Notes

Njegoševe tajne staze

Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, podgorica 1996) > »Tvarca jedna te je zemlja vara«

Tokvil je pisao da narodi postaju nešto samo u odnosu na način na koji upotrijebljavaju Slobodu. Crnogorci su upotrijebili slobodu kao drogu. Herojski gest je potvrda slobode, i, obratno, sloboda stvara mitologiju herojskog gesta. Herojski gest je oslobađanje od socijalnih veza i, u “herojskoj smrti”, oslobađanje od tjelesnih veza.

Tokvilovo zapažanje je primjena na politiku Dekartovog otkrića o duhu kao stožeru svijeta. “Kako primjenjuju slobodu” znači kako se odnose prema vlasti duha u svijetu. A ono “postaju nešto kroz primjenu slobode” znači da ljudi i društva koji nijesu dosegli saznanje o snazi sa kojom duh preobražava, uređuje, ili razara svijet – ti ljudi se ne uzdižu ni do kakve forme, oni su van svijeta duha, oni su van politike i kulture, oni se ne mogu uzdići do ljudske avanture. Ova misao nema moralno značenje, u smislu da je sramota biti rob, nego fiziološko: rob je čovjek koji ne vjeruje u snagu duha u sebi, što će reći nema snage za istinu svoga bića. I onda, ono što kaže Tokvil znači da ljudi i društva postaju to što su kroz poimanje odnosa duha i svijeta i kroz hrabrost sa kojom žive to što su shvatili. Iz toga rješenja metafizičke enigme stvara se cio moralni sistem društva.

Crnogorsko rješenje je bilo potpuna sloboda u fizičkom svijetu, bez ikakve vlasti bilo koga nad Crnogorcem, ali utoliko uvećano unutrašnje ropstvo, u smislu traženja nužnosti kojoj se mora sljedovati, bez ikakve slobode, u skladu sa zahtjevi ma duha i morala. U Gorskom vijencu se sloboda sputava sve dok se ne preobrazi u snagu koja preobražava svijet. Iguman Stefan pretvara crnogorsko osjećanje slobode u kosmičku nužnost. Onaj proces sputavanja slobode je možda još važniji nego njena upotreba u svijetu. Tu se otkriva antropocentrična slika svijeta: u svijesti čovjeka ima neki centar u kojem se sve odlučuje, čijim zahtjevima se sve pokorava, a iz toga centra na sve strane lete slobodni zraci. Svaki je Crnogorac, zarobljen u duhu i slobodan u svijetu, bio ovakav centar. Upravo pred Njegoševo doba Crna Gora je dosegla vrhunac ove neprirodne ravnoteže: duhovnog ropstva i fizičke slobode. Ali to nije nimalo religijsko, nego metafizičko društvo. Opet paradoks: društvo akcije, ali ne političko, nego metafizičko! Jedina stabilnost svijeta je u osjećanjima i iluzijama.

Petar I je utjelovljen moral, ali kako je onda nepobjediv ratnik?

Ideja o “objektivnom svijetu” se završava potpunim čovjekovim udaljavanjem od toga svijeta, kao da se materija zatvara u samu sebe, bez osjećanja i duha, da bi razjareno pristupila samorazaranju.

Marko Miljanov, u kome su zbilja u meso i kosti pretvoreni apstraktni pojmovi hrabrosti, slobode, junaštva i čojstva u crnogorskom značenju, taj blistavo jasni junak je, psihološki govoreći, za nas potpuna misterija. Iz njega govori sam smisao akcije, ali šta je on to naučio u akciji kad ovako definiše slobodu:

Sloboda se ne sastoji u bogatstvu i zemaljskom blagu i uopšte ništa zemaljsko u sebi nema. To je anđeo božji koji ulazi u srca dobrih, pravednih i hrabrih. Samo je vrlina slobodna, a grijeh je ropski jaram… Sloboda korača ruku pod ruku sa hrabrošću, a hrabrosti nema bez požrtvovanja… Ukoliko je (čovjek) stariji, slabiji i manje hrabar – da kažem manje slobodan – utoliko se više brine kako da se sačuva… Bogatstvo i starost nijesu slobodni.


Ovo su skoro mistične rečenice s obzirom da Marko još ne zna da čita kad ih formuliše, i ništa o slobodi nije naučio van svoga iskustva i Njegoševih stihova koje u njegovo vrijeme već Crnogorci znaju napamet, ali “maniti Marko” misli da ništa nije očiglednije od njihove istine, a tako bi mislili svi Crnogorci stare Crne Gore koji su sa dna srca iskopali pojam slobode i uz velike žrtve ga iznijeli na svjetlost istorije i psihe. Shvatali su slobodu kao božjeg anđela koji, privučen njihovim čojstvom, spolja upada u srce vrlovitih ljudi. Najčudnija je tvrdnja da je samo vrlina slobodna. Kad kaže da je grijeh ropski jaram, ni slučajno Marko ne misli na grižu savjesti u našem smislu. Marko poznaje kao niko crnogorsko iskustvo preuzimanja oslobađajućeg rizika, u njemu je to iskustvo konačno ušlo u riječ, jer je njegov dar za herojstvo bio i dar za riječ. On je shvatio kolika je duševna snaga potrebna da bi se u čovjeku nastanilo osjećanje slobode, shvatio je da takvu snagu daju samo izuzetne vrline, postojanost i hrabrost, i da je za slobodu, dakle, sposoban samo najbolji čovjek i to u svojim najboljim trenucima. Što se tiče grijeha kao ropskog jarma, Marko hoće da kaže da grijeh spriječava ovu mobilizaciju cijele ličnosti i njenu eksploziju u slobodi, grijeh nikad ne otkriva nikakvu istinu ličnosti ili duha, u tom smislu je on sama ideja ropstva: kroz njega ne prolazi dah života. Grijeh ne probija nemuštu koru materije.

