Anatomija Fenomena

Nismo tražili jedno drugo, ali smo znali da ćemo se sresti [Tema: Kortasar]

hulio u parizu

Odlomak iz romana Školice klasika južnoameričke književnosti Julia Cortázara Dinka Telećana i izdanju Naklade Pelago

73

Da, ali tko će nas izliječiti od gluhe vatre, od bezbojne vatre koja u predvečerje hita niz Rue de la Huchette, izlazeći iz crvotočnih haustora, majušnih predvorja, od vatre bez lika koja liže kamenje i vreba iza vrata, kako ćemo se oprati od njene slatke opekotine koja traje, koja se smješta da bi potrajala združena s vremenom i sjećanjem, s ljepljivim tvarima što nas zadržavaju s ove strane, i koja će nas slatko peći dok nas ne sažeže.

Tada je bolje paktirati poput mačaka i mahovine, smjesta sklapati prijateljstvo s portirkama promuklih glasova, s blijedom i napaćenom djecom koja vire s prozora igrajući se sa suhom grančicom. Izgarajući tako bez predaha, trpeći središnju opekotinu koja napreduje kao postupno sazrijevanje ploda, biti bìlo lomače u ovoj guštari beskrajnog kamenja, hodati noćima našega života s pokornošću krvi u njenu slijepom kruženju. Koliko puta sam se pitao nije li ovo tek puka pisanija, u vremenu u kojemu hrlimo k obmani između nepogrešivih jednadžbi i strojeva za konformizme. Ali pitati se hoćemo li znati naći drugu stranu navike ili je bolje prepustiti se njenoj veseloj kibernetici – nije li to opet književnost?

Pobuna, konformizam, tjeskoba, zemaljske jestvine, sve te dihotomije: Jin i Jang, kontemplacija ili Tätigkeit, zobene pahuljice ili jarebice faisandées, Lascaux ili Mathieu, kakva ljuljačka stvari, kakva džepna dijalektika s olujama u pidžami i kataklizmama u dnevnom boravku. Sama činjenica da se postavljaju pitanja o mogućem izboru kvari i zamućuje ono što bi se moglo izabrati. Que sí, que no, que en ésta está… Reklo bi se da izbor ne može biti dijalektički, da ga samo njegovo postavljanje osiromašuje, to jest krivotvori ga, to jest preobražava ga u nešto drugo. Između Jina i Janga, koliko eona? Od da do ne, koliko možda? Sve je pisanje, što će reći bajanje. Ali čemu nam služi istina koja umiruje poštenog vlasnika? Naša možebitna istina mora biti izum, to jest pisanje, književnost, slikarstvo, ribogojstvo, skulptura, agrikultura, sve ture ovoga svijeta. Vrijednosti, ture, svetost, tura, društvo, također tura, ljubav, čista, burna tura, ljepota, tura nad turama.

U jednoj od svojih knjiga Morelli govori o Napolitancu koji je godinama sjedio pred vratima svoje kuće promatrajući vijak na podu. Noću bi ga podigao i stavio pod madrac. Vijak je najprije bio smijeh, pa zafrkavanje, sveopća ljutnja, okupljanje susjeda, znak kršenja građanskih dužnosti, i naposljetku slijeganje ramenima, mir, vijak je bio mir, nitko nije mogao proći ulicom a da ne baci pogled na vijak i ne osjeti da je on mir. Čovjek je umro od srčanog udara, a vijak je nestao čim su stigli susjedi. Jedan od njih ga čuva, možda ga potajice vadi i promatra, opet ga sklanja pa odlazi u tvornicu osjećajući nešto što ne razumije, neku nejasnu osudu. Umiri se tek kad izvadi vijak i gleda ga, sve ga tako gleda dok ne začuje korake te ga mora žurno skloniti. Morelli je smatrao da je vijak zacijelo nešto drugo, neki bog ili takvo što. Suviše lako rješenje. Možda je greška u prihvaćanju da je taj predmet vijak zbog toga što ima oblik vijka. Picasso uzme dječji autić i pretvori ga u pavijanovu bradu. Možda je Napolitanac bio idiot, ali mogao je biti i pronalazač jednog svijeta. Od vijka do oka, od oka do zvijezde…

