2. Jul 2009. godine
20:45
Mourneview Park, Lurgan
Referee: Tamás Bognár (Hungary)
Lisburn (Sjeverna Irska) – Zestaponi (Gruzija)
1 5
Whelan 88′ Gelashvili 11′, 34′
Grigalashvili 22′, 38′
Aptsiauri 52′
Stjuart Patton je klimnuo glavom kada je čuo riječi:
– Vidjećemo se na utakmici. Tamo ću ti dati, ali stvarno poslednji put. I ja
izlazim iz posla, postalo je previše opasno. Počeli su da hapse. Znao je da ga laže jer više ne može da mu vjeruje, znao je da zbog njega ima problema sa gazdama jer se neprovjerenima ne daje na kredit. Znao je sve ali je ćutao. Toliko mu je taj gram bio potreban, još samo tu noć, pa neka sve ode dođavola.
– Sjutra ću otići u bolnicu – rekao je prijatelju koji mu nije vjerovao, koji je znao da ni on sam kada kaže te riječi ne vjeruje sebi.
Stjuart Patton se na stadionu osjetio toliko loše da je pomislio da je najbolje da se ubije. Vidio je prijatelja koji mu nije vjerovao, sjedio je sa jednim od glavnih dilera. Nije mu se javio. Njegov tim je primio i peti gol, i Stjuart Patton je napustio utakmicu. Otišao je do obližnjeg parka, sjeo na klupu, pomolio se nekom Bogu i pomislio na nož koji je nosio za pojasom. Nije to bio oštar nož ali mu vrh ipak nije bio toliko tup da ne može da probije ljudsku kožu i uđe u meso i dalje u trbuh.
Sačekaću ga i natjerati da mi da sve što ima. A ubiti se mogu i poslije – pomislio je Stjuart Patton.
– Ideš li u Lurgan na utakmicu – pitao je šanker Grega Magea pružajući mu
kriglu piva.
– Ne – odgovorio je – fudbal me više ne zanima.
Zasmijao se i šanker, kao i još par tipova za šankom koji su poznavali Grega. Svi su znali da ne može bez fudbala i da čak pozajmljuje pare da bi išao u druge gradove kada Lisburn igra. I sada se već raspituje na koji način da ode u Gruziju na uzvratnu utakmicu, i gdje se uopšte nalazi ta Gruzija. Greg je prijateljima svakodnevno govorio da će da izađe iz posla i da ga više ništa ne zanima, i da se desi čudo pa da Irska ponovo postane jedno ostrvo, ništa mu ne bi značilo. Greg Mage je bio tip kome niko ne vjeruje, ali ipak dovoljno simpatičan da i kada ga biju, paze da ne bude previše.
Policajac Darren Thompson nije bio tog dana na dužnosti. Na stadionu u Lurganu je gledao kako njegov tim prima golove kao od šale, i ipak se radovao kada je Whelan dva minuta prije kraja dao jedini gol. Izašao je sa stadiona sa dilemom – da li da ode do paba na pivo, ili odmah u automobil, pa nazad za Lisburn. Otišao je do auta i na parkingu vidio kako se dva muškarca raspravljaju, jedan je držao nož u ruci.
– Hej – viknuo je Darren Thompson – šta radite to!
U tom trenutku momak sa nožem je kriknuo i potrčao ka njemu. Darren je brzo
otvorio vrata automobila, iz pregrade izvukao pištolj, okrenuo se i pucao. Momak sa nožem je bio toliko blizu da ga je metak pogodio pravo u lice, mozak i krv su se rasuli svuda po parkingu, automobilu i Darrenu Thompsonu. Gledao je Darren svoju ruku kako drhti i pustio pištolj. Metalni zvuk udara pištolja od asfalt još je odjekivao u Darrenovoj glavi kada je vidio drugog tipa koji prilazi, podiže pištolj, i diže cijev ka njemu.
Hajdemo malo do Sjeverne Irske da vidimo šta je pravo ludilo. Tako sam govorio, niko nije htio sa mnom da ide. Išao sam sam. Po svim tim gradovima. Deri ili Londonderi, Lisburn, Crumlin, Castlereagh, Lungan, Bangor. Obale mora. Sukobi u mislima i glavama. Dileri droge koji tako lako dolaze, novi i novi, poslije bude kasno, onda se neko ubije ili poludi i šta, opet sve iznova, a kada zamislimo gdje novac odlazi, otvaranje novog restorana, kupovina igrača za fudbalski klub, neke nove poslovne inicijative gdje blicevi sijevaju i političari pokazuju bijele očnjake. A kada si mrtav, da li je bitno koje si vjere. Hladna su sjeverna mora, sjeverna srca, da li su? Kada eksplozije odjekuju ko može mirno da spava? Ne znam. Ništa ne znam i zastavu neznanja visoko dižem, iznad svih vjera, rasa, religija, iznad Lisburna, da se ponosno vije.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
