Stanko Cerović: Stogodišnji rat (1)
Najpoznatija knjiga napisana o Prvom svjetskom ratu je Na Zapadu ništa novo Eriha Marije Remarka. On je bio u rovovima, vidio na djelu i pacove i generale, i otkrio je u sopstvenoj krvi da je najvažnija uloga ljudi u društvu u kome živi da budu topovsko meso. Knjiga koju je napisao desetak godina posle rata bila je svetski bestseler nekoliko decenija. Moglo bi se reći, s malo uprošćavanja, da je to popularna verzija remek-djela Luja Ferdinana Selina Putovanje do kraja noći.
Pratim šta se ovih mjeseci govori o Prvom svjetskom ratu. Bezbroj članaka, knjiga, konferencija. To što se ne govori o Selinu, donekle je razumljivo, jer je u pitanju velika umjetnost koju je teško približiti širokoj publici. Ali niko ne pominje Remarka. Ko će znati zašto? Možda je suviše insistirao na tome da ljudima ogadi rat, a takav stav nije dobar za poslove, naročito ako vam je posao osvajanje drugih država, ili „djelova tržišta” kako se to danas kaže. Možda je previše kritikovao gospodare svijeta koji iz pozadine vuku konce rata. Možda zbog naslova. Naslov se odnosio na zapadni front, gdje su ponekad desetine hiljada ljudi umirali u jednom danu a da se linija fronta ne pomjeri ni par metara, što je u centrima moći i propagande značilo: ništa novo. Ali naslov je, da tako kažemo, prihvatila istorija: ako čovjek pogleda gdje se danas, sto godina kasnije, vode ratovi, ko ih vodi, kako ih vodi, i kojom ih moralnom retorikom pravda, možda ne može kraće i bolje rezimirati ono što se dešava ljudskim masama nego porukom: „Na Zapadu ništa novo”.
I tu ima sličnosti s naslovom Selinove knjige. Oba su naslova proročka. Mogli bi se spojiti: na zapadu ništa novo, nastavlja se putovanje do kraja noći.
Selin je o Prvom svjetskom ratu govorio kao o „međunarodnoj klanici ludila”. Nešto se tada pred njegovim očima razvalilo, iskočilo iz okvira prirode i duha, i vidio je čovječanstvo kako se ukrcava u blindirani voz koji ludačkom brzinom ide ka kraju noći gdje će se ta gomila smeća istovariti. Selinu se činilo da se posle Prvog svjetskog rata istina o Civilizaciji, možda i o ljudskom rodu, više ne može skrivati. I važnije: nema više razloga da se skriva, pošto je priča završena. Kraj je napisan. Nema mjesta za sumnju, nadu, čak ni diskusiju. Ostala su samo dva puta: reći istinu, što znači iznijeti na sunce preostalu trulež Civilizacije, ili prihvatiti dogovorenu laž vladajuće elite, zadovoljiti se brojanjem para, pa dok traje traje.
Između očigledne istine, sa koje je rat skinuo sve iluzije, i cinizma elita koje i u truleži traže nove načine da opljačkaju leševe i skinu im zlatne zube, tvrdeći da to rade upravo iz beskrajne ljubavi za ljude, nije bilo trećeg puta. Ni nade, ni vjere, ni ljubavi, ni mašte, ni Boga, ni prirode – nema više načina da se zavaravamo. Ali, upravo zato što više nema iluzija o ništavilu – „ne valjamo ništa i nikad nećemo biti bolji” – osvojili smo bezgraničnu slobodu u zlu i u laži. Taj poslednji krug istorije, iz ugla cinika, može da bude i prilika za najveću pljačku i vrhunski provod. Ako je poslednja noć, onda neka bude najluđa. Zašto ne ići do kraja, kad svakako ništa više nemavažnosti? Jer i u ništavilu je bolje biti bogat nego siromašan: svjetski poredak se ipak može zasnovati oko računa u banci. Makar za jednu noć.
To je dekadencija. Duševno stanje mrtve duše.
Ovo je, možda, razlog što je Selinovo Putovanje poslednji zaista veliki roman zapadne literature, jer se tim putem u noć i ludilo nije moglo dalje, a konvencionalne laži na žalost ne spadaju u djela duha, ma kako da su plaćene.
Upravo zato, u epohi cinizma koju je na Zapadu otvorio Prvi svjetski rat, mogla je da se razvije prava industrija laži, ili morala, što je isto, jer se bez te industrije, koja obuhvata bukvalno cio javni život, nijedan dan ne bi održala šarena laža iznad selinovske „međunarodne klanice ludila”.
