom tekstuMandenske sekte iz Mesopotamije.
Da bismo preboljeli neko razočarenje, toga se treba sjetiti kad god ne raspolažemo nekim boljim argumentom.
Nakon toliko godina, nakon čitavog jednog života, vidim je ponovo. “Zašto plačeš?”, upitao sam je odmah. “Ne plačem”, odgovori mi ona. U stvari nije plakala nego mi se smiješila, ali pošto su godine izobličile crte njenog lica, ono se više nije moglo ozariti srećom i na njemu se jasno moglo pročitati: “Ko god ne umre mlad zažaliće prije ili kasnije”.
Ko nadživi svoje djelo kvari… biografiju.
Uzevši sve u obzir, dovršenim se može smatrati prekinut životni put.
Naše prijatelje smjeli bismo uznemiriti jedino našom sahranom. Samo kad bi to tako i bilo!
Dosada, pogrešno smatrana frivolnom, omogućava nam da nazremo ponor iz kojeg se širi potreba za molitvom.
“Bog nije stvorio ništa što bi mu bilo odvratnije od ovog svijeta i od dana kad ga je stvorio više ga nikad nije pogledao, toliko mu je mrzak bio.” Ne znam ko je bio muslimanski mistik koji je ovo n pisao i nikad neću saznati ime tog prijatelja.
Samrtnici imaju neporecivu prednost: mogu izgovarati banalnosti, a da se ne kompromituju.
Nakon smrti svoje kćerke, Tulije Ciceron se povukao na selo i skrhan bolom uputio samom sebi pisma utjehe. Kakva šteta što ta pisma nisu pronađena, i štaviše, što ta terapija nije postala uobičajena! Doduše, da je usvojena, religije bi odavno otišle pod stečaj.
Za nas je to lijep imetak: sati koje smo proveli ništa ne radeći… Upravo nas oni obrazuju, čine posebnim i daju pečat našoj ličnosti.
Jedan danski psihoanalitičar koji je patio od upornih migrena i bezuspješno prošao tretman kod jednog svog pobratima, dođe kod Frojda koji ga izliječi za nekoliko mjeseci. To tvrdi ovaj posljednji i mi mu vjerujemo zdravo za gotovo.
Učenik, ma kako mu loše bilo, u svakodnevnom kontaktu sa učiteljem ne može a da se ne osjeća bolje. Ima li boljeg lijeka nego vidjeti da onog koga cijenite najviše na svijetu tako dugo interesuju vaši jadi! Malo koja boleščina ne bi pristala da se ne pokloni pred takvim zauzimanjem. Prisjetimo se da je Učitelj imao sve osobine osnivača sekte prerušenog u naučnika. Ako je imao uspjeha u liječenju, onda je tome uzrok prije vjera nego metoda.
“Od svega što se dešava čovjeku, starosg najmanje očekujemo”, bilježi Trocki nekoliko godina prije svog kraja. Da je kao mlad imao tačnu, unutrašnju intuiciju ove isgine – kakvu bi revolucionarnu sitnicu izveo!
Junačka djela moguća su samo u epohama u kojima autoironija jošnije uzela maha.
Njegova sudbina je bila da se samo polovično ostvari. Kod njega je sve bilo okrnjeno: način na koji je bivstvovao kao i način na koji je mislio. Bijaše to čovjek u fragmentima, jedan sušti fragment.
Poništavajući vrijeme, san poništava smrt. Pokojnici to koriste da bi nam dosađivali. Tako, sinoć, eto ti mog oca. Izgledao je kao i obično, ali sam ipak oklijevao jedan tren. A šta ako to nije on? Izljubismo se po rumunski, ali kao i uvijek s njim, bez izljeva srdačnosti, bez topline, bez demonstracija običaja jednog predusretljivog naroda. Po ovom ledenom, suzdržanom poljupcu pouzdano sam znao da je to on. Probudih se govoreći sebi da vaskrsavamo samo kao neželjeni gosti, kao mučan san, i da je ova čangrizava besmrtnost jedina besmrtnost koja postoji.
Emil Sioran
