Kad bismo se ponekad zabavili da dobro pogledamo sebe i da vidimo koliko vremena potrošimo kontrolirajući druge i upoznajući ono što je izvan nas i kad bismo to vrijeme upotrijebili da ispitamo sami sebe, lako bismo uvidjeli kako je naš ustroj sastavljen od krhkih i dotrajalih dijelova. Nije li već samo to jedinstveno svjedočanstvo o našoj nesavršenosti što nismo kadri da se zadovoljimo nekom stvari i što je izvan mogućnosti naše želje i naše mašte da izabere ono što nam treba?
O tome nam lijepo svjedoči velika rasprava koja se uvijek vodila među filozofima kad su htjeli doznati gdje je najveće čovjekovo dobro; ta rasprava traje i dandanas, a trajat će vječno i neće se riješiti niti će biti slaganja između mudraca;
dum abest quod avemus, id exuperare videtur
Cetera; post aliud cum contigit illud avemus,
Et sitis aequa tenet1.
Pa bilo što da upadne u naše poznavanje i uživanje, nekako osjećamo da nas to ne zadovoljava i neprestano čeznemo za onim što će biti i što je nepoznato, jer nismo zadovoljni onim što imamo: i to, po mom mišljenju, ne zbog toga što nas to ne bi moglo zadovoljiti, nego zato što mu pristupamo na bolestan i kriv
način,
Nam, cum vidit hic, ad usum quae flagitat usus,
Omnia jam ferme mortalibus esse parata,
Divitiis homines et honore et laude potentes
Affluere, atque bona natorum excellere fama,
Nec minus esse domi cuiquam tamen anxia corda,
Atque animum infestis cogi servire querelis:
Intellexit ibi vitium vas efficere ipsum,
Omniaque illius vitio corrumpier intus,
Quae collata foris et commoda quaeque venirent2.
Naše su želje nesigurne i ne znaju kud bi; ne znaju ništa zadržati ni bilo u čemu na dobar način uživati. Vjerujući da je mana u tim stvarima, čovjek se ispunja i napaja drugim stvarima koje ne zna ni ne poznaje i prema njima upravlja svoje želje i nade, počne ih častiti i poštovati, kao što kaže Cezar “communi fit vitio natura ut invisis, latitantibus atque incognitis rebus magis confidamus, vehementiusque exterreamus”3.
Mišel de Montenj
1 “…dok manjka, što mi želimo, to ono baš nama / Čini se boljim od svega; no dodje li, želimo drugo. / Tako mi težimo uvijek, i ne gasi žedj se za žićem.” Lukrecije, De natura rerum, III, 1083 i d. (prijevod M. Tepeša).
2 “Ovaj opaziv naime, da skoro sve, potrebno što je / Ljudima smrtnim za život, već svakome spremljeno jeste, / Dapače, mnogi da novcem i ugledom bogati, čašću, / Plivaju u tom, dok glas uvećavaju dobra im djeca, / Ali usprkos toga da nije bez nemira nitko / U srcu svome, što dušu neprestano izjeda njemu, / Kivno prijeti i gorkih do žalosti dovodi njega: / Dobro tad shvati, da samo u posudi pogrješka leži, / Sve da njezinom krivnjom se potpuno pokvari u njoj, / Što se godijer u nju sakuplja, ma ko užitak…” Lukrecije, De natura rerum, VI, 9 i d. (prijevod M. Tepeša).
3 U ranijim je izdanjima tu Cezarovu misao (De bello civili, II, 4) bio ovako interpretirao: Događa se po prirodnoj mani da čovjek ima i više vjere i da se više boji stvari koje nije nikad vidio i koje su nam skrite i nepoznate. To mjesto u prijevodu Tona Smerdela glasi: “Poznato je da ljudska narav obično griješi, kad je nenadani i neznani događaji previše osokole i vrlo uplaše.”