Zašto se predavati Velikoj Navici? Može se izabrati tura, izum, to jest vijak ili dječji autić. Eto kako nas Pariz polagano, s užitkom razara, drobe- ći nas između suhog cvijeća i papirnatih stolnjaka posutih vinskim mrljama, sa svojom bezbojnom vatrom koja u predvečerje kulja iz crvotočnih trijemova. Sažiže nas jedna izmišljena vatra, usijana tura, tričav mehanizam ovoga roda, grad koji je Veliki Vijak, strahovita igla sa svojom noćnom ušicom kroz koju teče konac Seine, čipkasta sprava za mučenje, agonija u kavezu prepunom razbješnjelih lastavica. Izgaramo u svome djelu, u toj bajoslovnoj smrtničkoj časti, u tom visokom izazovu feniksa.

Nitko nas neće izliječiti od gluhe vatre, od bezbojne vatre koja u predvečerje hita niz rue de la Huchette. Neizlječivi, bezostatno neizlječivi, kao turu izabiremo Veliki Vijak, nadvijamo se nad njim, ulazimo u nj, nanovo ga izumljujemo svakoga dana, sa svakom vinskom mrljom na stolnjaku, sa svakim poljupcem plijesni u zoru Cour de Rohana, izmišljamo svoj požar, gorimo iznutra prema van, možda je to taj izbor, možda riječi to obavijaju kao što ubrus obavija kruh a unutra je miris, brašno koje se nadima, da bez ne, ne bez da, dan bez Manija, bez Ormuzda ili Ahrimana, jednom za svagda, u miru, i dosta.

Hoću li sresti Magu? Toliko puta bilo mi je dovoljno da, idući niz rue de Seine, provirim ispod luka koji izbija na Quai de Conti, i tek što bi pepelnomaslinasta svjetlost što lebdi ponad rijeke dopustila razaznati obrise, njezina vitka prilika ukazala bi se na Pont des Arts kako ponekad šeta amo-namo, a koji put stoji uz željeznu ogradu, nagnuta nad vodom. Prirodno je tada bilo prijeći ulicu, uspeti se stubama mosta, stupiti u njegov uski pojas i prići Magi koja se smješkala, nimalo iznenađena, uvjerena kao i ja da je slučajni susret nešto najmanje slučajno u našim životima, i da su ljudi koji utana- čuju sastanke isti oni kojima treba papir na crte da bi se dopisivali ili koji zubnu pastu istiskuju odozdo. Ali ona sada neće biti na mostu. Njezino nježno lice prozirne kože naviruje se, bit će, kroz starinska vrata geta u Maraisu, možda čavrlja s prodavačicom prženih krumpirića ili jede toplu kobasicu na Bulevaru Sébastopol. Kako god bilo, popeo sam se na most, a Mage nije bilo ondje. Naši putevi sada su se razilazili, i premda smo oboje znali gdje tko stanuje, poznavali svaki kutak naših soba lažnih studenata u Parizu, svaku razglednicu koja otvara jedan prozorčić Braque, Ghirlandaio ili Max Ernst na jeftinim zidnim ornamentima ili kričavim tapetama, ipak se nikad ne bismo potražili kod kuće. Radije smo se nalazili na mostu, na terasi kafi ća, u kino-klubu ili čučeći kraj kakve mačke u nekom dvorištu Latinske četvrti.

