Jedan je govornik iz prošlih vremena1 tvrdio da se njegov posao sastoji u tome da učini da male stvari izgledaju velikima.
To je onaj postolar koji zna učiniti velike crevlje za male noge. U Sparti bi ga bili osudili na bičevanje zato što se bavi poslom varanja i laganja. Uvjeren sam da se Arhidam, koji je bio kralj spartanski, nemalo začudio kad je čuo Tukididov2 odgovor na pitanje tko je bolji hrvač, on ili Periklo:
“Bilo bi vrlo teško to ustanoviti, jer, kad sam ga u borbi oborio na zemlju, on sve okolo uvjerava da nije pao i odnosi nagradu.”
Oni koji mažu i čersom bojaju žene pričinjaju manju štetu, jer nismo mnogo izgubili ako ih ne vidimo onakvima kakve jesu, dok ovi drugi ne varaju samo naše oči nego naš sud i tako izokreću i kvare samu bit stvari. Države koje su se održale u pravnom i dobro uređenom stanju, kao ona na Kreti ili u Sparti, nisu vodile mnogo računa o govornicima. Ariston3 mudro određuje što je govorništvo, za njega je to umijeće uvjeravanja naroda4; za Sokrata i Platona5 to je vještina varanja i laskanja; a oni koji to u svojim općim opisima niječu, u poukama pokazuju da je to ipak točno.
Muhamedanci zabranjuju učenje govorništva svojoj djeci zato što je ono beskorisno.6
A Atenjani, kad su vidjeli koliko je velika snaga govorništva (koje je bilo na visoku glasu u gradu), narediše da se njegov glavni dio, to jest kako dirnuti osjećaje, ukloni zajedno s uvodima i zaključcima.
To je sredstvo izmišljeno za raspaljivanje gomile i razuzdana naroda7; jednako kao i u medicini, to je nož koji se rabi samo kod bolesnih stanja; u onim stanjima u kojima su i rulja i posvemašnji neznalice uvijek mogli sve postići; u Ateni, na Rodu ili u Rimu i svugdje gdje su prilike bile u neprestanom kovitlacu, sjatili bi se govornici. I, doista, vidimo u svim tim državama malo ličnosti koje su se bez pomoći govorničkog umijeća visoko popele; Pompej, Cezar, Kras, Lukul8, Lentul9,
Metel10 uvelike su se služili govorničkim umijećem da bi se iskazali u svojoj veličini koju su na kraju i dostigli, a govorništvo im je pomoglo više nego oružje, i to suprotno od javnoga mnijenja najboljih vremena. Jer je, govoreći pred narodom u prilog izbora za konzule Kv. Fabija i P. Decija, Lucius Volumnius11 ovako rekao: “To su muževi rođeni za rat, veliki na djelu; jaki u borbi riječima: pravi duhovi stvoreni za konzule; zato što su vješti, govorljivi i umni, dobri su za grad, a kao pretori za dijeljenje pravde”12.
Govorništvo je nadasve cvalo u Rimu kad su državni poslovi bili u najgorem stanju i kad se nad svim nadvila oluja građanskih ratova: upravo onako kao što se na slobodnom i neukroćenom polju razvijaju najžilavije trave. Po tome se čini da vlade koje ovise o jednom monarhu govorništvo manje trebaju nego one druge; jer glupost i površnost što leže u narodu čine da je podložan i da mu je uši lako zavesti zavodljivim zvukom tih skladno složenih riječi, a da pritom ne pokušava mjeriti i snagom razbora spoznati pravu istinu o stvarima; ta lakoća, kažem, ne nalazi se lako u jednom čovjeku; zato je mnogo lakše dobrim odgojem i pravim savjetom očuvati ga od djelovanja tog otrova. Ni iz Macedonije ni iz Perzije nismo vidjeli da je potekao neki slavniji govornik.
To sam rekao u vezi s nekim Talijanom s kojim sam nedavno razgovarao, a koji je sve do svoje smrti služio kod pokojnog kardinala Caraff e13 kao glavni upravitelj njegove palače.
Zamolio sam ga da mi priča o svojoj službi, a on mi je održao takvu govoranciju o tom umijeću otvaranja gubice s toliko ozbiljnosti i magistralnog držanja kao da mi govori o nekom velikom teološkom problemu. Nabrojio mi je različite apetite: onaj što ga čovjek ima kad je natašte, onaj nakon drugog ili trećeg jela, pa načine kako da hrana jednostavno ide u tek, pa kako tek probuditi i kako ga izazvati; govorio mi je o raspoređivanju njegovih umaka14, najprije općenito, a zatim pojedinačno, navodeći njihove sastojke i ono što se njima postiže; izlagao mi je o razlici među salatama prema godišnjem dobu, o onoj koju valja ugrijati, o drugoj koja se mora poslužiti hladna, kako ih ukrasiti i dotjerati da bi i na pogled bile privlačne. Nakon toga počeo je govoriti o redu kojim se jela iznose, a sve je to bilo puno lijepih i zanimljivih zapažanja, nec minimo sane discrimine refert Quo gestu lepores, et quo gallina secetur15.
I sve je to bilo napuhano bogatim i veličanstvenim riječima, upravo poput onih koje se rabi kad se raspravlja o upravljanju Carstvom. A to me je podsjetilo na mog Terencija:
Hoc salsum est, hoc adustum est, hoc lautum est parum,
Illud recte; iterum sic memento; sedulo
Moneo quae possum pro mea sapientia.
Postremo, tanquam in speculum, in patinas, Demea,
Inspicere jubeo, et moneo quid facto usus sit16.
Tako su i sami Grci na sva usta hvalili pripravu i red gozbe kojega se Paulus Amilius držao prigodom slavlja što im ga je priredio po povratku iz Macedonije.17 No, ja ovdje ne govorim o djelima, govorim samo o riječima.
