Za svojih se putovanja držim ovog načina: da bih doznao nešto iz razgovora s drugima (a to je najbolja škola koja postoji), uvijek nastojim navesti one s kojima razgovaram na one stvari koje oni najbolje poznaju.
Basti al nocchiero ragionar de’ venti,
Al bifolco dei tori, e le sue piaghe
Conti ’l guerrier, conti ’l pastor gli armenti1.
Jer se često događa upravo obrnuto, to jest da svatko za raspravljanje odabire zanat onoga s kojim razgovara, a ne svoj, nadajući se da je time stekao nov glas; najbolji svjedok tome prijekor je što ga je Archidamus uputio Perianderu rekavši mu da je ostavio slavu odlična liječnika da bi stekao glas lošeg pjesnika.2
Pogledajte samo kako Cezar na dugo raspravlja da bi nam razjasnio svoje pronalaske u građenju mostova i u pravljenju ratnih sprava i kako je, u usporedbi s tim, veoma sažet i suzdržan kad govori o dužnostima koje nameće njegov poziv, kad govori o svojoj hrabrosti i svojem vođenju četa. Njegova junačka djela dovoljno govore o njemu kao o velikom vojskovođi, ali on se želi povrh toga pokazati isto tako dobrim graditeljem mostova i naprava, a to je nešto što od njega ne očekujemo.
Jednog su čovjeka po zvanju pravnika3 nedavno doveli da razgleda neku radnu sobu koja je bila prepuna knjiga i iz njegove struke i iz drugih područja, a on u svemu tome nije našao ništa o čemu bi bilo vrijedno govoriti. Međutim, upustio se u dugo i nadasve utemeljeno raspravljanje o ogradi zavojitih stepenica u toj sobi, kakvu stotine vojskovođa i vojnika svakodnevno sreću i na što se uopće ne obaziru.
Stari je Dionizije4 bio velik vojskovođa, što je i odgovaralo njegovu položaju, ali on se upinjao da se iskaže kao pjesnik iako za to nije bio rođen.
Optat ephippia bos piger, optat arare caballus.5
Na takav način čovjek neće nikad postići nešto što bi bilo vrijedno.
Mora se uvijek pustiti graditelja, slikara, crevljara i bilo koga drugoga da radi ono što zna.
Tako sam i ja, čitajući povjesnicu, a ona govori o svim vrstama ljudi, došao do toga da spoznam tko su pisci: ako su to ljudi koji se ne bave drugim nego knjigom, od njih ću se učiti stilu i jeziku; ako je riječ o liječnicima, više im vjerujem kad govore o toplini zraka, o zdravlju i tjelesnom stanju kraljeva, o ranama i bolestima; ako su to pravnici, valja se kod njih uputiti o pravnim raspravama, o zakonima, o vođenju politike i o sličnim stvarima; ako su bogoslovi, nek nam govore o poslovima Crkve, o crkvenim presudama, o oprostima i ženidbama; ako su dvorski ljudi, od njih ćemo saznati kako se valja držati na dvoru i kakve se ondje ceremonije obavljaju; ako su ratnici, oni će nam reći što je njihova zadaća, a poglavito što su postigli u poduhvatima u kojima su sami sudjelovali; ako su poklisari, oni nam najbolje mogu reći sve o spletkama, pa kako se započinju pregovori, kako se procjenjuju stanja i navlastito kako se svi ti poslovi moraju pažljivo voditi.
Zbog toga sam se (preko čega bih kod nekog drugog bio prešao ne zaustavljajući se) udubio u povijest gospodina de Langeya6, koji je bio vrstan poznavatelj tih stvari. Nakon što nam je ispripovijedao kako je car Karlo Peti lijepo govorio na konzistoriju u Rimu, kojemu su nazočili biskup Mascona7 i gospodin du Velly, naši poklisari, u svoj je govor ubacio nekoliko uvredljivih riječi na naš račun. Rekao je, između ostaloga, da kad njegovi zapovjednici, vojnici i podanici ne bi bili ljudi drugačijeg kova i bolje vojnički osposobljeni nego su to ljudi našega Kralja, da bi on odmah stavio konop sebi oko vrata i od Kralja išao moliti milost (a čini se da je on to zaista i mislio, jer mu se još dva ili tri puta dogodilo da izusti iste riječi kao kad je izazvao Kralja da mu iziđe na dvoboj u brodu, i to u košulji s golim mačem i bodežom). Rečeni gospodin de Langey, kako piše u njegovoj knjizi, kaže da su spomenuti poklisari, javljajući to Kralju, prešutjeli najveći dio, a posebno one dvije Careve rečenice. Meni se činilo doista čudnovatim da jedan poklisar smije po svojoj volji birati o čemu će izvijestiti svog gospodara, to više što su te riječi bile od presudnog značenja, što su dolazile od tako visoke ličnosti i što su bile izgovorene na tako velikom saboru. Uvjeren sam da je obaveza svakog službenika prikazati stvari u njihovoj cijelosti, onako kako su se odvijale, kako bi sloboda odgovora, prosudbe i izbora ostala gospodaru. Jer, izvrtati mu ili skrivati istinu iz straha da je on ne bi shvatio kako treba i da ga to ne navede na krivu odluku i pri tom ga ostavljati u neznanju njegovih vlastitih poslova, sve mi se to činilo da je u vlasti onoga koji donosi zakon, a ne onoga koji taj zakon prima; u vlasti onoga koji vodi brigu o svemu, a ne onoga koji u sebi mora vidjeti nižega, ne samo u moći, nego i u razboritosti i pametnu odlučivanju.
Bilo kako bilo, nikako ne bih volio na taj način biti služen u svojim sitnim poslovima.
Često se nastojimo, pod bilo kakvom izlikom, osloboditi odlučivanja, a nepravedno se služimo vlašću; svatko po svojoj prirodi toliko teži slobodi i moći da onome koji je viši nikakva korist, koja mu dolazi od onih koji mu služe, nije tako draga kao što mu mora biti draga njihova prirođena i iskrena poslušnost.
Pokoravati se više iz razboritosti nego iz podložnosti znači izopačiti službu zapovijedanja.8
A kad je P. Crassus, onaj što su ga Rimljani proglasili pet puta sretnim, za vrijeme svoje konzulske službe u Aziji naredio jednom grčkom graditelju da mu doveze veći od dva brodska jarbola koje je vidio u Ateni za neku napravu koju je htio sastaviti, ovaj graditelj, oslanjajući se na svoje znanje, dopusti sebi pravo da drugačije izabere pa doveze manji jarbol, koji je po razlozima njegova umijeća bio cilju podobniji. Nakon što je strpljivo saslušao njegove razloge Crassus ga je dao izbičevati, procijenivši da je pitanje stege važnije od koristi djela koje je naumio sagraditi.
No, ipak bi se moglo misliti da takav bespogovoran posluh mora doći samo nakon izričite i čvrsto određene zapovijedi. Poklisari su u svojoj službi nešto slobodniji i u brojnim slučajevima njihovo postupanje u potpunosti ovisi o njihovoj vlastitoj prosudbi; oni ne izvršavaju naređeno onako kako im je naređeno, nego svojim savjetom oblikuju i usmjeravaju želju svojega gospodara. Za svojih sam dana vidio osobe na važnim položajima koje su bile ukorene zato što su radije poslušale riječi kraljevih pisama nego stvarne zahtjeve zadatka na kojem su radili.
Ljudi koji su u te stvari dobro upućeni još i dandanas s prijekorom gledaju na običaj perzijskih kraljeva koji su toliko malo slobode davali svojim poklisarima i namjesnicima da su ovi i za najnevažniju sitnicu morali tražiti kraljevo odobrenje. Takvo je odugovlačenje poslova kod tako golemih prostranstava kraljevske vlasti često uzrokovalo znatne štete njihovim poslovima.
A ne čini li se da je i Crassus, kad je pisao čovjeku koji je dobro poznavao svoj posao i kad ga je upoznao sa svrhom kojoj je imanje bilo namijenjeno, i sâm donekle ušao u preispitivanje svoje odluke i kao da je svog čovjeka nukao da izrekne svoj poseban sud?
Mišel de Montenj
1 “Nek brodar govori o vjetrovima, / volar o bikovima, a o svojim ranama / neka priča ratnik, a o stadima pastir.” To su Propercijevi stihovi (II, i, 43) prevedeni na talijanski. Tal. je prijevod Montaigne mogao naći u djelu Civil conversazion, što ga je napisao Stefano Guazzo.
2 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama, članak Archidamus, sin Agesilajev
3 U izdanju koje mi slijedimo stoji vocation, dok u izdanju iz 1595. čitamo vacation.
4 Prema Diodoru Sicilskom, XV, 2.
5 “Sedla se lijenome volu i oranja prohtjelo atu.” Horacije, Epist., I, xiv, 43 (prepjev J. Zgorelca).
6 Riječ je o jednom od braće Du Bellay, Guillaumeu, vlastelinu od Langeya, čije su Memoires i ovdje Montaigneu poslužile kao izvor (izd. 1569, str. 152-156).
7 Bio je to Charles Hémard de Denonville, kraljev veleposlanik pri Svetoj Stolici.
8 Misao i primjer što slijedi preuzeti su iz Aula Gelija, I, xiii, 24, a već ih je bio naveo B. Castiglione u svojem djelu Il Cortigiano (II, 24).
