Nema tako beznačajne stvari koja ne bi imala svoje mjesto u ovom lošem pjesmotvoru1. Prema našim ustaljenih pravilima bila bi velika nepristojnost prema sebi ravnome, a kamoli prema nekom velikašu ne naći se kod kuće kad vas je on obavijestio da će doći k vama. A kraljica Margarita Navarska2 u vezi s time dodaje da je od pravog plemića nepristojno da iziđe iz svoga doma, kako se najčešće radi, da bi izišao u susret onome koji mu dolazi u posjet, pa ma kako to bio visok posjetitelj; kaže da je mnogo priličnije i da iskazuje veće poštovanje kad ga se dočekuje na svom pragu, čak i onda kad se plaši da bi mogao pogriješiti put; dovoljno je, kaže, isto tako ga otpratiti pri odlasku.
Što se mene tiče, ja često zaboravljam i jednu i drugu izlišnu dužnost jednako kao što sam u svojoj kući dokinuo sve takve ceremonije3. Netko se i nađe uvrijeđenim, ali što ja tu mogu? Bolje je da ga uvrijedim jedan put nego sebe svaki dan, jer to bi bilo neprestano prisiljavanje. S kojeg bismo razloga izbjegavali robovanje dvorskim obvezama ako ih uvlačimo čak i u vlastitu jazbinu.
Isto je tako u svim zborovanjima uvriježeno pravilo da se najmanji prvi moraju pojaviti na skupu, jer je onim viđenijima dano da ih drugi čekaju. Ipak, prigodom susreta do kojeg je došlo u Marsiliji između pape Klementa i kralja Franje4, Kralj je, nakon što su sve pripreme bile završene, otišao iz grada i dao Papi slobodu da se dva ili tri dana odmori za svoj svečani ulazak, a tek onda ga je sreo. Isto tako, kad su Papa i Car došli u Bolonju5, Car je uredio da Papa uđe prvi, a on je došao nakon njega. Kažu da je to redovita ceremonija kad se susreću tako moćni vladari: da onaj koji je veći bude prije drugoga na dogovorenom mjestu, čak i prije onoga u čijoj zemlji dolazi do susreta. Oni tako postupaju samo da bi pokazali da oblik ceremonije svjedoči da niži dolaze u pohod višemu i da oni dolaze k njemu, a ne on k njima.
Nije samo svaka zemlja nego i svaki grad uljuđen na svoj način i na svoj način pokazuje svoj poziv. Ja sam u svojem djetinjstvu bio pomnjivo poučavan i čitav sam život proveo u dobrom društvu da ne bih poznavao zakone naše francuske uljudbe i mogu o tome druge učiti. Volim ta pravila slijediti, ali ne toliko ropski da bi moj život bio time skučen.
Ima među njima mučnih i dosadnih pojedinosti, koje, ako ih zaboravimo s razlogom, a ne greškom, donose ipak neko zadovoljstvo. Često sam vidio ljude koji su neuljudni zbog prevelike uljudnosti i nametljivi sa svoje udvornosti.
Ipak, poznavanje lijepog i pravilnog ponašanja koristan je nauk. Ono, kao dražest i ljepota, rađa prvim susretima društvenosti i otvorenosti, pa nam otvara vrata nauku kako da učimo na primjeru drugih i da, isto tako, sami iskoristimo i damo svoj primjer ako u njemu ima išta poučnoga što se drugima može prenijeti.
Mišel de Montenj
1 U izvorniku na ovom mjestu stoji rapsodie. Ta postanjem grčka riječ (< +ay&d?a) počela je s kraja XVI. stoljeća poprimati pejorativno značenje i označavati loše stihove ili bezvrijednu prozu. U tom je značenju ovdje rabi i Montaigne.
2 Margerita d’Angouleme, kraljica Navare (1492-1529), rečena Reine Margot, kao književnica poznata u prvom redu kao pisac Heptamerona.
3 U kasnijim izdanjima dodano je: koliko god sam mogao.
4 François I. i Klement VII. sreli su se u Marseilleu 1533.
5 Susret Klementa VII. i Karla V. u Bolonji 1532. Montaigne preuzima ovaj detalj iz Guicciardinijeve povijesti (XIX, 6).
