Priroda i (auto)poetička funkcija Crnjanskovih komentara – IV dio
Crnjanski daje komentar i uz „Serenatu“, jednu od svojih najljepših, ljubavnih pjesama. Ona je nastala na drugom kraju svijeta, na Zlota Lipi, gdje su vojnici „u krvi bili“ od prve ljetnje noći do jeseni, svaki dan (podvukao M. C.) i gdje ih je svakoga trena mogla zadesiti smrt. Otuda su u pjesmi poslednji put i umreću gotovo kao izvjesnost. „Video sam da ću poginuti“, govori pjesnik u desetercu, jer se uplašio poslije grdnih gubitaka kod Potkamijena: „To veče ranjenici su odvezeni tako da su noge i ruke visile iz kola, kao kad telad voze na klanicu.“
Crnjanski je imao krajnje opasan borbeni zadatak i bio isturen neprijateljskoj vatri više od drugih:
Moj zadatak u Galiciji bio je da istrčim napred, ispred jedanaest ljudi, da urličem komande, sa puškom u ruci. Da budem neka vrsta Napoleona na mostu kod sela Arkole. A ako čitalac misli da sam trčao prema neprijatelju kao neki Šaplin, kome spadaju čakšire, to nimalo neće da me rastuži.
Ovaj sažet opis dat je sa puno duha i autoironije. Poređenje s Napoleonom je tu da bi se istaklo poređenje sa „Šaplinom“ „kome spadaju čakšire“. Ostvaren je autoportret sebe kao klovna koji svaki čas može poginuti; klovna-žrtve. Jedina utjeha dolazila je od prirode, majčinih paketa i djevojačkih pisama:
Ono što je meni pomoglo da, duševno, podnesem sve te gadosti, bila je priroda terena na kom smo ginuli. Taj dio Galicije liči, ponegde, na Srbiju, sa svojim brdima, sa svojim šumama. Jesen je u njoj topla. Tek oktobra utone sve u blato.
Na kraju kometara – kao i u pjesmi – dodati su slici pejzaža jablanovi i borovi koji su nijemo posmatrali stradanje i poniženje vojnika:
Visoki jablanovi duž druma u Potkamijen i borovi posmatrali su sve to nemo. Ja sam toj pomenutoj devojci serenadirao.
A „pomenuta devojka“ je Crnjanskova vjerenica koja je slala pisma.
„Obično je bilo namirisano i plavo“, a četni narednik Jovanović ga je, po dužnosti cenzora čitao: „Ja i sad mogu da čujem izdaleka: ’Crnjanski, imaš pismo!’“
Mada u pjesmu nijesu ušli majčini paketi, oni iz više razloga zaslužuju da budu pomenuti, a ovdje najviše zbog jedne pjesničke slike:
Prema naređenju, austrijski pešak, u rovu mogao je da primi poštanske pakete, ali ne teže od 35dkg. Broj tih paketa nije bio ograničen. Meni je mati slala, redovno, jezivim strpljenjem koje samo matere imaju, takve pakete. Pet-šest dnevno. Dva-tri su stizala, i ja sam se tako hranio. U njima je bila kutijica sardina, i po jedna paprika, crvena, kao srce materino.
Ne znamo ko je još od srpskih pjesnika poredio papriku iz vojničkog, ratničkog paketa sa srcem materinim.
„Materinsku ljubav niko nije izmislio, ona je tu, kao zvezda na nebu“, zapisaće kasnije Crnjanski, izoštrenog oka za materinsku ljubav, posmatrajući jednu kvočku koja satima stoji na jednoj nozi da ne bi zgazila neko od piladi koja joj se oko nogu vrzmaju.
U „Serenati“ nema neposredne slike rata; pogotovu nema drastičnih slika umirućih ranjenika, ali ima snažnog osjećanja bliske smrti koja je u pjesmi postala izvjesnost, i ima guste, duboke melanholije:
Slušaj me, draga, poslednji put.
[…]
Umreću, pa kad se zaželiš mene,
[…]
A kad te za mnom srce zaboli:
[…]
To više nije strah od smrti; to je izvjesnost smrti. Lirski subjekat pjeva iz perspektive poginuloga, s one strane groba. To je Crnjanskovo „Kad mlidija umreti“.
Pjesma je ljubavna, odnosno odgovor na ljubavno pismo, što se sluti iz drugog lica jednine, a posebno iz apelativnih imperativa: čuj, slušaj (dva puta), zagrli i ljubi. Lirski subjekat je uvjeren da se posljednji put obraća svojoj dragoj:
Slušaj me, draga, poslednji put.
