Čuo sam nekoć kako su jednom princu i veoma velikom vojskovođi rekli da vojnik ne može biti osuđen na smrt zbog kukavištva. Pričali su mu dok je sjedio za trpezom o presudi izrečenoj gospodaru Vervinsa1, koji je bio osuđen na smrt zato što je predao grad Boulogne.
Zato je uistinu razumno praviti veliku razliku između propusta koji su proistekli iz naše slabosti i onih kojima je izvor u zloći. Jer, s ovim smo se potonjima svjesno digli protiv pravila razuma, koje je priroda u nama zasadila, dok se u onim prvima – čini se – možemo tužiti toj istoj prirodi zato što nas je učinila tako nesavršenima i manjkavima; zbog toga mnogo ljudi misli da se nas smije optuživati samo za ono što činimo protivu svoje savjesti. Na tom se pravilu djelomice temelji mišljenje onih koji se protive smrtnoj kazni za heretike i krivovjerce kao i pravilo koje traži da odvjetnik ili sudac ne mogu biti okrivljeni za ono što su u svojoj dužnosti iz neznanja propustili učiniti.
No, kad je u pitanju kukavičko ponašanje, sigurno je da je najopćenitije kazniti ga sramotom i beščašćem. Drži se da je to pravilo po prvi put primijenjeno od zakonoznanca Haronde2, dok su grčki zakoni prije njega kažnjavali smrću sve koji bi napustili bitku. Za takve je on odredio samo da ih se tri dana drži izložene na gradskom trgu, odjevene u žensku odjeću, nadajući se da će se još moći njima poslužiti kad takva sramota povrati u njih hrabrost. “Suff undere malis hominis sanguinem quam eff undere.”3 Isto se tako čini da su i rimski zakoni osuđivali na smrt one koji su bježali iz rata. Jer i Amijan Marcelin4 pripovijeda da je car Julijan5 desetoricu svojih vojnika, koji bijahu okrenuli leđa u jednom jurišu protiv Parćana, osudio na oduzimanje čina i zatim na smrt, i to, kako reče, prema starodrevnim zakonima. Ipak, u drugoj je prilici6 za isti prijestup druge vojnike osudio samo da ostanu među zarobljenicima kao najobičnija prtljaga7. Teška osuda koju je rimski narod izrekao vojnicima koji su pobjegli iz Kane i iz bitke8 u istom ratu i protiv pristaša Cn. Fulviusa koji su ga pratili u njegovu porazu nije završila pogubljenjem.9
Pa ipak, treba se bojati da ih sramota ne baci u očaj i ne samo da ih oslabi nego i da ih pretvori u neprijatelje.
Za vremena naših djedova, kad je plemić de Franget10, nekadanji vojni namjesnik gospodina Maršala od Chastillona bio postavljen po gospodinu Maršalu od Chabannesa za upravitelja Fontarrabije11 umjesto Gospodina du Ludea i kad je predao grad Španjolcima, bio je osuđen na gubitak plemstva i sâm je kao i sve njegovo potomstvo proglašen običnim pučaninom obveznim na porez i nedostojnim nošenja oružja.
Ta je strašna presuda postala poslije izvršnom u gradu Lyonu. I u vrijeme nakon toga jednaku su kaznu podnijeli svi plemići koji se nađoše u Guyseu12 kad je grof od Nansaua13 ušao u grad. Isto je zadesilo i mnoge druge.
Pa ipak, kad bi se dogodio tako grub i očit previd ili pak kukavičluk i kad bi on nadmašio sve ono što se često događa, bilo bi razumno da ga se smatra dostatnim dokazom zloće i pakosti te da ga se kao takva primjereno kazni.
Mišel de Montenj
1 Vervins je glavno mjesto okružja Aisne, sjeverno od Reimsa.
2 Charondas (CarvndaV), grčki zakonodavac iz Katane na Siciliji (VI. st. pr. Kr.). Propise halkiđanskog običajnog prava usustavio je i objedinio u zakoniku koji je dugo služio kao uzor u zakonodavstvu halkiđanskih naselja. Montaigne ovdje prenosi navode Diodora Sicilskoga, XII, 6.
3 “Učinite radije da krv navre u obraze čovjeka nego da tu krv prolijevate.” Misao iz Tertulijanova djela Apologeticum (iz g. 197), koju navodi Justus Lipsius, Adversus dialogistam, III.
4 Ammianus Marcelinus, rimski povjesničar, podrijetlom Grk iz Antiohije (IV. st.). Mjesto koje Montaigne navodi nalazi se u njegovoj povijesti Res gestae ab excessu Nervae, XXIV, 9.
5 Julijan rečeni Apostata (331-363).
6 Amijan Marcelin, XXV, 1.
7 Lat. impedimenta.
8 Cannensis pugna, prema gradu Kani (Cannae) u Apuliji, poznatom zbog poraza Rimljana 216. pr. Kr.
9 Primjeri su uzeti iz Tita Livija, XXV, 7 i XXVI, 2-3.
10 Memoires braće Du Bellay spominju nekog velikaša po imenu Frauget, a ne Franget, kako se čita kod Montaignea.
11 Fuenterrabía (baskijski Ondarrabia), grad u pokrajini Guipúzcoa.
12 Danas Guise, glavno mjesto kantona u pokrajini Aisne.
13 Nassau. Još jedan primjer uzet iz Memoires braće Du Bellay.