Sloboda je oslobađanje unutrašnjih snaga i pronalaženje sebe. Taj proces se oslanja na snažne vrline, ali se u toku procesa i te vrline preobražavaju u nešto još veće i jače. To je onda ono crnogorsko “pijanstvo slobode”. Sloboda u odnosu na spoljnji svijet ovdje je sporedna, ona se podrazumijeva, ali je nepobitno da Marko misli da se ono unutrašnje preobražavanje i samostvaranje “čoeka” dešava prvenstveno u sudarima sa spoljnjim izazovima, nipošto u nekakvoj meditaciji, ili preziranju tih izazova u ime privatnog života i ličnih obaveza. To je logika “bogatih i starih” koji misle da je sloboda u tome da ih svi ostave na miru. Marko ih ne prezire samo iz karakternih razloga, nego zato što zna da je takvo rezonovanje budalaština, da ti ljudi ne znaju ni šta je život, a ne sloboda, uprkos šetnjama, parama, suknjama i toplim prnjama, tj. baš zahvaljujući takvom obezbjeđivanju i ututkavanju svoga ljudskog bića, gube vezu sa njim. Crnogorci su voljeli svoja ratovanja, radovali se kad čuju da su na njih krenule velike vojske, osjećali su proljećnje obnavljanje svoje duše braneći onu slobodu koja je “razapela siromašni šator na našim golim planinama”.

Duh ne pokušava ni da razumije nasilje. Ljudi koji su prošli kroz nasilje ćute, ali ljudi koji su prolazili kroz suprotnost nasilja, kao što su crnogorske bitke – pjevali su! Nasilje je i gluvo i nijemo. Niti čuje poruke duha, niti može svoju istinu, ako je ima, da saopšti. Ja sam ovo shvatio u bosanskom ratu koji je čisto nasilje neljudi: što ga više razumijete više se duh povlači u ćutanje. Na kraju, u srcu nasilja, toliko ste daleko od duha, da se ništa ne mrda, ne čuje, ne vidi, ne osjeća, i riječ se više ne rađa, kao da nema svijeta jer nema iluzije duha.

Kao od materije i duha, čovjek je sastavljen od nasilja i iskre ljubavi što mu je Bog “vdohnuo” u srce. Sve je izloženo preobražajima, zavisno od samog čovjeka. Sve je gorko i slatko, plač i smijeh, ali ne u smislu relativizovanja, nego kao čiste promjene u toku vremena, prelamanje događaja pod vrlo oštrim uglovima koji čine da niko ne može slijediti i otkriti tajnu lavirinta. Što se začinje kao slatko biće gorko, i obratno, zavisno od duha koji se kreće kroz ta stanja, a u svakom plaču smjerno se prikriva budući grohot, kao što se u pozadini grohota može snimiti jecaj – dobar aparat za razlaganje zvuka vjerovatno bi tako nešto dokazao. Samoubistvo očajnika je smrtni grijeh jer vrijeđa ovu sposobnost preobražavanja života. Čovjek koji “ništa više ne očekuje” je budala, jer je zaboravio da nije očekivao ni da se rodi i nije naučio da očekivanje, kao nada, “nema pravo ni u koga”. Čovjek koji nije u stanju da sluti iznenađenja koja svaka smrt skriva, nikad ne može razumjeti osjećanje kojim je napisan Testament.

Početak i kraj Crne Gore se miješaju kao plač i smijeh, zapravo se dodiruju, čine jedno: gorka žertva sa početka i trijumfalni stihovi sa kraja, cvijeće na grobovima, ispleteni vijenci, itd… Živi krug vremena, cjelina kroz koju se proteže kolona Crnogoraca kao Duh na ratnoj stazi: od iskre u kojoj se istrgnuo iz ropstva, do blistavog samoostvarenja u Njegoševim stihovima. Znali su nešto što mi ne znamo, Crnogorci koji su pričali o besmrtnosti.

Bez ove tajne veze plača i smijeha, koja se u luku vremena otkriva u svim događajima, istorija se može samo registrovati, ali ne i razumjeti.

(…)

Crnogorci nijesu mnogo mislili na Boga, u svakom slučaju nijesu religiozni. Njegoš nije bio nimalo religiozan. Ali – i to nije šaljivi obrt – Bog je mislio na njih. Tj, oni su živjeli sa sviješću da ih “Bog zna”, da oni njega znaju i da im više poznanstva ne treba. Pretpostavljam da istorija religija pamti dvije faze: prvu, kad Bog dolazi k ljudima, i drugu, kad ljudi traže Boga, vjeruju u njega, idu ka njemu… Crnogorci ovu drugu fazu nijesu upoznali. Zato njihovo odsustvo religioznosti, kao što se vidi kod Njegoša, podrazumijeva viši stepen duhovnosti.

