Opis
Jedan francuski pisac, naklonjen anarhizmu, napisao je 1890-ih godina da „anarhizam ima široka leđa, kao papir, trpi sve“ – uključujući, primetio je, one koji deluju tako da „smrtni neprijatelji anarhizma ne bi mogli bolje postupiti“. Postoji mnogo načina mišljenja i delanja koji se označavaju kao „anarhistički“. Bilo bi beznadežno pokušati obuhvatiti sve te suprotstavljene struje u neku opštu teoriju ili ideologiju. Čak i ako nastavimo da iz istorije liberterske misli izvlačimo njenu živu razvojnu tradiciju, kao što je Danijel Geren učinio u Anarhizmu, još uvek je teško formulisati njene doktrine u posebnu i određenu teoriju društva ili društvene promene. Rudolf Roker, anarhistički istoričar koji je izložio sistematičan pojam razvoja anarhističke misli u pravcu anarhosindikalizma, u radu koji se može uporediti sa Gerenovim delom, dobro postavlja samu stvar kada piše da anarhizam: „nije utvrđen, u sebe zatvoren društveni sistem, već pre određeno kretanje u istorijskom razvoju čovečanstva koje, nasuprot intelektualnom starateljstvu svih crkvenih i državnih institucija, teži slobodnom, nesputanom razvoju svih individualnih i društvenih životnih snaga… Za anarhistu, sloboda nije apstraktan filozofski pojam, već konkretna životna mogućnost svakog ljudskog bića da sve svoje snage, sposobnosti i talente kojima ga je priroda darovala dovede do punog razvoja…”
Žiga Vodovnik – intervju sa Noamom Čomskim
14.07.2004.
Žiga Vodovnik: Kada se neko deklariše kao anarhista, on u osnovi govori vrlo malo o svojim inspiracijama i aspiracijama – o pitanju sredstava i ciljeva. To samo potvrđuje tezu da ne možemo definisati anarhizam kao autonomnu tačku, nego prije kao mozaik sastavljen od mnogo različitih tačaka ili političkih stanovišta (i aspiracija) – zelenih, feminističkih, pacifističkih itd. Pitanje sredstava i ciljeva dio je fascinacije anarhizmom u teoriji, ali ponekad i dio frustracije u praksi. Mislite li da ova raznolikost čini anarhizam neefikasnim i nedosljednim skupom ideja ili ga više čini univerzalno prilagodljivim?
Noam Čomski: Anarhizam je vrlo široka kategorija. On predstavlja različite stvari za različite ljude. Najvažniji tokovi anarhizma uglavnom su se bavili sredstvima. Aktivno učestvujući u edukaciji, organizujući i formirajući kolektive, kako manje tako i veće, te druge vrste organizacija, anarhisti često nastoje da slijede ideju koju je formulisao Bakunjin: da sjeme budućeg društva treba posijati u već postojećem. Postoje i druge grupe koje sebe nazivaju anarhističkim i koje se takođe uglavnom bave sredstvima – na primjer time kakve vrste demonstracija treba organizovati, koje su vrste direktnih akcija napogodnije itd. Mislim da je nemoguće odgovoriti na pitanje da li su oni efikasni ili ne. Postoje razni načini djelovanja koji su efikasni pod različitim okolnostima. Ne postoji ujedinjeni anarhistički pokret o kojem bi se moglo razgovarati u tom smislu. Postoji samo mnogo protivrječnih frakcija čiji se stavovi često suprotstavljaju, i to prilično oštro. Koliko ja znam, nikada nije ni bilo mnogo anarhista koji se protive sprovođenju onoga što nazivaju mjerama reforme u postojećem društvu – na primjer proširenje prava žena, mjere za poboljšanje zdravlja i sigurnosti radnika… Postoje i druge frakcije anarhizma, utemeljene na primitivizmu, koje žele eliminisati tehnologiju i vratiti se zemljoradnji…
ŽV: U teorijskoj političkoj nauci možemo analitički identifikovati dva glavna koncepta anarhizma – takozvani kolektivistički anarhizam sa Bakunjinom, Kropotkinom i Mahnom kao najvažnijim predstavnicima, koji je ograničen na Evropu, a sa druge strane imamo takozvani individualistički anarhizam, koji je ograničen na područje Sjedinjenih Država. Slažete li se sa ovom teoretskom podjelom, i gdje vidite istorijske početke (porijeklo) anarhizma u Americi?
