U našoj bici kod Dreuxa1 bila je sva sila rijetkih događaja; ali oni koji ne odobravaju ugled što ga uživa gospodin de Guise rado ističu da mu se ne može oprostiti što je, pored svih snaga kojima je raspolagao, ustavio čete i nastojao dobiti na vremenu, dok su naprijed isturili gospodina glavnog zapovjednika s topništvom; takvi misle da je bolje bilo staviti sve na kocku i napasti neprijatelja s boka nego čekati prednost da mu se vidi pozadina i tako pretrpjeti teške gubitke; no, osim što nam i kraj bitke o tome svjedoči, tko god bude o njoj nepristrano sudio lako će mi priznati da je cilj i ono čemu teži ne samo svaki vojskovođa nego i svaki vojnik sagledati pobjedu u cjelini i da ga od toga ne smiju odvraćati nikakve posebne okolnosti, pa ma kakav interes u tome imao.2
Kad je za jednog sukoba s Mahanidom Filopemen isturio dobar dio svojih strijelaca i bacača da napadnu prethodnicu, neprijatelj se, nakon što ih je svladao, zabavljao goneći ih iz sveg trka i nakon pobjede prolazio duž bojišnice gdje je stajao Filopemen i, premda su njegovi vojnici gubili strpljenje, on nije ni pomislio da se pomakne s tog mjesta ni da se sukobi s neprijateljem i tako pomogne svojim ljudima; naprotiv, tek nakon što je pustio da ih potjeraju i na njegove oči unište, dade zapovijed za napad na neprijateljsko pješaštvo kad je vidio da je ovo od konjaništva napušteno; i, mada su to bili Lacedemonjani, uhvatio ih je u pravi čas, jer su mislili da je pobjeda sigurno njihova, pa su počeli napuštati bojni red, a on ih je tada lako svladao i, tek kad je to posvršavao, dade se u progon za Mahanidom.3 Ovaj je slučaj kao jaje jajetu sličan onomu gospodina de Guisea.
U onoj krvavoj Agesilajevoj borbi protiv Beoćana, za koju Ksenofont kaže da je bila najsurovija bitka koju je ikada vidio,4 Agesilaj je odbio prednost što mu je sreća pružala da propusti beotijski odred5 i napadne ga s leđa, unatoč sigurnoj pobjedi koju bi bio odnio, cijeneći da u tome ima više lukavstva nego hrabrosti; i, da iskaže svoju smjelost, kroz neviđen borben žar odluči se napasti neprijatelja s čela; no, tu je bio poražen i sâm ranjen, tako da se morao nekako snaći i odlučiti se na korak koji je ispočetka odbio; otvorio je svoje redove da propusti bujicu neprijateljskih vojnika, a zatim, kad su svi prošli, uvjerivši se da nastupaju u neredu kao vojska koja misli da je više ništa lošeg ne može snaći, pođe za njima i napadne ih s boka, ali svejedno nije mu pošlo za rukom da skrene poraženu vojsku koja se uspjela polagano povlačiti, pružajući snažan otpor i naposljetku skloniti se na sigurno.
Mišel de Montenj
1 Bitka do koje je došlo 19. prosinca 1562. kod gradića Dreuxa, na granici Ile-de-Francea u današnjem arondismanu Eure-et-Loire. Sukobili su se katolici pod zapovjedništvom Montmorencyja, vojvode de Guisea i maršala de Saint-Andréa i protestanti koje su vodili Coligny i
Condé. U tom su sukobu Montmorency i Condé bili zarobljeni, dok je Saint-André poginuo. Montaigne se oslanja na zapise Jacquesa de Th oua (1553-1617), koji je na latinskome napisao Povijest događaja od 1543.
2 Međutim, historičari su zastupali mišljenje da se vojvoda de Guise nije sustezao od napada iz računa i nije čekao svojih pet minuta: on je, prema tim mišljenjima, samo htio pokazati da mu nije do toga da postane glavnim zapovjednikom.
3 Plutarh, Život Filopemenov, VI.
4 Plutarh, Život Agesilajev, VI.
5 Već Montaigne rabi vojnički termin bataillon, koji je u njegovo vrijeme preuzet iz talijanskoga battaglione “grand escadron de soldats” (dakle vrlo blizu današnjoj vojničkoj vrijednosti “bataljon”) izveden iz tal. battaglia “bitka”.