Ima još jedna ideja koja osvjetljava neposrednost sa kojom su Crnogorci osjećali u svakodnevnom životu prisustvo tajne koja će se u Njegošu preobraziti u intimnost druženja s Bogom. Vezano je za ono “iskakanje” Crne Gore iz evropske istorije. Horizont Crnogoraca se tada naglo suzio, a vertikalno otvorio. Nestala zemlja, a nebo se otvorilo. Koordinantni sistem koji sam pominjao ima više smisla nego što sam mislio. Za njih se svijet završavao na nekoliko sati hoda od kuće. Okolo grdna mješavina, nepristupačno ništavilo. Dok je Evropa otkivala kontinente, čovjek shvatao svoju malenkost na planeti i u univerzumu, ukrštale se civilizacije i religije relativizujući jedne druge, Crnogorci, izolovani na vrhu planine, otkrivali su biblijski osjećaj direktnog druženja sa zvijezdama, kao da im je nebeski svod rodna kuća. U Njegošu je živjela ta biblijska intimnost, a neuporediva poezija je rođena tačno u času kad je ovakav senzibilitet otkrio veliku evropsku kulturu: senzibilnost tek palog anđela je ušla u rafiniran izraz dekadentnog umjetnika, izbjegavajući klopku i naivnosti i artizma. Van tog trenutka i ovakvog konteksta, Njegoš nije moguć.

Sjećanje na dolazak Boga među Crnogorce sačuvano je u pojavi Igumana Stefana. Vijenac se završava početkom Istrage, ne pjeva je, njegov vrhunac je dosegnut Igumanovom pojavom. Pjesma je zapravo o toj pojavi. O strpljenju i postojanosti sa kojima Crnogorci čekaju tu pojavu, neće u akciju, neće da odustanu od akcije: hoće znamen preobražaja, sigurnost duhovne veličine, jer su tek onda spremni da rizikuju najprije sebe i sve svoje, a onda i svijet oko sebe. Ali bez toga znamena, iako se ređaju razlozi za pobunu, neće ni da mrdnu. Izričito se kaže da nijesu oni išli da vide Igumana, jer i ne znaju gdje bi ga tražili, pošto on živi u “carstvu duhovah”, nego “dođe k njima stari i slijepi Iguman”. Tada je obavljeno čudo preobražaja. Položena zakletva i ostavljeno među Crnogorcima Igumanovo zavještanje. Njegoševi stihovi su često neuporedivi, ali Igumanove riječi dosežu nepojmljivu dubinu, slikovitost, ritam i koherentnost. Ispjevan je dolazak Boga među ljude.

Toj posjeti su Crnogorci vjerni, iz nje oni crpu svoje samouvjerenje, sigurnost u svoju besmrtnost.

Ovaj susret u kome se začinje istorija, u duhu, prije prve akcije, mora da bude obilježen, istorija se račva prije i poslije njega. Istraga je bila mali istorijski događaj, ali je upamćena ne zbog istorijske važnosti, koliko zbog nužnosti da se ima početak. Taj datum, badnje veče u koje je ušao Iguman Stefan, je oslonac za skok u vrijeme, za otvaranje prolaza u besmrtnost u koji će grunuti generacije Crnogoraca, jer ima postojanost u strpljenju i postojanost u akciji. Bez toga odskočnog datuma i nezaboravnog susreta ne bi bilo daha za juriš kroz vjekove, sve do trijumfalnog iznošenja Gospodara na vrh planine na kojoj je sve i počelo.

Iguman je garantovao Crnogorcima da je njihov Božić bolji od svih ostalih. “Vatra plama bolje nego igda”, vatra koja sve preobražava, obećanje o skrivenoj veličini njihovog djela i njihove žrtve. To su Crnogorci upamtili sa susreta sa Igumanom.

Ima se utisak da se u Crnoj Gori duhovnost povećavala naporedo sa transom akcije. Njegoš oličava tu dvostrukost: napadna ljepota i silina, impregniran svijetom kao divljak, a opet, najčistija duhovnost, proročki suživot sa Bogom.

Mudar čovjek, dobar čovjek, hrabar čovjek – jer je najviše hrabrosti u strpljenju i postojanosti – nikad ne izlazi iz sebe, iz logike života koju diktira samo njegov duh. On prezire akciju, naročito ako razumije smisao akcije u svijetu. Nikad ne ide u akciju po tuđem impulsu, privučen reklamom, ili tuđom naredbom, ili željom. Ako to uradi, pada u vlast materije, ćuškan lijevo-desno hirovima njenog urušavanja, čudeći se cijeloga života zašto svijet ne slijedi njegove namjere i njegovu vještinu, zašto sve ima suprotan smisao od željenog, zašto je sve nasilje i haos. On ide u akciju samo ako je u logici njegovog duha, jer samo kroz duh ima nadu da poklopi svoju stazu sa tajnom stazom onoga velikog uma o kojem govori Njegoš. Smrt je u logici života. Ako kukavica pogine “junački”, tražeći avanturu u skladu sa modernim veličanjem avanturizma, riječ je o klovnu, a ne junaku – mada filozofija “avanture” to nikako ne može shvatiti, jer joj se čini da je sve urađeno po pravilima, da je čovjekova veličina dokazana.

