Monahinja Čijono je godinama učila, ali nije mogla da otkrije prosvjetljenje.
Jedne noći je nosila stara vedra prepuna vode.
Hodajući je posmatrala puni mjesec kako se ogleda u vedrici punoj vode.
Iznenada, štap od bambusa, koji je držao vedrice, je pukao i vedrice padoše na stranu.
Voda se izli, odsjaj mjeseca iščeznu – tada se Čijono prosvijetli.
Potom je napisala ove stihove:
Na sve moguće načine
pokušavala sam
da vedrice održim zajedno
nadajući se da tanki bambus
neće nikada pući.
Iznenada se dno provalilo.
Nema više vode,
nema više mjeseca u vodi –
praznina u mojoj ruci.