Ne znam osjećaju li se i drugi kao ja, ali ne mogu se suzdržati kad čujem naše graditelje kako se razbacuju velikim riječima o stupovima, arhitravima, krovnim vijencima, o korintskom i dorskom stilu i drugim sličnim riječima iz njihova žargona, a da me odmah mašta ne prenese u onu palaču Apolidonovu18; a zapravo vidim da su to samo oni bijedni dijelovi vrata moje kuhinje.
Kad čujete da netko kaže metonomija19, metafora, alegorija i druge riječi iz gramatike, ne čini li vam se da se hoće izražavati na nekom posebnom, rijetkom i stranom jeziku? A sve su to riječi koje nisu ništa bolje od naklapanja vaše sobarice. A tome navlas naliči ono varanje kad se službe u našoj državi označavaju ponositim rimskim naslovima20, premda im služba na to uopće ne nalikuje, a još manje njihov autoritet i moć. A isto tako i ovo što ću reći i što će, nadam se, poslužiti jednog dana kao svjedočanstvo posvemašnje tupavosti našeg vremena, a mislim na ono nedostojno nazivanje i posljednje ništarije najslavnijim imenima kojima je staro doba u nekoliko stoljeća počastilo jednog ili dva velika muža. Platon je zavrijedio naslov božanskoga prema sveopćem mišljenju, a nitko se nije usudio taj mu naslov osporavati; a Talijani, koji se diče – i to s razlogom – da im je duh življi, a rasuđivanje zdravije nego u drugih naroda njihova vremena, tim su naslovom počastili Aretina21, kod kojega, osim smiješnog izraza prepunog oštrih žalaca, koji jesu duhoviti, ali i odveć usiljeni i nevjerojatni, i osim elokvencije koja je takva kakva jest, ne nalazim ništa što bi bilo iznad većine pisaca njegova stoljeća; a sve je malo da bi ga uopće približilo onome što je za stare značilo “božanski”. A naslov “veliki” mi dijelimo vladarima u kojih nema ništa osim što su veliki u očima prostog puka.
Mišel de Montenj
1 Misli na Agesilaja, a mjesto je preuzeto iz Plutarhovih Spartanskih izreka.
2 Nije riječ o povjesničaru Tukididu, nego o Tukididu sinu Milesijevom. Crtica je uzeta iz Plutarhova Života Periklova, V.
3 Ariston s Kosa, grčki filozof iz druge polovice III. st. pr. Kr.
4 Istu definiciju nalazimo i u Kvintilijana, Institutio oratoria, II, 15.
5 Gorgija.
6 Montaigne je taj podatak našao u već spominjanoj Histoire des Turkes Guillaumea Postela.
7 Montaigneov suvremenik Jean Bodin u svojim Les six livres de la Republique iz 1577. piše o govorništvu: “Kad je u rukama zanesena čovjeka, govorništvo je u njegovim ustima veoma opasno oružje, a nadasve kad se njime služi onaj koji je buntovan i raspaljuje mnoštvo.” Rasprave o govorništvu kao sredstvu kojim se pripremaju revolucije poznato su opće mjesto u XVI. stoljeću.
8 Lucije Licinije Lukul, rimski političar i vojskovođa; ogledao se u historiografskom poslu te napisao na grčkome povijest savezničkog rata.
9 Publius Cornelius Lentulus, edil 63. pr. Kr. Priređivao je bogate igre i zahvaljujući Cezaru 57. postao konzul. U građanskom ratu prešao na Pompejevu stranu.
10 Najvjerojatnije Lucius Caecilius Metellus rečeni Dalmatski
11 Lucius Volumnius Flamma, rečeni Silni, konzul 307. pr. Kr.
12 Ovdje Montaigne slobodno interpretira Tita Livija (X, 22): “Esse viros natos militiae, factis magnos, ad verborum linguaeque certamina rudes, ea ingenia consularia esse; callidos solertesque, juris atque eloquentiae consultos, Urbi ac Foro praesides habendos, praetoresque ad reddenda jura creandos esse.”
13 Carlo Caraff a, nećak pape Pavla VI, čuven s brojnih skandala, suđen i zadavljen u Rimu.
14 Ovdje Montaigne prenosi red kojim ide Raimund Sebond, kad poziva ljude da najprije razmisle o “općem redu ovog našeg svijeta”, a potom o razlikama koje postoje među ljudima.
15 “I nikako nije najmanje važno kako se siječe pileće, a kako zečje meso.” Juvenal, V, 123.
16 “Ovo je presoljeno, ovo je zagorjelo, ovo je bljutavo; e to je ono pravo! Sjetite se toga za drugu zgodu. Učim ih brižljivo koliko god mogu mojim slabašnim znanjem. Najzad, Demea, potičem ih da se gledaju u svom suđu kao u ogledalu i upozoravam ih na sve što moraju činiti.” Terencije, Adelphoe, III, iii, 71.
17 Prema Plutarhovu Životu Pavla Emilija, XV.
18 Začarani dvorac što se opisuje u viteškom romanu Amadis de Gaule, o kojem govori Cervantes. To je djelo postiglo velik uspjeh u čitavoj Europi tog vremena, a pod Henrikom IV. u Francuskoj, gdje je preveden 1540, zvali su ga “kraljevom biblijom”.
19 Danas metonimija.
20 U Montaigneovo su vrijeme članovi gradskog vijeća bili nazivani senatores.
21 Pietro Aretino, talijanski književnik (Arezzo 1492-Mleci 1556), čuven s oštra i zajedljiva pera. Francuski kralj Franjo I. poslao mu je na dar zlatni lanac sastavljen od otrovnih jezika s posvetom Lingua eius loquetur mendacium.