NČ: Individualistički anarhizam o kojem govorite, sa Štirnerom i drugima, između ostalog, jedan je od korijena takozvanog „liberterskog“ pokreta u SAD. On predstavlja posvećenost slobodnom tržišnom kapitalizmu te nema veze sa ostatkom međunarodnog anarhističkog pokreta. U evropskoj tradiciji anarhisti su sebe obično nazivali liberterskim socijalistima, u mnogo drugačijem smislu samog pojma „liberterski“. Koliko ja vidim, pokreti radnika koji se nisu nazivali anarhističkim bili su bliži glavnoj struji evropskog anarhizma nego mnogi u Americi koji su se nazivali anarhistima. Ako se vratimo na radnički aktivizam od vrlo ranih dana industrijske revolucije do prve štampe radničke klase 1850-ih, tu vidimo pravu anarhističku struju. Oni nikada nisu čuli za evropski anarhizam, nikada nisu čuli za Marksa, niti za bilo šta slično. To se dešavalo spontano. Oni su prihvatili da se rad za nadnicu malo razlikuje od ropstva, da radnici treba da budu vlasnici fabrika, da industrijski sistem uništava individualne inicijative, kulturu i tako dalje, da se moraju boriti protiv onoga što su nazivali „duhom novog doba“ 1850-ih: „Stičite bogatstvo, zaboravljajući na sve osim sebe“. Zvuči poznato. Isto vrijedi i za druge narodne pokrete – uzmimo pokrete Nove ljevice na primjer. Neke crte povezivale su ih sa tradicionalnim kolektivističkim anarhizmom, koji se uvijek smatrao granom socijalizma. Međutim, američki, a u određenoj mjeri i britanski liberterizam jedan je sasvim drugačiji pokret koji se ne protivi tiraniji sve dok se radi o privatnoj tiraniji. To je potpuno različito od ostalih oblika anarhizma.
ŽV: Gdje u dugoj i bogatoj istoriji borbe naroda u Sjedinjenim Državama vidite glavnu inspiraciju modernog anarhizma u Sjedinjenim Državama? Šta mislite o transcendentalizmu kao inspiraciji u ovom smislu?
NČ: Možda ćete vi nešto otkriti istražujući ovu temu, ali ja mislim da je transcendentalizam, koji su činili uglavnom intelektualci, mogao imati nekog uticaja na individualistički anarhizam, ali se, koliko ja znam, nije značajnije povezivao sa popularnim pokretima radničke klase, pa mnogo više podsjeća na anarhizam Bakunjina, Kropotkina, španske revolucionare i druge.
ŽV: Veći dio kreativne energije za radikalnu politiku, za novi pokret ili pokrete takozvanih antikapitalista, čak i antiglobalizacijski pokret, danas dolazi iz anarhizma, no samo se nekoliko ljudi uključenih u ovaj pokret zaista naziva „anarhistima“. Šta je po vašem mišljenju glavni uzrok toga?
NČ: Ja mislim da je to oduvijek bilo tako. Većina aktivista, ljudi uključenih u borbe za ljudska prava, borbe za prava žena, radničke pokrete i tako dalje, ne naziva se anarhistima i ne poznaje niti razumije anarhističku tradiciju. Možda su u Sjedinjenim Državama čuli za Emu Goldman, ali tamo su prvenstveno djelovali na polju vlastitih potreba, interesa i neposrednih opredjeljenja. Mislim da ne moramo naporno raditi na tome da obične ljude u Sjedinjenim Državama koji nikada nisu čuli za autentični anarhizam dovedemo do onog nivoa svijesti do kojeg su došle mlade žene sa farmi i radnici iz urbanih sirotinjskih četvrti tokom 1850-ih, takođe bez ičije pomoći. Sredinom devetnaestog vijeka, kada su radnici u fabrikama u Louelu i Salemu razvijali veoma aktivnu kulturu radničke klase, sumnjam da su išta znali o transcendendalistima, koji su dolazili upravo iz njihovog susjedstva i otprilike u istom tom periodu.