Život, kad na njega zažmiri veliki umjetnik kao Njegoš, ali i kad se u njega baci junak vođen svojom intuicijom, gubi sve ono što čini “realnost” i svodi se samo na nužnost jednog gesta, jedne riječi, jednoga djela. Žmirenje je neophodno da bi se u zbrci usputnih šara vidjela skrivena šema: tu skrivenu šemu sluti umjetnik, kao što je osjeća srce čovjeka koji se žrtvuje za veliko djelo. To je ta nužnost u kojoj umjetnik mora da otkrije vlijanje tajnoga promisla: sve drugo otpada kao iluzija, i to kao iluzija ograničenih ljudskih mozgova, a ne kao velika iluzija svijeta. Duh, u životu kao u umjetnosti, ne poznaje proizvoljnost: šta čovjek stavi u djelo, to u njemu ostaje. Biva preobraženo bezbroj puta, uveličano ili upropašćeno, ali unutra ostaje ono jezgro koje se preobražava.

Svaka riječ Igumana Stefana, i kad je zastrašujuća, otkriva duboke slojeve vremena u kojima će djela okupljenih Crnogoraca biti oživljena u novoj ljepoti i moralnoj čistoti, sve do najvećeg preobražaja u Njegoševim stihovima.

Za nas koji osvjetljavamo svijet isključivo nasiljem, u politici, umjetnosti, ili privatnom životu, Crna Gora pokazuje samo nasilnu stranu svoga univerzuma. Mi ne vidimo Crnu Goru, nego sebe u njoj. Sve što u modernom svijetu nije nasilno, lažno je. Ali u tom razaranju ne ostaje ni trag čovjeka: ni junaka u ratovima, ni umjetnika u kulturi, ni državnika u politici, ni čovjeka u istoriji. Na površini vremena, svi zbrisani prije nego što njihove želje, misli, ili patnje dobiju trajan oblik.

Nasilje je uvijek praćeno servilnošću i oportunizmom koji izmišljaju sve moguće trikove da namaknu masku hrabrosti. Zato je naše doba istovremeno nasilno – lažno smjelo – i površno: pogled i misao ne smiju da siđu ispod površine znajući da ih tamo čeka sramotna istina o samima sebi.

Njegoš i stara Crna Gora nijesu nasilni, ali vrlo lako gledaju u dubinu najgorih istina, o drugima i o samima sebi.

Evropska civilizacija ne može da misli zločin, ne iz dobrote, nego iz oportunizma. Taj psihološki kukavičluk je izrazito razvijen u današnjoj Crnoj Gori. Bez sumnje, baš zato što neposredna prošlost Crne Gore izriče tako strašan sud nad kukavicama.

Njegoš se slobodno kreće kroz zločine,

… jerbo u mene adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima tvarima.

Po svome duhu čovjek zamišlja i svijet i Boga. Ona mirna izduženost rečenice kod Njegoša i Petra I otkriva tu sigurnost u kretanju kroz duh, nama se sve čini da će negdje pokleknuti, da će se prekinuti, da neće biti daha za takvu rečenicu – ali njihova ruka nije drhtala i svaka joj se riječ bez ostatka podavala.

Naše doba zna, ili vjeruje da zna, da je Bog Neron. Ono samo sebe zna. Pravo nasilje počinje kad se duh potpuno povuče iz tijela, onda ono postane “popiranije zemaljskoga gada”, “prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju”, “njom sjajne zrake sunčane zatmivaju”, razglavljuju se členovi obezglavljene tjelesine. Čovjek je osuđen da obnavlja metaforu “palog anđela”. “Pali”, znači daje materija pretegla.

Mi vidimo svuda oko sebe – u prošlosti i budućnost koje odslikavaju prazninu naše svijesti koju erudicija ne može popuniti – samo najgori dio svijeta: površinu materije i vremena, Boga u odori Nerona. To je nivo nasilja, “popiranija zemljaskoga gada”. Pogled niz površinu izaziva očaj, u neumoljivosti i totalnosti propadanja: ni nade, ni trajanja, ni ostatka. Onda sve što se govori, piše i radi djeluje površno – utoliko lažnije što je tačnije – jer iza riječi ne stoji čovjek, ne stoji ništa, mi smo sebe stavili u raskorak sa samima sobom. Njegošev pogled uopšte nije vidio površinu “popiranija”, samo “preveličestvenoga duha”. Zato u Njegošu nema nasilja i zato se Njegoš ne plaši da se suoči sa nasiljem.

Površina vremena – to je, čini mi se, po Njegošu materija – favorizuje umnožavanje mana i ukida kvalitete karaktera. Mana je tačka, na površini bića i materije, kvaliteti su vertikalne linije koje prolaze kroz cijelo biće, kao nervi, a najveći se gube u tišinama ispod bića. Kvalitet izlazi iz vremena i prodire u njega, mana pliva na njegovoj površini zabranjujući ulaz u njega. Površina materije daje utisak daje svaki trenutak u kome nešto opipljivo nije postignuto – dobit ili zadovoljstvo – izgubljen. Razvoj svakog kvaliteta podrazumijeva trajanje, strpljenje ugrađeno u rast vremena. Samo takvo strpljenje u vremenu koje je shvaćeno kao majstor života, objašnjava rađanje crnogorskih vrlina na goleti bezumlja i nasilja.

Glumac – kao pojam površine, istinski heroj epohe koja ne vjeruje ni u šta osim u materijalnu površinu trenutka.