Nismo tražili jedno drugo, ali smo znali da ćemo se sresti. Oh, Maga, kao da je na svaku ženu sličnu tebi nalegla zaglušujuća tišina, rezak i kristalan muk koji bi se naposljetku tužno sunovratio, poput mokrog kišobrana koji se zatvara. Kad smo već kod kišobrana, Maga, možda ćeš se sjetiti onoga starog kišobrana koji smo jednoga studenog predvečerja u ožujku žrtvovali na nekom obronku u Parku Montsouris. Bacili smo ga jer si ga našla na Place de la Concorde, već pomalo pohabanog, i često ga koristila, osobito da ga zariješ u rebra ljudima u metrou i autobusima, uvijek nespretna i rastresena, misleći na crvendaće ili na sitnu šaru koju bi dvije muhe pravile na stropu vozila, a tog je predvečerja plju- štalo kao iz kabla te si ponosno htjela otvoriti svoj kišobran dok smo ulazili u park i tada je u tvojoj ruci nastao metež od hladnih munja i crnih oblaka, dronjci poderanog platna padali su među odsjajima istrgnutih žica, i smijali smo se kao ludi dok smo kisnuli, smatrajući da kišobran nađen na trgu treba dostojanstveno umrijeti u parku, da ne smije biti uvučen u nedoličan ciklus kanti za smeće i rubnika uz pločnik; tada sam ga smotao najbolje što sam umio, odnijeli smo ga do najviše uzvisine u parku, blizu mosti- ća nad prugom, i odande sam ga svom snagom hitnuo na dno mokre travnate padine, dok si ti ispuštala krik u kojemu sam nejasno razabirao kletvu valkira. I na dnu jaruge potonuo je kao brod što tone u zelenu vodu, zelenu i uzburkanu vodu, u la mer qui est plus félonesse en été qu’en hiver, u podmuklom valu, Maga, prema nabrajalicama koje smo potanko ponavljali, zaljubljeni u Joinvillea i u park, zagrljeni i nalik na pokisla stabla ili glumce u nekom groznom mađarskom fi lmu. I ostao je u travi, sićušan i crn, poput zgaženog kukca. Nije se pomicao, nijedna njegova opruga nije se pružala kao prije. Gotovo je. Svršeno. Oh, Maga, a nismo bili zadovoljni. A što sam ja tražio na Pont des Arts?

Čini mi se da sam toga prosinačkog četvrtka naumio prijeći na desnu obalu i piti vino u kavanici u rue des Lombards gdje mi madame Léonie gleda u dlan i pretkazuje mi putovanja i iznenađenja. Nikada te nisam odveo kod madame Léonie da ti čita iz dlana, valjda zato što sam se bojao da će iz tvoje ruke iščitati neku istinu o meni, jer uvijek si bila strašno zrcalo, grozan stroj za ponavljanje, a možda je ono što smo nazivali našom ljubavlju bilo to što sam ja stajao pred tobom sa žutim cvijetom u ruci a ti si držala dvije zelene svijeće, dok nam je vrijeme bacalo u lice sporu kišu odricanja, oproštaja i karata za metro.

I tako te nikad nisam odveo kod madame Léonie, Maga; i znam, jer si mi to sama kazala, da nisi voljela da te vidim kako ulaziš u malu knjižaru u rue de Verneuil, gdje jedan pogrbljeni starac ispisuje tisuće cedulja i zna sve što se može znati o historiografiji. Onamo si se odlazila poigrati s mačkom, a starac te bez pitanja puštao da uđeš, zadovoljan što bi mu povremeno dodala poneku knjigu s gornjih polica. I grijala si se kraj peći s velikom crnom cijevi, a nije ti bilo drago da znam kako stojiš pored te peći. Ali sve je to trebalo reći u pravom trenutku, samo što je teško pogoditi pravi trenutak za nešto, pa sam se i sada, nalakćen na most, gledajući kako prolazi mala barka na jedra boje trule višnje, prekrasna poput velikog žohara koji blista od čistoće, na čijem pramcu je žena u bijeloj pregači vješala rublje, promatrajući njene zelene prozor- čiće à la Ivica i Marica, čak i sada, Maga, pitao sam se ima li to obilaženje smisla, jer bi mi da stignem u rue des Lombards zgodnije bilo prijeći Pont Saint Michel i Pont au Change.

Ali da si te večeri bila ondje, kao toliko puta do tada, znao bih da obigravanje ima smisla, a sada sam još dodatno unižavao svoje neuspjelo nastojanje nazivajući ga obigravanjem. Ispalo je da sam, podigavši ovratnik jakne, produžio molom dok nisam ušao u zonu velikih robnih kuća koja završava trgom Chatelet, prošao kroz ljubičastu sjenu kule Saint Jacques i uspeo se svojom ulicom razmišljajući o tome kako te nisam sreo i o madame Léonie.