ŽV: Obični ljudi često miješaju pojmove anarhizam i haos, ili nasilje, te ne znaju da anarhizam (an archos – bez vladara) ne podrazumijeva život ili stanje stvari bez pravila, nego prije krajnje organizovan društveni poredak, život bez vladara ili „kneza“. Da li je pogrdna upotreba riječi anarhizam možda direktna posljedica činjenice da je ideja o slobodnim ljudima bila i ostala zastrašujuća onima na vlasti?
NČ: Postojao je element u okviru anarhističkog pokreta čiji je slogan bio „propaganda djelima“, čija su djela često podrazumijevala nasilje, te je sasvim prirodno da su centri moći i vladavine to iskoristili u pokušaju da potkopaju i miniraju svaki napor za nezavisnost i slobodu, poistovjećujući ih sa nasiljem. Ali to se ne dešava samo sa anarhizmom. Čak je i demokratija prijetnja. To je tako duboko ukorijenjeno da ljudi to i ne vide. Ako pogledamo malo Boston Globe, koji je pisao o Danu nezavisnosti hvaleći nezavisnost, slobodu i demokratiju – otkrićemo da su objavili članak o pokušaju Džordža Buša da dobije podršku u Evropi kako bi izgladio odnose nakon konflikta. Oni su intervjuisali direktora za vanjsku politiku „liberterskog“ Kato instituta i pitali ga zašto su evropljani tako kritični prema Americi. On je otprilike izjavio sljedeće: problem je što Njemačka i Francuska imaju slabe vlade, pa ako idu protiv volje naroda, moraju platiti političku cijenu. To je izjava liberterskog Kato instituta. Strah od demokratije i mržnja prema njoj tako su duboki da ih niko i ne primjećuje. U stvari čitava strka oko Stare Evrope i Nove Evrope prošle godine bila je vrlo dramatična, naročito činjenica da je kriterijum za članstvo u bilo kojoj od njih nekako ostao neprimijećen. Kriterijum je bio vrlo oštar. Ako je neka vlada zauzela isti stav kao i većina stanovništva, ona je loša: „Stara Evropa – loši momci.“ Ako je vlada slijedila naređenja iz Kraforda u Teksasu i nadglasala čak i većinski dio stanovništva, onda je to bila nada za budućnost i demokratiju: Berluskoni, Aznar i druge uvažene ličnosti. Ovaj proces bio je prilično homogen u cijelom političkom spektru, jednostavno prihvaćen zdravo za gotovo. Pouka je slijedeća: ako imate jaku vladu, ne morate plaćati političku cijenu kad odbacite glas stanovništva. To je sjajno. To i jeste ono što vlade žele – nadglasati stanovništvo i raditi za bogate i moćne. A sve je to tako duboko ukorijenjeno da se i ne primjećuje.
ŽV: Šta mislite o „dilemi“ u pogledu sredstava – revolucija protiv društvene i kulturološke evolucije?
NČ: Ja to i ne vidim kao dilemu. U bilo kojem sistemu dominacije i kontrole sasvim je razumno pokušati ga promijeniti onoliko koliko je moguće u granicama koje taj sistem dopušta. Ukoliko naiđete na granice koje su u stvari nepremostive barijere, onda je možda jedini način da nastavite dalje put konflikta, borbe i revolucionarnih promjena. No, nema potrebe za revolucionarnim promjenama kada se radi, na primjer, o poboljšanju zakona o zdravlju i sigurnosti u fabrikama, jer te promjene možete postići parlamentarnim putem. Dakle, treba nastojati ići što dalje. Ljudi često i ne prepoznaju postojanje sistema ugnjetavanja i dominacije. Oni moraju pokušati da se izbore za vlastita prava u okviru sistema u kojima žive prije nego što čak i primjete represiju. Pogledajte na primjer pokret za prava žena. Jedan od prvih koraka u razvoju ženskog pokreta bio je takozvani „napor za podizanje svijesti“, odnosno pokušaj da se žene osvijeste i shvate da prirodno stanje svijeta nije ono u kojem one trpe dominaciju i kontrolu. Moja baka se nije mogla pridružiti pokretima za ženska prava jer nije osjećala nikakvo ugnjetavanje. Tako se tada živjelo, a taj način života je bio prihvaćen kao i činjenica da sunce izlazi ujutro. Sve dok ljudi ne shvate da to nije nepromjenljivo kao izlazak sunca, da ne moraju slušati naređenja ili trpiti batine, sve dok ne shvate da tu nešto nije u redu i sve dok se to ne prevaziđe, ne možete ići dalje, a jedan od načina da se to postigne je pokušati progurati reforme u okviru postojećih sistema ugnjetavanja.