Ljudi koje su preplavile mane i čiji gestovi ili riječi uvijek otkrivaju nasilje, bilo kakve da su im namjere, sastavljeni su isključivo od površine. Šta se dešava u njihovoj unutrašnjosti? Ona je netaknuta. Zato često imamo utisak da su veliki zločinci nevini, ili da iza velikih zločina modernih vremena – to sam vidio u bosanskom ratu – nema ljudi, nema počinioca. Bol raspadanja je veliki, ali u njemu nema čovjeka, to se raspada materija.

U staroj Crnoj Gori nema ni nesreće ni bola – to su za Crnogorce djetinjarije – sve preobražava stupanje čovjeka na poprište stradanja.

Vrijednosti se začinju u dubini vremena. Kad se porekne ta dubina, sve umire u groznoj ravnodušnosti. Potrebna je svijest o skrivenim značenjima onoga što čovjek radi, da bi se vjerovalo u realnost osjećanja i vrijednosti. Potrebno je još mnogo više da bi se vjerovalo, kao u Njegoševoj Crnoj Gori, da su osjećanja i vrijednosti jedina realnost, a da o materiji, glibini, razmišlja samo nečovjek. Potrebna je sasvim iracionalna slutnja, pravo otkrovenje da bi se od ideje o dubini vremena došlo do ideje o njegovom izvoru na kojem stoji zaboravljeno, ali ipak nezaboravno obećanje koje progoni čovjeka, uništava mu i posvećuje život. Potrebno je da se vrijeme shvati kao stalno prisutna cjelina da bi se u njemu ostvarivala besmrtnost. Sve ove stepene duhovne avanture prošla je stara Crna Gora i Njegoš lično. Nikad u njihovim slutnjama nije bilo ni traga ove apstrakcije, “traženja Boga”, religioznog temperamenta, nego je sve dosezano tjelesnom žrtvom, sve upornijom sumnjom i sve “strašnijom” postojanošću.

Kad su zaboravili značenje pojma slobode, Crnogorci su se pretvorili u ništa, kao svi neslobodni ljudi i društva. Nijesu odmah bili moralno zbrisani, jer se moral, za razliku od duhovne avanture, drži na ritualima, ali su odmah izgubili duhovno postolje svoga svijeta, ono postolje koje je održavalo vezu sa korijenom njihovog svijeta, iluzije, ili sna – sa njihovim poimanjem značaja i veličine duha. Kad presuši taj metafizički izvor čovjekovog života, onda za umiranje ostalih “členova” možemo imati puno povjerenje u surovost vremena. Ono uništava tako što ne prima u sebe, tako što ostavi bića na vjetrometini materije. Čovjek ulazi u vrijeme kao u sklonište, biće duhom preobraženo vrijeme dalje u nedogled preobražava. Odavde nije daleko ideja o obogotvorenju samoga vremena. Ali ta ideja se izgleda po nekoj pravilnosti javlja u umirućim civilizacijama, dabome kao iluzija, jer ljudi mogu da bace pogled na istoriju, znajući da je njihova priča završena, i u toj istoriji, kao uvijek sa vrha, kraja, ili prije posljednjeg daha, konačno nezainteresovani, otkrivaju duboku šemu. Ima tragova te ideje kod Džojsa i Prusta.

Veliki pjesnici su osjetljivi na pitanja časti: Dante, Puškin… Nije u pitanju aristokratski moral, već napor da se očuva cjelina ličnosti koja je stalno ugrožena razularenom igrom Poezije. Takođe, mada protivrječno: čuva se svježina veze sa Demonom, natežu se pitanja časti koja su, u suštini, samo izgovor da se stalno dovodi u pitanje inercija propadanja koja usisava biće, korupcija materije koja ga vreba. Zapravo, mora stalno život da se dovodi u pitanje, ali u skladu sa zahtjevima duha, ne kao avanturistička gluma. Nikad kod velikih pjesnika nećete naći stav koji je toliko raširen u epohama koje ne znaju šta je snaga duha “da čovjek mora da se čuva za svoje djelo”. Najvažnije se ne čuva, ono se ne može izgubiti, ali može napustiti čovjeka. Ako počne da se čuva – čovjek više ne valja, i sam Genije počinje da hara, kao kod ludaka. A pošto je stav da je “djelo iznad samog čovjeka” još veća besmislica i pravo poricanje tajne umjetnosti, veliki umjetnik zna da ne smije da prokocka samog sebe. Nije to pitanje hrabrosti, nego pitanje vjernosti unutrašnjem glasu. Puškin nije smio da izbjegava svoje dvoboje – od devetnaeste godine je bio spreman da umre svakog dana. Ova pojava ima direktnu, ali komplikovanu vezu sa silinom dara. Ni Dante ni Njegoš se ne boje ni smrti ni zaborava. I nemaju pjesničku misiju! To prepuštaju ambicioznim “piscima”. U tom prisustvu izazova oni drže budnim svoje vrline, vrlo slično načinu na koji Marko Miljanov shvata slobodu i vrlinu, tj. njihovu psihološku vezu.

Njegoš u Evropi. Pojavljuje se u civilizaciji kao njena velika propuštena prilika, kao pjesma o slavi koja je mogla biti da je civilizacija znala, ili imala hrabrosti da prihvati način na koji on upotrebljava slobodu i “postaje nešto”.