Znam da sam jednog dana stigao u Pariz, znam da sam neko vrijeme živio od pozajmica, čineći ono što drugi čine i gledajući ono što i drugi vide. Znam da si izišla iz neke kavane u rue du Cherche-Midi i da smo razgovarali. Toga je popodneva sve krenulo naopako, jer su mi moje argentinske navike branile da neprestano prelazim s jednog pločnika na drugi da bih zurio u posve beznačajne stvari u škrto osvijetljenim izlozima u ulicama kojih se više ne sjećam. Tada sam te pratio preko volje, jer sam te držao drskom i neotesanom, dok se nisi umorila od toga da ne budeš umorna pa smo ušli u kafi ć na Boul’Mich’u, gdje si mi odjednom, između dva kroasana, ispričala znatan dio svog života. Kako sam mogao naslutiti da je ono što se činilo tako lažnim bilo istinito, jedan Figari s predvečernjim ljubičicama, pepeljasta lica, glad i sudari na uglovima? Kasnije sam ti povjerovao, kasnije je bilo razloga, bila je madame Léonie koja mi je, gledajući u ruku koja je prethodno spavala s tvojim grudima, gotovo doslovce ponovila tvoje riječi.

“Ona negdje pati. Patila je oduvijek. Vrlo je vesela, obožava žuto, njezina ptica je kos, njezino doba je noć, njezin most Pont des Arts.” (Barka boje trule višnje, Maga – zašto njome nismo otplovili dok je još bilo vrijeme?) I eto, netom smo se upoznali a život se već pomno pobrinuo da nas razdvoji. Budući da se nisi znala pretvarati, odmah sam shvatio kako, da bih te vidio onako kao što sam želio, trebam najprije zatvoriti oči, i da onda prvo slijede stvari kao što su žute zvijezde (koje se gibaju u želeu od baršuna), potom crveni uzleti raspoloženja i satova, postupan ulazak u Maga-svijet sastavljen od nespretnosti i zbrke, ali i paprati s potpisom pauka Kleea, cirkusa Miróa, pepeljastih zrcala Vieire da Silva, svijet u kojemu si se kretala kao šahovski konj koji se kreće kao top koji se kreće kao lovac. Tih smo dana onda odlazili u kino-klubove gledati nijeme filmove, ja sa svojom kulturom, jel’ tako, a ti jadnica nisi shvaćala apsolutno ništa od toga žutog i grčevitog pucketanja iz doba otprije tvog rođenja, od te izbrazdane emulzije po kojoj jurcaju mrtvaci, ali odjednom bi tuda prošao Harold Lloyd pa bi sa sebe stresla vodu sna i naposljetku se uvjerila da je sve bilo u redu, i da Pabst i da Fritz Lang.

Pomalo si me umarala svojom manijom za savršenstvom, svojim poderanim cipelama, odbijanjem da prihvatiš prihvatljivo. Jeli smo hamburgere u Carrefour de l’Odéonu, odlazili biciklom na Montparnasse, u bilo koji hotel, na bilo koji jastuk. Ali koji put bismo produžili do Porte d’Orléansa, svaki put sve bolje upoznavali predio ledina iza Boulevard Jourdana, gdje su se katkad u ponoć sastajali članovi Kluba zmije da porazgovore sa slijepim vidovnjakom, kakva li poticajnog paradoksa. Ostavljali smo bicikle na ulici i polako prodirali onamo, zastajkujući da promatramo nebo, jer je to jedan od rijetkih predjela u Parizu gdje nebo vrijedi više od zemlje. Sjedeći na gomili smeća neko vrijeme bismo pušili, a Maga me je milovala po kosi ili pjevušila melodije koje čak nisu bile ni izmišljene, besmislene napjeve isprekidane uzdasima ili sjećanjima. Ja sam te trenutke koristio za razmišljanje o beskorisnim stvarima, što je metoda koju sam počeo primjenjivati godinama prije toga u bolnici te mi se činila sve plodnijom i potrebnijom. Uz golem napor, prikupljajući pomoćne slike, misleći na mirise i lica, uspijevao sam ni iz čega izvući par smeđih cipela koje sam 1940. godine nosio u Olavarríji. Imale su gumene potpetice i vrlo tanke potplate, pa bi mi kad je padala kiša voda prodirala do kosti. S tim parom cipela u ruci sjećanja, ostalo je dolazilo samo od sebe: lice gospođe Manuele, na primjer, ili pjesnik Ernesto Morroni. Ali njih bih odbacio jer se igra sastojala isključivo u izvlačenju onog beznačajnog, neupadljivog, iščiljelog.