Klanica Prvog svjetskog rata je bila nakratko otvorila jedan prozorčić na istinu o eliti koja vlada svijetom i mehanizme njene vlasti. Prizor je bio jeziv. Ta jeziva sloboda gledanja na pejzaž istine trajala je desetak godina, do velike ekonomske krize, prijeteći da izazove širom Evrope požare gore od onoga koji je zahvatio Rusiju. U tom periodu je i Remark uspio da progura svoju knjigu. I Selin da ispljune krv. A onda je veliki napor propagande ponovo zatvorio ljudsku svijest. Hermetički i zauvijek? Ko zna. Naučnici se svađaju da li je ostalo dvadeset ili trideset godina do ekoloških katastrofa kakve istorija ne pamti. „Arsenali ludila”, kako poznavaoci zovu vojnu industriju, rastu vrtoglavom brzinom, život na Zemlji može biti uništen nekoliko stotina puta. I to je, kažu, najbolji od svih mogućih svjetova. Samo fanatici i ekstremisti bi htjeli nešto da promijene. Koliko ima do kraja noći?
Po nekom monotonom zakonu nemoći, koji zavlada u duši kad se prekinu emocionalne veze između nje i svijeta, kad nikakva vjera ni nada ne mogu premostiti rijeku truleži, posle tog jezivog iskustva s Prvim svjetskim ratom, napor propagande koji ima za cilj da spriječi ljude da shvate šta im se dešava samo će se pojačavati sve do današnjeg dana. Najveći dio onoga što se govori o Prvom svjetskom ratu i danas spada u tu propagandu. Kao i ono što se ne govori. U ovo što treba prećutati spada i knjiga nepristojnog naslova Na Zapadu ništa novo.
Ova „selidba” modernog društva u izmišljeni svijet propagande i njenog laskavog morala razlog je što se toliko govori o „virtuelnoj” realnosti. Nije ni lako ni prijatno živjeti u virtuelnom svijetu. Biti izvan stvarnog svijeta, to je isto kao da kažete da je čovjek živ, ali u grobu, u luksuznom grobu možda, hiljadu kvadrata pored mora, s velikim izborom raznih zabava, ali ipak – van života. To ne ide bez danonoćnih intervencija farmaceutske industrije i industrije zabave, koje moraju stalno da pronalaze nove oblike utjehe i nove puteve za bježanje iz depresije i odlaganje samoubistva. Ali, šta je da je, tako ide logika, ako je stvarna realnost „poludjela klanica”, onda je droga koja vam omogućava da prespavate život u grobu ipak nekakvo rešenje.
Posle Prvog svjetskog rata, ostao je otvoren jedino put u virtuelnu realnost.
Sve do danas živimo na osnovama koje su postavljene – ili porušene – u Prvom svjetskom ratu.
Dakle, možda je Remark odstranjen iz svijesti novih generacija zato što je izražavao jedno duševno raspoloženje. To raspoloženje je bilo skoro postalo dominantno pri kraju rata i održalo se otprilike do polovine tridesetih godina. Mase ljudi, ono što se zove „narod”, sporo dolaze do svijesti o tome šta im se dešava. Ponekad, u toj mučnoj borbi za opstanak i smisao opstanka, rodi se u narodu neka pjesma ili neka „umotvorima”, bez autora i obično predodređeni dugo da traju, lako se prihvataju i ponavljaju od naroda do naroda. Iz Prvog svjetskog rata je tako sačuvan jedan komadić nekog velikog stiha, velikog djela, zlatno zrno sveopšteg iskustva, intuicija nekog genija koji je, prije nego je raskomadan u klanici, na uvo najbližeg druga šapnuo dvije riječi koje su natkrilile istoriju ne samo toga rata nego cijelog dvadesetog vijeka, kao da su došle direktno iz božijih usta: „topovsko meso”. Neko je to u rovu pomislio, pa rekao, i svaki je vojnik čuo i smjesta razumio, pa je javio kući o čemu se radi i širom svijeta je puklo, jače od svakoga topa, veliko otkriće: ljudi su topovsko meso.
Evropom je zavladalo duševno stanje ljudi koji ponavljaju „mi smo za Njih samo topovsko meso”. Otkrivena je velika tajna. Civilizacija koja je počela „radosnom viješću” vaskrsenja, dvije hiljade godina kasnije našla se pred istinom o sebi, nepobitnijom nego da je na božijem sudu: topovsko meso.
Uz ovu veliku istinu Prvog svjetskog rata išlo je još jedno otkriće, praktične prirode i mnogo opasnije, ne za opstanak ljudi nego za nešto važnije: za vlast i pare vladajuće elite. A to je da nijesu svi ljudi topovsko meso, nego ima jedna mala grupa, dobro prikrivena, obezbijeđena, svemoćna i prebogata, koja zapravo posjeduje ovaj svijet i radi od njega šta hoće, uvijek sa distance i bez rizika, i koja skoro i nema druge zabave nego da smišlja koliko i koje će ljude pretvoriti u topovsko meso da bi sačuvala svoje interese. Počeo se u masama širiti poguban stav da „nećemo da ginemo za njih”. Pa čak i da „nećemo da radimo za njih”.
To je duševno raspoloženje koje su izrazili Remark i njemački slikari ekspresionisti.