A ostaje u toj civilizaciji, tj. nekako naporedo sa njom, kao duhovno ogledalo u kojem ona čita svoju presudu: slabe i nekreativne ljude će uništiti najsramotnija smrt, strepnja i nostalgija. Nije se umjelo živjeti, dakle ne umije se pogotovu umrijeti. Umjelo se samo trajati i moći će se samo izbrisati. Ne zapaža se čudesni susret života i smrti u kojem se stvara i nestaje Univerzum, jer se u tom susretu duh preobražava. U herojskoj Crnoj Gori je najveća vrijednost života što pruža priliku za smrt. Duh im je to obećao. Bez poze i fanatizma, ali vrlo odlučno, Crnogorci ga drže za riječ.

Njegoš stoji u Evropi mirno i superiorno, bez slovenske mržnje, kompleksa i zavisti prema velikoj civilizaciji: pravično i surovo odmjerava i sebe i civilizaciju. Ona je velika, on je mali. Ali on je “nešto”, a ona se na njegove oči pretvara u ništa.

Muči ga jedna misao sve do Testamenta: svijet je priviđenje – ali zašto onda, ovako božanski pokreti u mojoj duši?

Plamen božestveni u ništavnom hramu,
kakva te je sudba u njemu zažegla?

“Kad mi zaždiš dušu vatrom poezije, tad u himne slave k svome stvoritelju duša mi se topi i zaigra lira…” Stati pred ovu rečenicu i odgonetnuti kako je ova duša mogla da ćuti, koja je to borba bila! – to je pitanje odgonetanja ne samo Njegoševog karaktera, nego i tajne rađanja velike poezije. To je pitanje “postojanosti”.

Ima u Njegošu nešto od vrača, u smislu da sve što dodirne ispunjava tajna promisao, njegova duša. I obratno: svaki pokret njegove duše naknadno osmisle istorijska zbivanja. Čak i poslije smrti: sve što se desi oko njegovog groba pretvara se u vrlo čistu simboliku. Crnogorci ga iznose na vrh Lovćena u onom penjanju ka svjetlosti koje je sam Njegoš iskoristio u Gorskom vijencu. U Prvom svjetskom ratu propada Crna Gora i Austrija ruši njegov grob: stara i već mrtva civilizacija se sveti na čovjeku koji je imao tačno ono što ona nema: mudrost i hrabrost da “upotrijebi” duh i slobodu. Tok istorije kao da se podmeće svojim značenjima ispod pjesnika koji je mirno stupio pred Boga. Tok istorije kao da posmrtno dodaje argumente njegovom otkriću o duhu koji preobražava svijet nedokučivim zakonima sna. Svijet prati tragove Njegoševe misli kao što je nekad odjekivao u otkucajima Njegoševog srca stvarajući “tužne harmonije”. Zbog ove podudarnosti teško je reći za njegove stihove jesu li najtvrđa epika ili čista lirika.

“Da…”. O Njegoševom “Da” tek treba da se napiše literatura. Iz tog “Da” tek treba da se rodi novi čovjek. Nigdje u poeziji nijesam našao afirmaciju koja slično zvuči. Pindar ima Njegoševu odsječnost, ali da li ga je Njegoš mogao znati?

Neuporedivost pjesničkog dara: u jednoj jedinoj riječi, najkraćoj i najprostijoj, otkriva se cio Njegoš, sva njegova originalnost, silina, hrabrost, tragičnost, cio njegov pogled na svijet, sluti se cijela biografija. Samo njegovo “Da” već postavlja sva pitanja o odnosu duha i svijeta, o tajnoj snazi riječi… Džojsov Ulis se završava jednim “Yes”, ali kao izdisaj: “…da kažem da hoću Da”. Veliki moderni pisac završava avanturu literature i istrošene civilizacije najtišim “da”, prihvata život iako je bez snage, bolje rečeno prihvata svoj poraz. Između Njegoševog i Džojsovog “Da”, uprkos vremenske bliskosti pisaca – zato što je Crna Gora ispala iz civilizacije, u drugom je sloju Vremena, pored Džojsa, ali i daleko od njega – između tih “da” može da stane cio jedan civilizacijski krug: gromko i tiho “da” odgovaraju jedno drugom, kao čovjek i njegova sjenka, početak i kraj. Džojsova Moly kaže “da” još samo za golu egzistenciju. Njegoš kaže “Da!” smrti i kazni, bremenu istorije i obećanju Boga. Skoro u istom trenutku, ali možda u različitim perspektivama, Duh daje iluziju kraja, istrošenosti, umiranja, i iluziju velikog početka, trijumfa, snage. Svaka iluzija izgleda jedina i konačna.

Njegoš mrzi robove. Mrzi ih moralno i ponosom Crnogorca, ali ih mrzi prvenstveno slutnjom o slobodi Duha koji se povlači iz ropstva kao što se povlači iz dominacije materije i njenoga nasilja. Iživljava se u metaforama ropstva, u kamenju, glibini, uopšte materiji, njegove riječi bljeskaju i pale. Prezire ideju lanaca pa makar bili lanci svetoga Petra i neće, iako je formalno Vladika, da ih poljubi na čuđenje cijelog Vatikana. Grozi se nad vulkanom, kao pred skulpturom Laokona, jer ga mutno podsjeća da u njedrima planine vlada ropska stiska: puca u grlo vulkana. Mrzjeti nije jaka riječ. Mrzi ih onom žilom koja mu skače na čelu, kad ne oklijeva da spršti, ubije. Ne zna za kajanje, ne pita za objašnjenje i opravdanje. Za robove ih i nema. Oni ga podsjećaju na čovjekovo metafizičko zatočenje u tijelu i iluziji, i na mlitavu nesposobnost čovjeka da dođe do svijesti o značenju toga zatočenja.