Ta usmjerenost na slušanje, na zvuk, glas, uvo, usmenost svojstvena je i imanentna serenadi. Pjesnik „serenadira“ svoju posljednju, labudovu pjesmu ljubavi i smrti.
Prvi distih spaja nebesko i intimno. Sa neba se čuje i sluti ono što se na zemlji zbiva. Plač mladog, žutog mjeseca je čujan; valja samo na nj obratiti pažnju. Taj plač mjeseca na nebu u direktnoj je vezi sa stanjem lirskog subjekta na zemlji. Draga treba da čuje plač mladog, žutog mjeseca i da posljednji put sluša svoga dragoga. Između te dvije zvučne senzacije uspostavljena je saglasnost i međusobna gotovo uzročna povezanost. Jesu li to nagovještaji sumatraizma:
Čuj, plače Mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.
Prostori neba, međutim, nijesu ovdje prostori sreće, pa ni utjehe, već mjesečevog čujnog plača, takoreći jecanja ili ridanja. Između glasnog plača mjesečevog na nebu i zemaljske sudbine lirskog subjekta postoji čvrsta veza, kao što će to u „Stražilovu“ biti slučaj sa mjesečevim lukom i lutanjem još vitkog lirskog subjekta:
Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom.
„Serenata“ ima ukupno šesnaest stihova raspoređenih u pet ritmičko-sintaksičkih cjelina. Uvodna strofa je distih. Slijede dva terceta, pa dva katrena, pri čemu se u poslednjem katrenu ponavljaju dva stiha, pa je taj završni katren zapravo udvostručeni distih:
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
Otuda se u njemu parna rima, karakteristična za uvodni distih (žut / put), pretvara u nagomilanu (viti / ponositi, biti / ponositi). Rima je iz terceta izostala, a u prvom katrenu rimuju se prvi i četvrti stih (zaboli / voli) pri čemu su bol i ljubav rimovanim riječima dovedeni u prisnu vezu. U trećem stihu prvoga katrena nalazimo, za Crnjanskog karakteristično, zvučno podudaranje unutar stiha („Ah, niko nema časti ni strasti“), čime se negiraju visoke moralne (časti) i emotivne (strasti) osobine čovjekove – negacija je opšta (niko nema). Lirski subjekat je neko ko je nevoljen, nezaštićen, isturen smrti i vojničkom poniženju. Izuzetak su jedino jablanovi i borovi, i zato se stihovi o njima udvajaju. Jedino jablanovi i borovi pružaju samilost i utjehu u prostoru umiranja.
Umreću, sa sigurnošću govori lirski subjekat na početku druge strofe, kao da je smrt samo pitanje trena, i nesumnjivo izvjesna. Ma koliko pripadalo neizvjesnom budućem vremenu, ovo umreću je za lirskog subjekta gotovo svršena stvar. Zato on traži od svoje drage da ne uzvikuje patetično njegovo ime u predvečerje, „u smiraj dana“, već da sluša vjetar sa Brankovog lišća svelog, žutog, valjda zato što je u tom vjetru i u tom lišću – sa kojim je lirski subjekat i sumatraistički i tradicijski povezan – pramen njegove duše:
Umreću, pa kad se zaželiš mene,
ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.
Od drage se zahtijeva da svoju ljubav prema mrtvom dragom prenese na prirodu koju je lirski subjekat i sam volio umjesto dragane. Taj vetar sa lišća svelog, žutog pjevaće dragoj o toj draganovoj ljubavi za jesen i za stisak granja rumenog uvenulog:
Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenulog.
Zato je grana što vene zamjena za lirskog subjekta; zato ona može biti predmet ljubavi i zagrljaja njegove drage: oni su uvelim i rumenim granjem povezani od Potkamijena do Srbije. Vojnik u tuđini, u besmislenom ratu, isturen pred smrt, gladan je ljubavi, nježnosti i topline.
Za njega ne samo da nema ljubavi dovoljno, već mu je svaka strast i nježnost nedostižna, osim granja rumenog uvenulog:
A kad te za mnom srce zaboli:
zagrli i ljubi granu što vene.
Ah, niko nema časti ni strasti,
ni plamena dosta da mene voli:
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
„Serenatu“ pjeva Crnjanski negdje kod Potkamijena, ali je pjeva i vjetar negdje sa lišća svelog, žutog, nesrećnoj djevojci koja očekuje pismo od vjerenika suočenog sa smrtima na od nje dalekom frontu. Ima u ovoj tužnoj pjesmi dosta Crnjanskovog eterizma i budućeg sumatraizma, ali više od svega – snažne emocije, duboke melanholije. Pjesma je ispjevana iz same smrti. „Pred smrću, svaki ljudski osećaj je intenzivniji“, napisaće Crnjanski u drugom komentaru.
Jovan Delić
Nastaviće se
