Onc ne furent a tous toutes graces donnees1.
Stoga i vidimo da u daru govorenja jedni imaju lakoću i hitrinu, ono što se kaže, leži im brzi tuk na utuk i u svakoj su zgodi spremni na odgovor, dok su drugi sporiji i govore samo ono što su temeljito smislili i razmislili. Kao što se gospođama propisuje da se bave igrom i vježbanjem tijela, to jest da razvijaju ono što je u njih najljepše, tako bih, kad bih mogao dati savjeta, rekao da bi u dvije različite prednosti govorenja, kojim se u naše doba kao svojim pozivom prvenstveno bave besjednici i odvjetnici, ona o sporijemu bolje odgovarala besjedniku, a ona druga, tako mi se barem čini, odvjetniku: jer njegova zadaća onom prvomu ostavlja koliko god hoće slobode za pripremanje, a njegovo se izvođenje odvija u neprekinutom nizu, dok položaj u kojem se nalazi odvjetnik neprestano sili ovoga da se svakog časa upusti u borbu, dok ga nepredviđeni odgovori protivne strane neprekidno izbacuju iz sedla, pa uvijek mora biti spreman braniti drugačiju odluku.
Međutim, posve obratno se dogodilo na sastanku Pape Klementa i Kralja Franje u Marsiliji.2 Naime, gospodin Poyet, koji je čitav svoj život proveo po sudnicama, čovjek velika ugleda, dobio je u zadatak da se govorom obrati Papi; svoj je istup odavna bio pripremio, čak je besjedu već spremnu donio iz Pariza.3 No, upravo onoga dana kad je morala biti izgovorena, Papa je, bojeći da će mu biti upravljene riječi koje bi mogle povrijediti nazočne poklisare drugih vladara, zatražio od Kralja da govornik govori o drugoj stvari koja će više odgovarati vremenu i mjestu. Dogodilo se da je to bilo nešto posve drugo od onoga što je gospodin Poyet mukotrpno pripremio, pa je tako njegova besjeda postala izlišnom, a njemu je preostalo da navrat nanos pripremi drugu. Kako se za to nije osjećao doraslim, gospodin kardinal Du Bellay morao je govor preuzeti na sebe.
Zadaća odvjetnika bez dvojbe je teža nego ona što je ima govornik, ali, barem mi se tako čini, danas u Francuskoj imamo ipak više koliko toliko prihvatljivih odvjetnika nego govornika. Čini se da je svojstvenije duhovitu čovjeku imati uvijek spremnu i brzu riječ, dok je onomu koji pomno prosuđuje svojstveno da mu je riječ sporija i dokraja promišljena. No, i onaj koji ostane nijem ako nema prilike da se pripremi, a isto tako i onaj kojemu čak ni vrijeme ne da priliku da bolje govori, jednako su daleko od onoga što žele. Priča se o Severu Kasiju4 da je govorio bolje ako nije smišljao što će govoriti; da je bio više dužnikom sreći nego svom maru; da mu je često pogodovalo kad bi ga u govoru ometali i da su se njegovi protivnici bojali bockati ga od straha da mu srdžba ne podvostruči govornički žar. Iz iskustva znam to prirođeno stanje koje ne može zamisliti dosadno i mukotrpno smišljanje unaprijed.
Ako misao ne teče hitro i slobodno – nema ništa od nje. Kažemo o nekim spisima da smrde po ulju i svijeći, i to zbog oporosti i tvrdoće što ih dugotrajan rad utiskuje u one u kojih taj rad ima velikog udjela. Ali, osim toga, želja za uspješnim radom i ona borba duha, koji je odveć napregnut i usredotočen na svoj cilj, istovremeno ga slama i priječi kao što se događa s vodom koja u nastojanju što bržeg toka zbog svoje žestine i obilatosti ne može naći ulaz u otvoreni tjesnac.
U uvjetima takve prirode, o kojoj ovdje zborim, događa se istodobno i to da traži da bude ne prodrmana i podbadana jakim strastima kao Kasijeva srdžba (jer bi to bilo i odveć grubo) nego hoće biti ne gurana već moljena; hoće biti zagrijana i probuđena neočekivanim i slučajnim prilikama. Ako se kreće sama samo mlitavi i vene. Vrenje je za nju život i ljepota.
Ja se ne držim dobro kad sam sâm svojim gospodarom. Slučaj u tome ima više prava nego ja sam. Prigoda, društvo, pa čak i samo spuštanje i dizanje mojega glasa izvlače iz mog duha više nego što ja u njemu nalazim kad sve ispitujem i tražim u sebi samome.
Na taj način riječi što ih izgovaram vrijede više od onih što ih napišem, ako može biti izbora ondje gdje ništa nema cijene.5
Često mi se događa da sebe ne nalazim ondje gdje sebe tražim, a više se nahodim slučajnim susretom nego istraživanjem vlastite prosudbe. Možda kad pišem katkada i nešto duhovito kažem. (Da budemo načistu: jasno mi je da je to već otupljeno za drugoga, a oštro kao britva za mene. No, ostavimo se tih hinjenih pohvala. Njih svatko o sebi izriče prema svojoj snazi.) Kad počnem govoriti, već ni sâm ne znam što sam htio reći i strano čeljade često to otkrije prije mene. Kad bih imao pri sebi strugalicu svaki put kad mi se to dogodi, sve bih istrugao. Slučaj će mi možda kojom drugom zgodom podariti svjetlo jače od onoga u podne pa ću se moći čuditi na čemu sam se to ustavljao.
Mišel de Montenj
1 “Nikad nije sve svakome bilo dano.” La Boétie, Vers francois, izd. 1572, XIV. Sonet.
2 Godine 1538. Anegdota je preuzeta iz Memoires braće Du Bellay, VI, 185 (izdanje iz 1569).
3 Poyet je 1548. postao Chancelier de France, tj. čuvar kraljeva pečata.
4 Cassius Severus, rimski govornik za Augusta i Tiberija. Prema Seneki Retoru, Controversiae, III (baselsko izdanje iz 1557).
5 Montaigne često s omalovažavanjem govori o svom djelu, ali da to nije iskreno mišljenje, dovoljno je pročitati IX. poglavlje III. knjige.