Čajkanović piše da je u kosovskim pjesmama prisutan fatalizam, rezignacija pred “posljednjim vremenima”. Iz toga će se istrgnuti Crna Gora, to je njen novi početak. Nikad ni traga rezignacije. Stvoriće se svijet u kome svijest i volja slobodnog čovjeka trijumfuju nad logikom istorije i egzistencije. Eto opet, u okviru samog Balkana, paralelnih iluzija, dijametralno različitih “realnosti”, ukrštenih vremena.

Crnogorski rat se odvija u glavi i srcima heroja, riječ je o savlađivanju samoga sebe i odnošenju pobjede nad sobom: ni traga nasilja u ovakvom svijetu. Zato je Crna Gora samo na površini svijet rata, akcije i politike, u suštini sve je podređeno duhovnoj veličini. Zbog te crnogorske koncepcije svijeta zbijenog u svijest, Njegoš će, kao pravi sin Crne Gore, samo formulisati ono što je ona podrazumijevala: da je spoljni svijet san i iluzija, da Duh može da stvori i satre bezbroj svjetova, da se besmrtnost doseže u samome sebi, a napor za promjenom “materijalnog” svijeta bez unutrašnjeg preobražaja je poniženje i gubljenje vremena. Gubljenje vremena treba uzeti doslovno, kao izraz koji ima dubok smisao kod onih koji shvataju ozbiljno pojam “besmrtnosti”. Čovjek dobija i gubi vrijeme. Čovjek pretvara svoje vrijeme u svo vrijeme.

Društvo “gesta i riječi” propada na najodvratniji način: sve se pretvara u galamu i glumu, ali u njima nema ni riječi ni djela. Sve ostaje na površini vremena i duha. Dobijete umjesto herojskog gesta gestikuliranje ludaka, a umjesto velike riječi laprdanje glupaka, umjesto postojanog izrađivanja velikih osjećanja, trzanje i keženje bez psihološkog početka i kraja, one maske zaustavljene u svojoj unakaženosti nad kojima se zgadio Vojvoda Draško.

Crnogorci su mnogo ćutali i zato je upamćeno njihovo majstorstvo pričanja priča i još više razgovora. Danas imamo ružno naličje toga. Njegoš je rijetko govorio. Možda zato život onako silno struji u njegovim riječima, možda jer nijesu potrošene, jer prvi put liježu u bijelu mekotu hartije. Možda su zato i ruske riječi kod njega preporodene, “žiznj”, “vlijanje”, “pričina”…

Šta čovjek uspije da saopšti prije nego ode iz života? Kao balončići kiseonika iz potonulog broda, iz duše zarobljene u dubinama tijela se penju iskidani glasovi do usta, ili osjećanja do pogleda, ili se u čovjekovim pokretima uočavaju tragovi dalekih grčenja, još daljih sjećanja. Takvo kakvo je, maska što ne propušta ni hiljaditi dio onoga što čini čovjeka, lice je nježna granica između smrti i života, materije i duha, zla i dobra. Svak na sebe preuzima ogroman rizik kad digne ruku na jedno od lica duha. U tom licu se sastaju sile i svjetovi koji prevazilaze poimanje sirote “tvarce”. Nekoliko puta sam gledao umiranje ljudi i nijedna slika bolje ne sažima život nego posljednje nijemo otvaranje usta za koje ne znamo je li hvatanje vazduha, ili pokušaj da se još nešto kaže.

Iz pogleda svakog čovjeka – kunem se pod vlijanjem Njegoševog stiha da mislim tačno ono što kažem bez retorike – iz pogleda svakog čovjeka stalno curi, kao nijemi jezik, nešto patetično bespomoćno, i pruža se u praznini kao ruka slijepog prosjaka koji ne zna da oko njega nema nigdje nikoga. Ako mu se primaknete, baš kao prosjak kojeg naučite na veliku širokogrudost, to smolasto bespomoćno pretvori se u strašno zapomaganje što vam dušu para. Ako ćemo po najdubljoj istini, te dvije poruke, nijemog ili zaurlanog poziva u pomoć, jedine su pouzdane manifestacije Bića u Istoriji. Ako je to to što Bog sluša, ne bih volio da sam na njegovom mjestu. Ako se u tim dubinama začinje mudrost Igumana Stefana i Njegoša, onda mi je zaista neshvatljiva snaga gordog pogleda i smijeh vječno mladog lica.

Treba dobro naćuliti uši kad opori Vladika Rade kaže:

Ja sam srca žalostiva…

U ovoj rečenici saznajemo nešto o velikom, skrivenom srcu što pulsira iza svake tvari, iz kojeg ističe ono patetično bespomoćno. Njegoševo “srce žalostivo” je ono srce što je osuđeno da čuje nježnu krhkost u srcu svake dvonožne iluzije što, začarana sama sobom, pipa i kleca kroz gluhu noć.