ŽV: Da li mislite da promjene treba postići kroz institucionalizovanu (stranačku) politiku, ili nekim drugim sredstvima kao što su neposluh, građenje paralelnih sistema normi, alternativni mediji, itd?
NČ: Nemoguće je reći bilo šta uopšteno o tome jer to zavisi od okolnosti. Nekad je jedna taktika ispravna, a drugi put neka druga. Razgovor o taktici zvuči pomalo trivijalno, ali nije. Taktičke odluke su one koje za sobom povlače prave ljudske posljedice. Možemo pokušati ići dalje od opštih strateških odluka – teorijski i otvorenog uma – ali ići dalje od toga znači upustiti se u apstraktne uopštenosti. Taktike su povezane sa odlukama šta i kako raditi dalje i imaju istinske ljudske posljedice. Na primjer predstojeća Republikanska državna konvencija. Ako neka veća grupa koja se naziva anarhističkom djeluje na takav način da učvršćuje sisteme vlasti i antagonizira javnost, onda ona nanosi štetu vlastitom cilju. Ako, međutim, ona može pronaći način djelovanja koji će dovesti do toga da ljudi shvate zašto ima smisla osporiti sistem formalne demokratije bez suštine, onda je odabrana prava taktika, ali prave odgovore nećete naći u udžbenicima. Sve zavisi od pažljive procjene postojeće situacije, stanja svijesti javnosti i stepena razumijevanja, mogućih posljedica vlastitog djelovanja, i tako dalje.
ŽV: Sjedinjene Države imaju vrlo dugačku istoriju utopizma – raznih napora u smjeru alternativnih društvenih poredaka. Transcendentalizam je bio čuven i zbog eksperimenata na farmi Brook, kao i na farmi Fruitlands. Francuski mislilac Prudon jednom je napisao: „Sloboda je majka, a ne kćerka poretka.“ Kako vidite život izvan države?
NČ: Moje mišljenje je da bilo kakva interakcija između ljudi koja nije samo lične prirode – znači ona koja ima institucionalni oblik ove ili one vrste – u zajednici, na radnom mjestu, u porodici, većem društvu, kakva god bila, treba biti pod direktnom kontrolom njenih učesnika. To podrazumijeva savjete radnika u industriji, narodnu demokratiju u zajednicama, interakciju među njima, slobodno udruživanje u veće grupe, sve do organizovanja međunarodnog društva. Detalji se mogu opisati na razne načine te ne vidim svrhu toga. Ovdje se ne slažem sa nekim svojim prijateljima; ja mislim da veoma detaljno objašnjavanje oblika budućeg društva prevazilazi granice našeg shvatanja. Svakako će morati biti mnogo eksperimentisanja – ne poznajemo dovoljno ljude i društvo, njihove potrebe i ograničenja. Jednostavno ima previše nepoznatog, tako da će se morati isprobavati brojne alternative.
ŽV: Brojni aktivisti, intelektualci i studenti su vas mnogo puta pitali za vašu viziju anarhističkog društva i za vaš vrlo detaljan plan djelovanja u tom pravcu. Jednom ste odgovorili „da ne možemo znati kakvi će se problemi pojaviti ako ne eksperimentišemo sa njima“. Mislite li da mnogi ljevičarski intelektualci gube previše energije u teoretskim raspravama o ispravnim sredstvima i ciljevima da bi uopšte počeli sa „eksperimentisanjem“ u praksi?
NČ: Mnogi misle da je ovo od izuzetne važnosti i da ne mogu djelovati kao, na primjer, organizatori u svojim zajednicama ako nemaju detaljnu viziju budućnosti koju će pokušati ostvariti. U redu, tako oni vide svijet i same sebe. Ne bih se usudio reći im da griješe, možda je to ispravno za njih, ali ne i za mene. Svaki cvijet ima pravo da procvjeta. Ljudi obavljaju stvari na razne načine.