Na njihove oči se urušavala cijela fasada već odavno mrtve civilizacije: oni su gledali i usuđivali se da kažu šta su vidjeli.
Pred istim spektaklom, zvanična kultura i propaganda reaguju tačno obratno: prva je briga kako zakrpiti fasadu i ponovo utuviti ljudima u glavu bajke o našoj veličini i plemenitosti.
Tada je psihologija ponudila otkriće koje voli da citira Henri Kisindžer: nije važno šta se dešava, nego šta ljudi misle da se dešava.
Zato je prvi zaključak oko koga su se složili istoričari odmah posle rata bio da je taj rat „samoubistvo” evropske civilizacije. I zato se do današnjeg dana, iz ugla vladajuće elite i zvanične interpretacije istorije, na taj rat gleda kao na „grešku”, nešto nepromišljeno u čemu smo svi izgubili i vlast i pare. Prije toga smo bili dobri, bogati i srećni. Ta ideja, da je rat bio „greška”, uporno se ponavlja do današnjeg dana i, sudeći po konferencijama i člancima, pobijedila je. Zato se za ovaj rat stalno traže krivci. Čak je izgledalo u jednom trenutku da su se mudre glave složile da krivac bude mali, bolešljivi, ostrašćeni Gavrilo Princip. Srpski terorista srušio Civilizaciju! Iako nije istina, kako kažu u Italiji, dobro zvuči. To rešenje je bilo zgodno, jer je moglo da očuva mit o velikoj Civilizaciji i višoj rasi koji su, eto, nastradali jer su bili suviše popustljivi prema nezahvalnim robovima i neposlušnoj djeci, a sa druge strane pravdalo je rat protiv terorista – koji je upravo najavljen kao glavna „novost sa Zapada” početkom dvadeset i prvog vijeka – rat protiv Srbije s kraja dvadesetog vijeka, i uopšte vječni rat civilizacije protiv divljaštva. Drugim riječima, omogućavalo je da se vode kolonijalni ratovi širom svijeta bacajući krivicu uvijek na nekog dežurnog Gavrila Principa. Tako uvijek biva: kad god predstavnici elite traže krivce za sopstvene zločine, slože se oko optužbe nevinih i slabih. Na Zapadu ništa novo. Ali su neki viđeniji istoričari upozorili da je plan suviše providan: ni najmanji rat ne izazivaju pobunjeni pojedinci, nego interesi moćnih grupa, a da ne govorimo o svetskim lomovima.
Pobunjeni pojedinci nemaju skoro nikakvog značaja u velikim istorijskim zbivanjima, ali su kao simboli nezaobilazni. Njihova sudbina je tako nabijena smislom, da se istorija uopšte ne može ni razumjeti osim kroz njih: materijalne promjene svijeta, izgleda, više vole moć i masu, njihov Bog ima nešto grandiozno, nešto drečavo, nešto „previše” i kič, a smisao voli čovjeka, obično malog, golog, beznačajnog, ali izuzetnog u moralnom i osjećajnom smislu. Ovo božanstvo istoriju doživljava intimno, djeluje iz polutame i tišine. Dok se u sudbini bar jednog čovjeka ne pokaže smisao, cijela istorija liči na haos. Gavrilo Princip najavljuje veliki pokret oslobađanja kolonizovanog čovječanstva, unaprijed ukazuje na njegove uspjehe i poraze koji se smjenjuju do današnjeg dana. U njemu se već nazire sve: snaga i odlučnost poniženih i uvrijeđenih da izađu na svjetlost istorije, ali i njihova naivnost i glupost, nesposobnost za organizaciju i racionalne procjene, patološka želja da imitiraju svoje gospodare i da im se dodvore. Po njegovoj slici je i uloga Srbije i srpskog naroda već u tome ratu i, uglavnom, u toku cijelog dvadesetog vijeka. Srbija je, prije svega geografski, u prvom krugu kolonizovanih naroda, na samoj granici vladajućih carstava. Zato najčešće na Balkanu počinju eksperimenti koji će se onda primijeniti u svjetskim razmjerama. Tako joj je pripala i ova avangardna uloga, koja će je skupo koštati, da pokrene – naravno nesvjesno – veliki talas antikolonijalizma koji se diže posle Prvog svjetskog rata. I kasnije, skoro svi neuspjesi oslobođenih država na raznim kontinentima, i povratak starih vladara u novim oblicima, može se uočiti u istoriji Jugoslavije i posebno srpskog naroda. Tu, na teritoriji Srbije, u Prvom svjetskom ratu će započeti i prvo masovno istrebljenje civila naizgled bez razloga, što će kasnije u toku dvadesetog vijeka postati takoreći moda, nešto kao svjetski trend.
Možda je to neka mutna pravda u istoriji: nemajući realne težine u odnosima snaga između sila, mali narodi i mali ljudi često imaju pretjeranu važnost u domenu simbola i smisla. Njih teroriše istorija, ali voli sudbina.
Nastaviće se