Drhteći zbog nemoći da se sjetim, napadan od bube koja predlaže odgodu, pobenavio od cjelivanja vremena, na koncu bih pored cipela uspijevao ugledati limenku čaja Sol koju mi majka bijaše dala u Buenos Airesu. I žličicu za čaj, žlicu-mišolovku u kojoj bi se crni mišići prljili živi u šalici vode izbacujući cičave mjehuriće na površinu. Uvjeren da pamćenje čuva sve, a ne samo Albertine i velike dnevne vijesti srca i bubrega, ustrajno sam rekonstruirao sadržaj svoga radnog stola u Floresti, lice jedne nepamtljive djevojke po imenu Gekrepten, broj pisaljki u svojoj pernici za peti razred, a na kraju bih zadrhtao od očaja (jer nikad se nisam mogao sjetiti tih pisaljki, znam da su bile u pernici, u posebnoj pregradi, ali ne sjećam se koliko ih je bilo niti mogu odrediti točan trenutak kada su unutra bile njih dvije ili šest), sve dok me Maga, ljubeći me i ispuhujući mi u lice duhanski dim i svoj topli dah, ne bi dozvala svijesti pa bismo se smijali i ponovo kretali kroz brda smeća u potrazi za onima iz Kluba. Već tada sam shvaćao da je traganje moja sudbina, obilježje onih koji izlaze noću bez određenog cilja, razlog onih koji uništavaju busole. S Magom sam do iznemoglosti razgovarao o patafi zici, jer je i ona neprestano zapadala u izuzetke (a naš susret je baš to i bio, uz mnoge druge stvari mračne kao fosfor), zatjecala se u pretincima koji nisu odgovarali drugima, pri čemu nikoga nismo prezirali, nismo vjerovali da smo Maldorori na rasprodaji ni Melmothi koji povlašteno lutaju. Ne čini mi se da krijesnica izvlači osobitu korist iz neosporne činjenice da je ona jedno od najosebujnijih čuda ovoga cirkusa, pa ipak je dovoljno pretpostaviti kako ima svijest e da bi se shvatilo kako svaki put kad joj zasja trbuščić ta svijetleća buba zacijelo osjeća nešto kao srh povlastice.

Magu su na isti način očaravale nevjerojatne nevolje koje su je uvijek snalazile zbog toga što zakoni u njezinu životu naprosto nisu djelovali. Bila je od onih pod kojima se ruše mostovi čim na njih stupe, ili koji se kroz ridanje prisjećaju da su u izlogu ugledali broj koji je upravo izvukao pet milijuna na lutriji. Koliko je do mene, već sam se bio navikao da mi se događaju donekle izuzetne stvari, pa me nije osobito užasavalo ako bih u mračnoj sobi, u koju sam ušao da uzmem neku ploču, osjetio kako mi po dlanu gmiže orijaška stonoga koja je dotad spavala na ovitku albuma. Sve takve stvari, ili kad bih našao sive ili zelene dlačice u kutiji cigareta, ili kad bih začuo zvižduk lokomotive u pravom trenutku i u tonu potrebnom da se ex offi cio uklopi u dionicu neke simfonije Ludwiga van, ili kad bih ušao u pisoar u rue de Médicis i vidio muškarca kako revno mokri a onda se, izlazeći iz svoga odjeljka, okreće prema meni i pokazuje mi ud nevjerojatnih dimenzija i boja, držeći ga na dlanu kao dragocjen liturgijski predmet, da bih u istom času shvatio kako je taj čovjek posve jednak onome drugom (iako nije bio taj drugi) koji je dvadeset četiri sata prije toga u Salle de Géographie održao predavanje o totemima i tabuima te je publici pokazivao, brižno ih držeći na dlanu, štapiće od bjelokosti, perje rajske ptice, obredne novčiće, magične fosile, osušene ribe, fotografi je kraljevskih priležnica, žrtvene darove lovaca, goleme balzamirane skarabeje pred kojima su neizbježne gospo- đe drhtale od slasti i straha. Napokon, nije lako govoriti o Magi koja u ovom času sigurno šeće po Bellevilleu ili Pantinu, uporno zureći u tlo dok ne pronađe komadić crvene tkanine. Ako ga ne nađe, nastavit će tako cijelu noć, čeprkat će po kantama za smeće, uvjerena da će joj se dogoditi nešto strašno ako ne nađe taj zalog iskupljenja, znamen oproštenja ili odgode.