ŽV: Jačanje ekonomske globalizacije dovelo je mnoge ljevičare u dilemu – raditi na jačanju suvereniteta jednonacionalnih država kao odbrambenih barijera protiv kontrole stranog i globalnog kapitala, ili ići u pravcu nenacionalne alternative sadašnjem obliku globalizacije a ona je jednako globalna. Šta vi mislite o ovoj zagonetci?
NČ: Kao i obično, ja to ne vidim kao konflikt. Čini se savršeno ispravnim iskoristiti sredstva koja pružaju jednonacionalne države u borbi protiv eksploatacije, ugnjetavanja, dominacije, nasilja i sl., a u isto vrijeme ipak pokušati zaobići ta sredstva razvijajući alternative. Nema tu konflikta. Treba koristiti sve raspoložive metode. Nema konflikta između pokušaja da se zbaci državna vlast i iskoriste sredstva koja se nude u djelimično demokratskom društvu, sredstva koja su se razvijala kroz narodnu borbu tokom nekoliko vijekova. Treba ih iskoristiti i pokušati otići i dalje od toga, možda uništiti i samu instituciju. Slično je i sa medijima. Potpuno sam zadovoljan pisanjem kolumni koje New York Times sindikalizuje, što i radim, te pisanjem za Z Magazine. To nije kontradiktorno. U stvari, uzmimo na primjer ovo mjesto (MIT – Tehnološki institut Masačusetsa). Ovo je za mene do sada bilo jako dobro mjesto za rad; bio sam u mogućnosti da radim ono što želim. Ovdje sam već pedeset godina i nikada nisam pomislio na odlazak. Međutim, ima stvari u vezi sa ovim mjestom koje su beznadežno nelegitimne. Na primjer, ovo mjesto je ključni dio vojno-industrijske ekonomije. Znači, radite unutar tog sistema i pokušavate nešto promijeniti.
ŽV: Mnogi se protive demokratiji jer je ona ipak oblik tiranije – tiranije većine. Protive se pojmu vladavine većine, naglašavajući da se stavovi većine ne podudaraju uvijek sa onim moralno ispravnim, tako da imamo obavezu djelovati u skladu sa onim što nam savjest nalaže, čak i ako se to protivi mišljenju većine, predsjedavajućeg rukovodstva, ili zakonima društva. Slažete li se sa takvom idejom?
NČ: Nemoguće je to reći. Želite li biti dio društva, morate prihvatiti odluke većine u tom društvu, osim ako postoji veoma jak razlog za suprotno. Ako se upali crveno svjetlo na semaforu kada se budem vozio kući večeras, ja ću se zaustaviti jer je to odluka čitave zajednice. Nije važno što je, na primjer, tri sata ujutro i što mogu proći kroz crveno bez kazne jer nema nikoga u blizini. Ako ste dio zajednice, prihvatate obrasce ponašanja sa kojima se možda ne slažete. Ima i momenata kada je to neprihvatljivo i kada mislite da morate djelovati u skladu sa onim što vam vlastita savjest nalaže jer su odluke većine nemoralne. Međutim, svako ko traži neku formulu u vezi sa ovim, razočaraće se. Ponekad morate donijeti odluku koja se protivi mišljenju vaših prijatelja. Nekada će to biti opravdano, nekada ne. Jednostavno ne postoji formula za takve stvari i ne može je ni biti. Ljudski život je suviše kompleksan, sa previše dimenzija. Ako želite djelovati kršeći norme zajednice, morate imati vrlo jake razloge za to. Teret dokazivanja opravdanosti takvog djelovanja je na vama, morate dokazati da ste u pravu a ne samo reći „Moja mi savjest ne dopušta drugačije“. To nije dovoljan razlog.
ŽV: Šta mislite o takozvanom naučnom anarhizmu – pokušajima da se naučno dokaže Bakunjinova pretpostavka da ljudi posjeduju instinkt za slobodu, te da nemamo samo tendenciju ka slobodi nego i biološku potrebu? Nešto što ste vi tako uspješno dokazivali pomoću univerzalne gramatike, odnosno jezika…
NČ: To je u stvari samo nada, a ne naučni rezultat. Tako malo znamo o ljudskoj prirodi da ne možemo izvući neke ozbiljne zaključke. Ne možemo čak ni dati odgovor na pitanja o prirodi insekata. Izvlačimo zaključke – nepotvrđene – kroz kombinaciju naših institucija, nadanja i nešto iskustva. Na taj način možemo izvesti zaključak da ljudi posjeduju instinkt za slobodu, ali ne bi se smjeli pretvarati da je takav zaključak izveden iz naučne osnove, jer nije i ne može biti. Ne postoji nauka o ljudskim bićima i njihovoj interakciji, ili čak i jednostavnijim organizmima, koja je stigla tako daleko.
ŽV: Posljednje pitanje. Henri Dejvid Toro počinje svoj esej „Građanska neposlušnost“ rečenicom: „Najbolja je vlada ona koja najmanje vlada ili ne vlada nikako“. Istorija nas uči da nam našu slobodu, radnička prava i ekološke standarde nije ni dala nekolicina bogatih i uticajnih, nego su se obični ljudi izborili za njih – iskazujući građansku neposlušnost. Kakvi bi u ovom pogledu trebali biti naši prvi koraci ka drugačijem, boljem svijetu?
NČ: Postoje razna sredstva za postizanje raznih ciljeva. Ako uzmemo, na primjer, trenutne probleme u SAD, vjerovatno najveći unutrašnji problem s kojim se suočavamo jeste kolaps sistema zdravstvene zaštite, što je veoma ozbiljan problem. Ljudi ne mogu dobiti lijekove ni medicinsku njegu, a troškovi su sve veći i situacija je sve gora i gora. To je ogroman problem, a s njim se u principu može izaći na kraj u okviru parlamentarnih institucija. U nekim nedavnim anketama 80% stanovništva bi željelo umjerenije programe, neki vid državnog zdravstvenog osiguranja koji bi bio mnogo jeftiniji i efikasniji i koji bi im pružao beneficije koje žele. Međutim, demokratski sistem je tako korumpiran da 80% stanovništva ne može čak ni uvrstiti svoje stavove u izborni program rada. Ali to se može prevazići. Dobar primjer je Brazil. Tamo postoje mnogo veće barijere nego ovdje, ali je stanovništvo uspjelo da slomi zakonodavstvo, što je ovu zemlju dovelo na prvo mjesto u pružanju lijekova za AIDS i to po mnogo nižoj cijeni nego na drugim mjestima, kršeći pri tome međunarodne trgovinske propise nametnute od strane SAD i drugih bogatih zemalja. Oni su uspjeli. Ako mogu brazilski seljaci, možemo i mi. Osnivanje podnošljivog sistema zdravstvene zaštite je jedna od stvari koje treba obaviti, a možemo naći još stotine drugih. Ne postoji način na koji se ti problemi mogu rangirati i nema prvog koraka. Sve ih treba riješiti. Možete odlučiti da se pozabavite ovim ili onim, u skladu sa ličnim interesima, angažmanom i energijom. Svi ti problemi su interaktivni, međusobno su povezani. Ja radim ono što mislim da je važno, a vi ono što je vama važno, drugi ljudi ono što je njima najvažnije, a sve to zajedno može biti sredstvo za postizanje manje više istog cilja. Rješavanje jednog može pomoći rješavanju drugog, uspjeh u jednoj oblasti može pomoći svim ostalim oblastima. Ali ko sam ja da kažem šta treba prvo rješavati?
ŽV: Idete li na izbore / Glasate li?
NČ: Ponekad. Ponavljam, zavisi od toga postoji li izbor vrijedan biranja, kao i od toga da li će efekat glasanja biti dovoljno važan da je vrijedan vremena i truda. Skoro uvijek glasam na lokalnim izborima. Na primjer, nedavno se u gradu u kojem živim održavao referendum koji je poništio besmislena poreska ograničenja i tada sam glasao. Mislim da je važno za svaki grad da ima škole, vatrogasne domove, biblioteke i slično. Lokalni izbori obično donose neke promjene, sve izvan toga je…Da je ova država (Masačusets) jedna od onih u kojima nijedan kandidat nema većinsku podršku, glasao bih protiv Buša.
ŽV: Da li ćete glasati na predstojećim izborima?
NČ: Pošto ovo nije jedna od tih država, imamo druge opcije. Neko može imati razloge da glasa za Ralfa Nejdera, ili za Stranku zelenih koja ima i druge kandidate pored predsjedničke kandidature. Postoji mnoštvo opcija, u zavisnosti od toga šta vam je najvažnije.
Izvor: ZNet
