Prije dvadeset godina upoznao sam u Varšavi, u Klubu glumaca, gdje se najbolje zabavljalo i najbolje jelo, suprugu jednog, u Poljskoj vrlo poznatog takozvanog nadrealističkog slikara, koja je između ostaloga Čarobni brijeg Thomasa Manna prevela na poljski i uopće je bila jedna od najobrazovanijih dama svoje zemlje. Tek pri kraju našeg prvog razgovora spomenula je kako joj je strašno teško jer joj suprug u jednoj varšavskoj klinici leži na samrti, a ona je te večeri prvi put nakon godinu dana izišla i bila u društvu. Nekoliko puta još me dopao užitak da je susretnem i razgovaram s njom o poljskoj i njemačkoj književnosti i umjetnosti. Razumije se, razgovarao sam s njom i o politici, izražavajući svaki put moje divljenje prema Poljacima.
Kada sam se deset godina kasnije ponovno zatekao u Varšavi, naravno da sam je odmah posjetio. Ona me je, međutim, dočekala na vratima i priopćila mi da joj je suprug na samrti, na što sam pomislio da je poludjela. U stvari ona je, nakon što joj umro prvi muž, već gotovo deset godina bila ponovno u braku, a sada joj se i drugi muž našao u istoj onoj klinici i to zbog iste bolesti kao i prvi, što mi nije odmah rekla. Naravno da sam je odmah pozvao u Klub glumaca, gdje mi je opet rekla da već godinu dana nije bila u društvu, kamoli da bi bila posjetila Klub glumaca.
Kada sam sada, daljnjih deset godina kasnije, ponovno bio u Varšavi, nisam je želio posjetiti, iako mi je tijekom čitava boravka nedostajala, a po prirodi stvari imao sam i nečistu savjest.
Tomas Bernhard