Znam o čemu se radi jer se i sam pokoravam takvim znacima, katkad i mene zapadne da nađem crvenu krpu. Još od djetinjstva, čim mi štogod padne na pod moram to odmah podignuti, ma što to bilo, jer ako to ne učinim dogodit će se nesreća, ne meni nego nekome koga volim i čije ime počinje istim slovom kao i pali predmet. Najgore je to što me ništa ne može obuzdati kad mi nešto padne na pod, a ne vrijedi ako to podigne netko drugi, jer će urok i dalje djelovati. Mnogo puta su me zbog toga gledali kao luđaka, a i jesam lud kada to radim, kad se strmoglavim ne bih li podigao olovku ili komad papira koji mi je ispao iz ruke, kao što mi se jedne noći dogodilo s kockom šećera u restoranu u rue Scribe, otmjenom restoranu s gomilom poslovođa, kurvi sa srebrnim lisicama i usklađenih bračnih parova. Bili smo s Ronaldom i Etienneom, a meni je ispala kocka šećera i otkotrljala se pod stol prilično udaljen od našeg.

Pozornost mi je najprije privuklo kako se kocka otkotrljala, jer se kocke šećera, čim dotaknu tlo, obično zaustave iz očitih paralelopipednih razloga. No ova se ponašala kao kuglica naftalina, što je povećalo moju bojazan te sam povjerovao da su mi je zapravo istrgnuli iz ruke. Ronald, koji me poznaje, pogledao je gdje se zaustavila kocka i počeo se smijati. To je kod mene izazvalo još veći strah, pomiješan s bijesom. Prišao mi je konobar misleći da mi je ispalo nešto dragocjeno, Parkerova penkala ili umjetno zubalo, a zapravo mi je samo smetao pa sam se, ne tražeći dopuštenje, bacio na pod i stao tražiti kocku šećera među cipelama znatiželjnih ljudi koji su vjerovali (i to s pravom) da se radi o nečem važnom.

Za stolom su sjedili jedna riđokosa debeljuca, druga manje debela ali isto tako kurvasta, i dvojica direktora ili nešto tome slično. Odmah sam shvatio da kocke nema na vidiku, iako sam vidio kako je odskočila do cipela (koje su se kretale nemirno poput kokoši). Što je još gore, na podu je bio prostrt sag među čijim se dlačicama, iako je bio grozno ofucan, sakrila kocka te je nisam mogao naći. Konobar se bacio na pod s druge strane stola pa smo se nas dvojica četveronožaca tako provlačili između cipela-kokoški koje su poviše nas počele kokodakati kao lude. Konobar je i dalje bio uvjeren da je posrijedi Parker ili zlatni Luj, a kad smo se zavukli duboko ispod stola, u nekoj prisnosti i polutami, pitao me je o čemu se radi i ja sam mu rekao, pa je napravio lice koje je trebalo poprskati fi ksirom, ali meni nije bilo do smijeha, strah mi je udvostručio čvor u želucu i naposljetku me obuzeo pravi očaj (konobar se gnjevno uspravio) te sam počeo grabiti cipele onih žena da vidim nije li se šećer šćućurio u luku između potpetice i potplata, a kokoši su kvocale, kokoti me kljucali u slabine, čuo sam kako se Ronald i Etienne grohotom smiju dok sam puzao od stola do stola i dok nisam našao šećer skriven iza jedne noge Drugog carstva.

Svi su bili bijesni, čak i ja s kockom šećera koju sam stiskao u šaci, ćuteći kako se miješa sa znojem moje kože, kako se odvratno rastapa u nekakvoj ljepljivoj osveti, i eto takve su se epizode odigravale svakodnevno.

Hulio Kortazar

Sa španjolskoga preveo Dinko Telećan

http://www.zarez.hr/repository/issue/pdf/358/252.pdf

Ostavite komentar: