„Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom“…
Ivo Andrić (kratki fragment „Pisma iz 1920.“)
BIT ĆE PUCNJAVE U „BIJELU KUĆU“ ULAZE KAUBOJI
„Kad budemo udarali udarat ćemo snažno“, poručuje sa jednog predizbornog mitinga novoimenovani Trampov zamjenik Dž. D. Vans. Zaista senzacionalno. „Mister Bombastik – mister Fantastik“ kojeg pomenuh je, pored ostalog i pisac, a po jednoj od njegovih knjiga je snimljen veoma zapažen film. Žestoki su to momci, sa njima se nije igrati. Kad ovi prekookeanski kauboji nekog lupe i nama ovdje zvoni u ušima. Nešto se krupno skriva od javnosti što potvrđuje i nedavna posjeta gosp. Vilijama Bernsa, direktora CIA-e. Ovaj dugogodišnji diplomata koji plijeni velikom ljudskom finoćom, gospodskim manirima, stilom i diplomatskim bontonom je nesumnjivo znao u kakav region je doputovao i s kim ovdje ima posla. U našem tamnovilajetskom, moralno posrnulom, svijetu se lako gubi obraz i s mukom stečena reputacija, što američkim diplomatama nije nepoznato. Tokom posjete direktora američke CIA-e nije bilo obraćanja medijima tako da je njegova „misija“ ostala prekrivena velom tajne. No, uprkos tajnovitosti ova posjeta je na uzavreli balkanski region djelovala umirujuće. Ako je to imala za cilj onda se može bez uvijanja ustvrditi da je posjeta svoj cilj u potpunosti ostvarila. Za direktora CIA-e je čak i Dodik pronašao riječi hvale kazavši: „Vilijem Berns nije babaroga“. Eto vidite, i to smo dočekali od Milorada Dodika, a nije bilo tako davno kad je izjavio kako će „strane diplomate ubuduće zvati „rudonjama“ (odnosno govedima). Bože oslobodi–ne zavedi, što bi rekao naš narod.
„Jaki smo kao stijena i nećemo dozvoliti ponovne sukobe“, izjavljuje prije par dana američki ambasador Majkl Marfi. On je već više puta u svojim istupima negirao tiha sašaptavanja prema kojim je BiH „na ivici rata“, ali je istovremeno upozorio da će međunarodna zajednica reagirati na Dodikova potkopavanja Dejtonskog sporazuma.
„Dodik sebe predstavlja kao avatara Srba. Misli da je car Lazar i traži od svih da izađu na Kosovo polje i bore se za njega i ako treba žrtvuju za njega. Ali nije izabrao nebesko carstvo, on je itekako izabrao da se obogati na račun ljudi koje poziva da izađu da ga brane, ovde – u zemaljskom carstvu. Dodik stalno plasira raznovrsne sulude teorije zavjere i uvijek su drugi krivi za probleme koje sam stvara. Niti ćemo se gađati blatom, niti ćemo razmjenjivati uvrede s njim. Naš je posao da se zaštiti suverenitet, teritorijalni integritet i multietničnost BiH“, naveo je Marfi.
Po Andriću je najvažnije kako spasiti dušu: „Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek“.
„ONO MALO DUŠE“
Za razliku od politike umjetnost pokušava ići stazom pored druma te „zalediti“ neki motiv u vremenu i tako ga trajno sačuvati od zaborava. Neki događaj apstrahovati iz stanja kretanja i podariti mu privid statičnosti, odnosno ovjekovječiti ga. Različite umjetnosti zaustavljaju vrijeme i prostor, u njegovim zanimljivim spojevima. Najbolje „zaustavljanje vremena“ se naziva remek djelom umjetnosti. Ali to zaustavljanje je ipak jedna plastična operacija nad stvarnim biološkim procesima tijela, kao što plastično cvijeće želi nadomjestiti kratkotrajnost pravog cvijeća, koje brzo vene. Ovom prilikom bih procese tog zaustavljanja obrazložio na primjeru muzike i literature. Slikarstvo ili kiparstvo, ili neke druge umjetnosti, posebno film i fotografija, imaju svoja načela na kojima se zasniva zaustavljanje kretanja, koje je osnova na kojima se zasnivaju te umjetnosti. Posebno je fotografija idealan primjer zaustavljanja, zaleđavanja trenutka. Svako zaustavljanje je nizanje iluzija, jer je zaustavljanje obmana, pošto ništa ne može biti zaustavljeno, barem dok je čovjek živ. Ali čovjek svoje kretanje kroz život osmišljava upravo spomenutim „zaustavljanjima“. Bez njih bi uistinu čovjek obolio od vrtoglavice, ili bi se izgubio u nekim formama shizofrenog multipliciranja. Međutim, spomenuto „zaustavljanje“ trenutka putem umjetnosti, koje pokušava da učvrsti ljepote, uistinu je pokretačka snaga i duhovna hrana čovjekova tokom njegovog života. Život je kratak, jer je vrijeme zapravo ciklus rotacija nebeskih tijela, a ne metafizička stvar. Taj protok vremena je brži nego što čovjek očekuje, i uvijek zaskoči sve ljudske poduhvate i izigra ih, što je zapravo jedna „ironija vremena“. Vrlo je teško u tom pogledu svesti umjetnost jezika, to jest literaturu, na pravu mjeru… Literatura ima osnovnu jedinicu, a to je motiv, kao što jezik ima osnovnu jedinicu, a to je lingvistički znak. Podloga literature je povijest, odnosno protok samog života ljudskog roda od pamtivjeka, dok je ljudski život tek jedan nevidljivi list u vrtlogu. Velika književna djela zaustavljaju određene događaje u pokretu povijesti. To je učinio Tolstoj u „Ratu i miru“, kada je opisao Napoleonove ratove, ili Homer sa opisom Trojanskog rata. Sva velika djela klasike prate ljudski razvoj kroz vrijeme (kao i njegovu tragiku) dajući mu trajan obris u jeziku s ambicijom da se duh jednog vremena sačuva, te da kao takav bude inspiracija novim pokoljenjima.
I tako „step by step“ dođosmo do one oštre crte što razdvaja svijetove koja po Andriću tek „proizvoljno dijeli prošlost od sadašnjosti“. Andrić dalje pojašnjava; „Tu pisac susreće istu čovjekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumjeti, poistovjetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopći čitaocima, i to što ljepše, što jednostavnije, i što ubjedljivije“.
Marko Raguž
Sarajevo, 11. 09. 2024.
