Moj pokojni otac, koji se uvijek oslanjao samo na iskustvo i ono što je prirodno i u kojega je prosudba uvijek bila bistra, reče mi jednom1 da je želio uvesti da u gradovima postoji posebno mjesto gdje bi se oni kojima bi nešto bilo potrebno mogli javiti i ono što im treba priopćiti jednom dužnosniku, koji bi u tu svrhu bio postavljen, kao, primjerice: Želio bih prodati dragulje ili tražim nekoga tko prodaje dragulje. Jedan će tražiti društvo za zajednički put u Pariz; drugi će se propitivati gdje bi mogao naći slugu takvih i takvih znanja i vještina; netko će tražiti nadglednika; drugi radnika; jedan ovo, a drugi ono, već prema svojim potrebama. Čini se da bi takav način uzajamnog obavještavanja znatno pridonio javnim povezivanjima, jer uvijek ima ovoga ili onoga što ljudi traže, a kako ne mogu jedan čuti za drugoga, dolazi do toga da mnogi ostaju u neizvjesnosti i nuždi.2
Čujem, a to je velika sramota po naše vrijeme, da su dva ugledna i učena muža umrla nemajući ni za svakodnevni kruh: Lilius Gregorius Giraldus3 i Sebastianus Castalio4 u Njemačkoj. A vjerujem da ima na tisuće ljudi koji bi ih bili prihvatili pod vrlo dobrim uvjetima ili bi im bili pomogli ondje gdje su bili da su za njih znali. Svijet nije toliko izopačen, a da ne bih znao za mnoge koji bi veoma rado poželjeli da se sredstva koja su im njihovi oci namrli korisno upotrijebe, barem toliko dugo dok im sreća bude dala da žive; tako bi mogli spasiti od bijede rijetke i sposobne muževe u bilo kojoj vrsti vrijednosti, koje oskudica katkada tjera u očaj, a oni bi ih barem doveli do takova stanja da bi samo nedostatak zdrava razuma mogao učiniti da ne budu zadovoljni.
U upravljanju svojim domaćinstvom5 moj se otac držao pravila koje znam cijeniti, ali ga ne mogu kako treba slijediti: osim vođenja računa o kućnim stvarima, u kojima su bili navođeni sitniji troškovi, plaćanja i kupovanja koja ne traže bilježničku ruku, a taj je popis vodio poseban pisar, tražio je od čovjeka koji mu je služio kao perovođa da vodi dnevnik u koji će unositi sva važnija događanja i svakodnevno podsjećanje na povijest kuće; taj je dnevnik zgodno čitati kad vremenom uspomene počnu blijediti, a često i kao podsjetnik kojim možemo doskočiti mnogim nedoumicama: kad je započet ovaj ili onaj posao? Kada je dovršen? Kad su kod nas bili neki važniji gosti sa svojom pratnjom? Koliko dugo su se zadržali? Naša putovanja, naša izbivanja, ženidbe, smrti, sretne i tužne vijesti; promjena najvažnijih slugu i sve stvari takve vrste. Stara navada za koju vidim da bi je bilo dobro osvježiti: i to svatko u svojoj svojarnici6. I sada vidim da sam bio glup što je nisam poštovao i slijedio.
Mišel de Montenj
* * * * *
1 U prethodnim izdanjima stoji: da je u upravi koja mu je pala u dio poželio…
2 Tu je zamisao ostvario Théophraste Renaudot kad je pokrenuo Gazette de France (1631) i uveo oglase posebnih ureda, “gdje će svatko moći oglasiti i doznati podatke o svemu što je važno za svakodnevni život”. Bio je to prvi pokušaj novinskog “malog oglasnika”.
3 Lilio Gregorio Giraldi, kojega je Clément Marot upoznao za svojeg boravka u Ferrari. Bio je arheolog poznat sa svoje velike učenosti i pisac djela Historia de diis gentium. Umro je u bijedi 1552.
4 Sébastien Castellion (1515-1563) isto je tako okončao život u bijedi, i to u Bazelu, gdje se govori njemački, pa zato Montaigne i kaže da je umro u Njemačkoj. Bio je poznat nadasve sa svojih prijevoda Svetoga pisma. Zbog izrazito liberalnih ideja u vjerskim pitanjima zamjerio se Calvinu, koji ga je protjerao iz Ženeve.
5 U izvorniku: en la police oeconomique.
6 U izvorniku stoji: chacun dans sa chacuniere, to jest “u svojoj kući”. Izraz je skovao Rabelais (Pantagruel, XIV i Tiers livre, XXXVII), a rabi ga i Bonaventure des Périers u Nouvelles recreations, I, 13. XXX