Crna Gora i Njegoš se poklapaju, fizički i duhovno. Sve može biti uništeno, falsifikovano, korumpirano i zaboravljeno, osim ove istine: da je on njen “čoek” i ona njegova pjesma. Tako već nikako. Ovo je znao on i znali su Crnogorci njegovi savremenici.

Piše umirući:

Novci koji su mi u jednom banku u Petroburgu,… njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio, i za istu dobit da im kupuje praha da brane svoju slobodu, a gladne godine da kupuje za isti novac žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da rečene novce ne može iz banka uzeti no vječno da u njemu ostaju, samo dobiću da se polzuju…

Ko išta od ovoga ovde upisanoga preinači bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud Božiji nad njim izvršio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje učinio.

Sve svoje ostavlja Crnogorcima za prah i hranu, da brane slobodu i da prežive. Pominje se “vječnost” i zakletva “niko nikad”, strašno se prijeti “jarosnim sudom”. Niko nikad da ne dira u ono što je Vladika Rade ostavio svome “malenom ljudstvu”. Vječno da ovaj savez važi. Sve se odvija na nekom pustom platou “pred licem neba i zemlje”, baš kao da Bog sklapa svoj savez sa prvim čovjekom.

Osjećaji “bačene tvarce” i “dubokog promisla” porodili su Njegoševe najveće stihove i stalno su u njemu paralelno prisutni. Kad govori Iguman Stefan ta dva osjećaja se istovremeno izražavaju. Smisao i besmisao, herojstvo i cinizam, žrtvovanje i ruganje – Iguman kao da neće da kaže šta je stvarno, tj. kao da zna da oba moraju da se iskazuju paralelno, da je njihovo međusobno stvaranje iluzije – uslov života.

Crna Gora je počela kao borba ekonomski sukobljenih grupa, pa se pretvorila u “borbu neprestanu”, pa u izgradnju posebnog moralnog sistema, i na kraju u stvaranje novog ljudskog ideala pred kojim su izgubili značaj svijet i istorija. Sve ove faze sadrži Gorski vijenac, one se javljaju u raznim glasovima. Znači li to da je negdje, u duhu, stalno, i vrlo prirodno sadržano cijelo vrijeme? Pa se počne “raspoređivati”, “ređati”, “odmotavati”, tek u materiji?

Gorski vijenac pokazuje kako jedna ljudska zajednica dolazi do svijesti o samoj sebi.

Luča Mikrokozma pokazuje kako Njegoš spoznaje samoga sebe.

Njegošev život pokazuje kako iskra istine iskače iz ljudske svijesti da bi dominirala košmarom istorije.

Počelo je klepetom krila uplašenog jata jarebica u gluhoj noći, a završilo se igrom ždralova u grohotu svjetlosti.

Počelo je strahom, a završilo se ushićenjem.

Čovjek i Bog su ispunili zadatu riječ.

Miješaju se slike “iznošenja” bolesnog Gospodara, okapanje napuštenih glava u kojima se obnavlja crnogorska istorija i konačno silazak “malenoga ljudstva” u zaborav istorije. Onda iz ponora, pošto su iz svega izvukli zrno vitalnosti, ponovo izlaze na površinu, ali sad za besmrtnost, Njegoševi stihovi o “načinu na koji su Crnogorci upotrijebili slobodu”.

Ako ima igdje traga nebeskoj pravdi u istoriji, bilo je neminovno da se Njegoš desi Crnogorcima. Zaslužili su da se njihov hrabri izlazak iz pećine, pucanje horizonta, žrtva malenog ljudstva, pretvori u himnu čovjekovoj akciji. U onoj noći krvavog mjeseca to im je obećao Iguman Stefan. Naglo otvaranje vidika u crnogorskoj istoriji, naglost iskre, kao uvijek i u svemu, ponavlja se u Njegoševim izlascima na Lovćen: da se ispravimo i da se vidimo, pa ako nas prvi grom zbriše – za bolje ni bili nijesmo. Sve do onoga predsmrtnog nošenja na ramenima svoga naroda uz kotorske strane i posmrtnog izlaska na Lovćen. Penjanje na Lovćen je otvaranje duhovne perspektive, preobražavanje čovjeka, kidanje sa glibinom. Kidanje ropskih lanaca. Gorski vijenac se dešava na Lovćenu – tj. tamo počinje, mada još svak spava, a budna je samo jedna misao u izabranom božjem biću što ga sumnja baca kao “slamku među vihorove”.

Sirak tužni bez nigđe nikoga.

Čovjek pred tajnom svoga pozvanja. U njemu je skočila jedna misao, ideja, iskra.

Jedna od Njegoševih mladalačkih pjesama se zvala Crnogorac k svemogućem bogu. U njoj već govori o čovjeku zatvorenom u ćeskotnom svome hramu.

Kad su ga unosili u Crnu Goru sa posljednjeg putovanja, na ramenima, kao breme svoga života, kaznu i slavu, bolom razdirana cijela Crna Gora rasuta po sivom cetinjskom kamenju izražavala je nemuštu zahvalnost napuštenog čovjeka onome koji je osmislio život i istoriju:

zbogom, Gospodaru,


od tvoga su sv’jetloga pogleda,
uplašene mrake iščeznule…

Stanko Cerović

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1149197

Ostavite komentar: